S obzirom na to da je Ovaj svijet donji svijet (dunjā), život na njemu bio bi nezamisliv bez raznolikih iskušenja koja ga prožimaju. Njih daje Njegova Mudrost Koja najbolje zna šta je za naše dobro i sreću na oba svijeta. Nije moguće osjetiti olakšanje i uživati u blagodati bez teškoće koja joj je prethodila. Otuda i dolazi ona drevna mudrost: “Ko nije okusio gorko – ne zna šta je slatko.” Da nije gladi, ne bismo znali vrijednost hrane; da nije bolesti, ne bismo znali vrijednost medicine; da nije teškoće, ne bismo znali vrijednost olakšanja. Sve ovo nam govori da se stvari, kako ističu hazreti Mevlānā i šejh Ed-Derkāvī, prepoznaju prema svojim suprotnostima.

Uvijek treba imati na umu da iskušenja pogađaju mlade i stare, jake i slabe, bogate i siromašne, vjernike i nevjernike, učenjake i neznalice; jednostavno kazano: sve vrste ljudi, tih krunskih Božijih stvorenja. Međutim, reći će Ibn Kajjim el-Dževzijje, vjerniku su iskušenja nužna potreba da podstiču njegova stremljenja i osnažuju njegovo vjerovanje. Nevolje čine dio njegovog uspjeha, snage i živahnosti. Zato su vjerovjesnici stavljani na najveća iskušenja, budući da čovjek biva iskušan prema stepenu svoga vjerovanja. Ne treba zaboraviti da i dijamanti nastaju uslijed snažnog pritiska!

Mi nevoljama, iskušenjima i teškoćama glačamo svoju dušu od grijehâ, zarad našeg spasa i uspjeha na oba svijeta, pošto nam Kur’an savjetuje: Onaj ko je očisti spašen je, a ko je uprlja propast će! (XCI, 9–10).

Enigma je da se, oni koji vole, patnjom ponose pred Onim Kojeg vole, jer što je ljubav više prisutna u srcu, iskušenja kojima može biti izložen onaj koji voli, od strane Voljenog – lakše se podnose, slično poruci ovih stihova: I kad mi je teško, da mi Ti nečim još zagorčaš, / činilo bi mi radost, time što me se sjećaš.

Jasno je da vjernike ponekad zaspljusnu valovi slabosti, pa ih u neiscrpnom Vrelu Dragi Bog bodri: I nemojte klonuti i nemojte se žalostiti, jer vi ćete biti najuzdignutiji ako pravi vjernici budete (III, 139). Muhammed, a.s., bio je najčasnije biće koje je hodilo ovozemaljskom pozornicom, a imao je toliki broj iskušenja pod kojima bi svaka pleća pukla. Morao se boriti, bivao je progonjen i uznemiravan. Dovoljno je baciti pogled na njegov, ili životopis drugih vjerovjesničkih likova da nam rasvijetli ispunjenost njihovih života teškoćama. Naprimjer, Hidžra i oslobođenje Meke nam pažljivo oslikavaju da je nakon teškoće nezaobilazno olakšanje. Božiji Poslanik je sa svega nekoliko muhadžira s bolom u grudima napustio rodnu Meku, površno izgledajući slabiji nego ikad – premda je to bio korak unazad zbog zaleta, a ne zbog povlačenja – da bi za svega osam godina, sa šest hiljada ashaba, pobjedonosno ušao u Meku. Ova dva događaja, posmatramo li njihov temeljni smisao, najvjernija su potvrda ajeta: Zaista, s mukom je i last! (XCIV, 6). Nakon tuge, zasigurno slijedi sreća. Ukoliko čovjek vidi ovu životnu neminovnost, utoliko mu je lakše otvoriti vrata sreće nakon kucanja nevolje.

Ako uzmogne, teškoću je najbolje dočekati strpljivošću. Jedne prilike je mudri Hasan el-Basrī kazao: “Zaista je Uzvišenom Bogu najdraži onaj gutljaj što ga čovjek ispije kao lijepu utjehu i otrpljenje kada ga zadesi bolna nesreća.” U tom vidu je razumljivo značenje kur’anskih riječi: Bog je s postojanim (II, 153).

Ponekad nam se čini da nas je pogodila teška nevolja, da iz nje proizilazi samo zlo, međutim, s vremenom se raskrije da je upravo to prividno zlo – za nas veliko dobro. Svjedočanstvo o ovoj oprečnosti nalazimo u posljednjoj Objavi: Može vam nešto biti mrsko a da bude za vas dobro, a nešto vam može biti drago a ono loše po vas. Bog zna, a vi ne znate (II, 216). Uostalom, ova oprečnost nije ništa drugo doli jedna od glavnih poruka kur’anskog kazivanja o Hidru i Musau.

Na temelju prethodno kazanog, jasno je da je najbolje od Uzvišenog tražiti da nam podari ono što će biti najbolje za nas. Traženje od Boga na ovaj način, podrazumijeva podređenost našeg krnjavog znanja Njegovom Sveznanju, budući da samim time što tražimo od Njega najbolje za nas, a ne ono što mi mislimo da je dobro, znači da mi ne znamo šta je to za nas istinski dobro. Nadahnuće za ovu misao može se naći u Njegovim riječima:

U svojoj dovi za dobro čovjek zlo zazove, jer čovjek je brzoplet (XVII, 11).

Privodeći kraju ovaj tekst, imamo potrebu cjelovito navesti čuveni gazel Hāfiza Šīrāzīja – koji je, usput da spomenemo, maestralno izveo rahmetli Mohammed-Rezā Šedžerijān – jer, povrh svega, tako snažno grije svojom toplinom utjehe: I Jusuf izgubljeni vrati se u Ken‘an; pa ne tuguj,/ kuća tuge jednog dana bit će cvijetnjak; ti ne tuguj./ Ne budi mi nespokojno, srce tužno, bit će bolje, / glava ova izbezumljena bit će mirna; ti ne tuguj. / Ako Bog da živovanja opet na dvoru tratine,/ suncobran ćeš otvarati, o slavuju; ti ne tuguj./ Ako nebo dan-dva prema mojoj želji se ne kreće,/ neće uvijek istom stazom kretati se; ti ne tuguj./ Nemoj biti beznadežan, tajne proviđenja ne znaš,/ iza perde – tajne igre; ti ne brini i ne tuguj. / Želeć’ Kabu ako hoćeš po pustinji da prohodaš, / ako pustinjske bodljike ubodu te, ti ne tuguj. / I mada je do Voljene put opasan, a cilj dalek, / nema puta što bez konca je; ti ne tuguj./ Srce, ako potop nestanka tvoje biće počupa, / Nuh ti je kapetan broda; zbog potopa ti ne tuguj. / Osjećaje na rastanku i muke od suparnika, / sve to Svevišnji zna i gleda; ti ne tuguj. / Sve dok si u siromaštvu i samoći tamnih noći, / dok su tvoj vird dova i Kur’an, Hafize, ti ne tuguj.

Vjernik koji je uronjen u spoznaju o neumitnoj prolaznosti Ovoga svijeta, duboko je svjestan da će i teškoće i olakšanja jednog dana proći, te da se sve sa svojim djelima vraća Jedinom. Veli Svevišnji: Svako ko je na Zemlji nestat će, a lice Gospodara tvoga, Veličanstveno i Plemenito, ostaje (LV, 26–27).