Dragi Bog čovjeku daruje mogućnost da u određenim trenucima, odnosno danima, to njegovo traženje ili doslovno „kopanje“bude učinkovitije te da snagom Božije providnosti te darove „izbaci“na površinu zemlje odnosno vlastitog tijela. Naravno, taj proces je prilično dug, rekli bismo i bolan. Upravo uslijed toga čovjek odbija da bišće po sebi, i radije je njegov pogled usmjeren na izvanjske horizonte koji se ispred njega pružaju. Zanimljivo je primijetiti da izvanjskim vidom čovjek nužno vlastiti pogled na svijet reducira, budući da taj pogled ne može biti obuhvatan (u slučaju blagoslovljenog Muhammeda jeste cjelovit, što je jedna od njegovih mu’džiza), dok, s druge strane, ukoliko čovjek iznutra motri na svijet, a da bi to bio u prilici valja mu primijetiti da je u njemu svijet sintetiziran - to će mu omogućiti cjelovitost u misaonom zahvatanju, zaštititi ga od intelektualnog ali i kulturološkog redukcionizma, te mu omogućiti da svijet promišlja na način koji je autentičan, kredibilan, kontekstualan, a pritom bez i najmanjih ideologijskih primjesa. Na taj način čovjek će izbjeći jednodimenzionalnosti ali i instrumentalizaciju uma te se jedino tako može valjano interpretativno odrediti. Ukoliko to određenje izostane, čovjek će biti podložan najrazličitijim izvankontekstualnim promišljanjima ali i misaonom zahvatanju isključivo površinski, pri čemu će se ostati u trajnom samootuđenju i duhovnom sljepilu.

Lav ili pas: suočenje sa sobom

Čovjeka određuju brojna emocionalna stanja, a on ih naposljetku snagom vlastite vjere (iman) premošćuje te se iz dana u dan nastoji pozicionirati tako da njegov pogled na svijet bude obuhvatniji, a pritom emocionalno zreliji. Tako je čovjek, između ostalog, i plašljivac, i to je ono što je svakom čovjeku imanentno. No, strah od suočenja sa sobom nadilazi sve druge strahove. Zanimljivo je da Dragi Bog u Časnoj knjizi strah (havf) i tugu (huzn) spominje u istom kontekstu, pritom ističući da ima ljudi koji će biti posve pošteđeni spomenutih osjećaja. Vjerujemo da su ljudi koji odbijaju suočiti se sa sobom i baviti se sobom u izvjesnom smislu konstantno određeni brojnim strahovima, a naposljetku i tugom uslijed izostanka konkretnog suočavanja sa svim onim što čovjeka kao tajnu Božiju stropoštava na animalnu ravan. Dakle, to suočenje nalik je pogledu u ogledalo duše, pri čemu će se biti u prilici primijetiti sva crnina koja sprečava da do Božijeg odsjaja na čovjekovom srcu uopće i dođe. Sve to, naravno, vodi isključivo djelimičnom razumijevanju ne samo društvenih procesa nego i čovjekovog personalnog intelektualno-duhovnog hoda. Ma na koji ga način oslovljavao, i koliko god vješto određene religijske istine teorijski elaborirao odnosno artikulirao, ostat će uskraćen za jedno istinsko religijsko iskustvo. Bez samoobračuna, čovjek konstantno prebiva na obali apstrakcije, umišljaja i puke uobrazilje, a drugu obalu (obalu ilmul-jekina, ajnul-jekina i hakkul-jekina) samo naslućuje, čak o njoj i govori, no, ona mu ostaje suštinski nepoznata.

Rekli bismo da tradicionalni religijski autoriteti insistiraju na posve obrnutom procesu: ne treba svako znati religijske istine vješto teorijski elaborirati, niti je dužan kod sebe odnjegovati apologetski odnosno dijalektički duh, ali je svako dužan sprovoditi kontinuirano samopropitivanje, što bi značilo da je iskustvo, odnosno kušanje religijskih istina (zevk) ili samopotvrda dužnosti svakome, dok je, s druge strane, zalaženje u određene marginalije i katkada njihova apsolutizacija ništa drugo doli pokazatelj odsustva jednog ozbiljnijeg duhovnog (u)vida.

Čini se da ljudi posve prebivaju u analitičko-deskriptivnom (raz)umu, a da su integrirajuću snagu uma odnosno istinsko religijsko iskustvo u dobu prenaglašenog materijalizma ali i racionalizma posve zanemarili, katkada ga predstavljajući primitivnim i mitskim.

