U početku bi moć poziva: „I oglasi ljudima hadž – i dolazit će Ti pješke i na svakoj kamili iznurenoj koje dolaze s dalekog puta.” (Kur'an 22:27). Odazvali smo se kao porodica. Nas petero. Iz svog nordijskog doma smo pošli na put da upotpunimo krug naše vjere. Kao bumerang koji se baca samo da bi se na kraju vratio sebi. Povratak kući. Godinama se već osjećam kao starac koji sanja da bude sahranjen u Mekki, poput onih iz starih bosanskih priča. Ali moj hadž neće biti takva priča.
Priča o hadžu počinje oporukom. Preko društvenih mreža, pitao sam prijatelje šta žele da im ostavim. Nisam rekao zašto. Dok sam gorio od želje da svoj život završim na tom svetom mjestu, moji prijatelji su mislili da, kao obično, zbijam šalu. Sjedio sam sa Sinom Broj 1, i dok su nam pogledi lutali ponad švedskih šuma, rekao sam mu da nemam šta da mu ostavim, da sve što posjedujem će biti regulisano državnim zakonima Švedske, a nadao sam se da će im prodaja mojih knjiga jednog dana biti dovoljna makar za nekoliko švedskih fiki, pokoju kahvu i kolač. Spomenuo sam mu osobu kojoj sam povjerio svoje neobjavljene priče. Nisam mu rekao da se nadam da će im moja ostavština biti naš zajednički hadž. Uspomena na moju ljubav. Zamišljao sam ih bez mene, i već su mi nedostajali, pa sam plakao.
Plakao sam u avionu iz Stokholma dok su ostali putnici spavali ili gledali filmove. Plakao sam u Istanbulu, dok smo čekali odgođeni let za Medinu. Plakao sam kada neke od putnika nisu pustili u avion zbog problema s vizama, pa opet kada su im ipak dozvolili da nastave put. Plakao na pasoškoj kontroli. Plakao i kada sam prvi put ugledao ljude koji ulaze u Poslanikovu, a.s., džamiju, i kada sam sreo prijatelje za koje nisam znao da su tamo, pa opet u autobusu za Mekku, dok su naši vodiči učili ilahije i kaside. Plakao i kada sam prvi put ugledao Kabu, i tokom našeg prvog tavafa oko Kabe, i na prvom sabah-namazu ispred Mesdžidul-harema, dok su muškarci i žene redali safove na način koji nikada prije nisam vidio. U cik zore.
Nisam plakao jer je život bio težak i nepravedan, ili zbog starih trauma, ili iz samosažaljenja. Ovo je bilo nešto novo.
Konačno svjedočanstvo vjere
Od navale suza namjernica do samog rituala, uvijek ćete biti nespremni za hadž. Vodiči će vam pomoći oko praktičnih potreba te vas ostaviti da sami shvatite narativ te priče: porodica odlazi na putovanje i pridružuje se milionima stranaca koji se slijevaju u Mekku.
Hadž je peti stub islama i kraj kruga koji počinje šehadetom, tom najjednostavnijom čežnjom koja nije vezana ni za prostor ni za vrijeme, i koja ide preko pet dnevnih namaza, preko ramazanskog posta i zekata, do zadivljujućeg svjedočanstva volje u jednom svetom mjestu u jedno propisano vrijeme, svjedočanstva koje nas vraća na tu iskonsku tvrdnju: La ilahe illallah. Ne postoji drugo božanstvo osim Boga.
Hadž je hodanje stopama Božijeg prijatelja Ibrahima, a.s., koji je sagradio Kabu sa svojim prognanim sinom Ismailom. Konačno svjedočanstvo vjere. Vaš nijet mora biti čist, a vaša posvećenost apsolutna. Svaki korak: od borbe za kupovinu putovanja, preko logističkih problema i borbom s koktelima klica, virusa i gljivica, do obreda samog hadža, od vas se traži da pratite talas života. Cijene su ove godine udvostručene, što je značilo da smo svu ušteđevinu potrošili, baš kao naši preci, nekada davno. Sinovi, oba, šparali su za sebe. Odrastajući u Bosni, mislio sam da se hadž treba obaviti u starosti, kao čišćenje pred smrt. Nikada prije nisam čuo za mlade hadžije, a kamoli za djecu kao što je moja Aida, koja je nedavno napunila dvanaest godina. Supruga i ja smo imali grijeha za okajanje, ali za našu djecu ovo je putovanje bilo okean duhovnog bogatstva. Želio sam im to pokloniti.
U Medini prvi put shvatite da Saudijci hlade otvorene prostore. Prosvijetljeni grad Poslanika, a.s., je bio naša prva luka, stanica na kojoj sam shvatio uvezanost složene igre obaveznih rituala (farza) i tradicije (sunneta). Sam hadž je kao pjesma, kratka i intenzivna. Sunnet od te kratke pjesme hodočašća pravi priču veliku poput ledenog brijega, sa zapletom, nizanjima i raspletom u nestajanju.
Poslanikova, a.s., džamija je opuštajuće i egalitarno mjesto. Izgubite se u otvorenom labirintu, iako svuda vidite izlaze. Nijedan ćošak u njoj nije bio privlačniji od drugoga, čak i ako sjedite odmah iza svete Revde, tog ograđenog prostora prve džamije i Poslanikove, a.s., kuće u kojoj su sahranjeni on i njegova dva najbliža prijatelja. Žene iz naše grupe su lahko ušle u Revdu, dok su nama bili potrebni sati ulagivanja stražarima. #Bosanac se pokazalo adutom. Ušli smo prije sabah-namaza. Izgovarajući selam alejkum, ja resulallah dok smo prolazili pored Poslanikovog, a.s., mezara i dok smo izlazili kroz zlatne kapije. Našli smo se u dvorištu s mehaničkim suncobranima nalik palmama, gdje su veliki skakavci jurišali na svjetla, tu umirali, sipali po podu, i bivali pometeni od strane stotina azijatskih čistača. Hadžije su nas stalno zaustavljale, tražili su selfije s nama, posebno sa Sinom Broj 1 koji je izgledao kao Isus sa starih freski: dugokos, plavokos mladić koji se probija kroz gomilu