Još je Ibn Haldun u čuvenoj Mukaddimi istakao da „posjedovanje predispozicije nije isto što i ovladavanje samom stvari“, a što govori u prilog tvrdnji da se čovjek treba dobro potruditi da potencijal kojim raspolaže prevede u aktualitet, konkretno dobro, te da snagom preobražaja vlastite duše, po uzoru na blagoslovljeni personalitet pečatnog Poslanika, počne svijet motriti potpuno drugačijim očima. Hazreti Mevlana je kazao da je „pred ulazom svojim pas strašni lav“. Upravo zato je ramazan izuzetna prilika i dar vjerniku da se pozabavi sobom na jedan drugačiji način, gdje će jasno primijetiti da nije suočen s lavom nego najobičnijim psom.

Obesnaženje jastva u dobu samoisticanja

Da bi čovjek uopće bio u prilici da sprovodi muhasebu, on mora načiniti barem elementarne korake. Jedan od temeljnih je kontekst, odnosno društvo u kojem dominantno boravi. Ma koliko čovjek mislio da je posve imun na određene stvari te da na njega neće bitnije djelovati, s vremenom će neosjetno usvojiti određene navike i ponašanja, i pored toga što im je prethodno snažno odolijevao, budući da ljudi jedni na druge neizostavno utiču. William C. Chittick u djelu Sufijski put ljubavi (Rumijeva duhovna učenja) u prevodu akademika Rešida Hafizovića ističe da „nijedan čin duhovne borbe nije teži od druženja s čvrstim drugovima, jer i sam pogled na njih pustoši jastvo i poništava ga“. Čovjek u takvim okruženjima osjeća da je njegovo jastvo posve eliminisano te da posve prevladava Božija volja, no, čovjek nerado to prihvata, i obično se takvom uzlazno-spoznajnom hodu usprotivljuje, budući da je u naravi ljudskoj samoisticanje / samopotvrda. Naravno, ta samopotvrda se događa na jedan izuzetno karakterističan način, rekli bismo rudimentaran; ona je više potvrda čovjekovog jastva, a ne istinsko kušanje religijskih istina koje vode čovjekovoj svakovrsnoj uspravljenosti, ali i autentičnom smislu. Takva samopotvrda djeluje kao suštinsko samonegiranje. Nažalost, u posljednje vrijeme je i više nego primijetno da čak i religijski autoriteti osnažuju takvu vrstu diskursa u kojemu je upravo ljudsko jastvo u središtu, u odnosu na tradicionalni obrazac u kojem je cilj bio jastvo obesnažiti i njegovo djelovanje posve eliminisati. Naravno, kulturološki kontekst predstavlja školjku u kojoj smo svi neminovno uhvaćeni, a u dobu svakovrsnog samoisticanja, čak i vrlo agresivnog, teško je umaći jednom takvom usmjerenju.

Samoponištenje u svijetu u kojemu živimo djeluje potpuno neatraktivno, nepoželjno, budući da „čovjeka“ posve izostavlja, sklanja, kao da ga posve umrtvljuje. Tako se čini, i izvana motreno jeste tako, uslijed čega čovjek vrlo snažno odbacuje svaku moguću primisao koja ide u tom smjeru, budući da on želi da se snažno u društvu pozicionira, da bude primijećen, pritom vjerujući da religijske istine dubinom svoga bića snažno osjeća. Naravno, sklanjanje ili iščeznuće i dospjeće odnosno usksrnuće moguće je razumijevati isključivo na način na koji se to čini u tesavvufu. Uostalom, niko kao mutesavvifi i ne skreće u tolikoj mjeri pažnju na muhasebu.

U blagoslovljenom mjesecu ramazanu, čovjek treba, posebno, obratiti pažnju da ne bude prevaren, da njegova uobrazilja i najobičniji umišljaji još ne zadobiju religijsko opunomoćenje, da tačno primijeti da njegovo samoponištenje ili uklanjanje jastva njega potpuno usidruju (zanimljivo je u ovom kontekstu navesti razumijevanje kur’anske riječi ‘alek akademika Enesa Karića u kojem stoji da je „dobro ovu riječ prihvatiti i kao kvalitet ljudskog bića. Čovjek je, prema Kur’ anu, biće koje je u poziciji da traži permanentno ukotvljenje), te ga jednom nesvakidašnjom Božijom pažnjom i naklonošću čine izuzetno snažnim. Prethodnom njegovom nametljivošću koja se očitovala u kontinuiranoj potrebi da se izvana, a ne iznutra potvrdi, svjedočio je isključivo vlastitoj duhovnoj slabosti, ali i intelektualnoj otupjelosti.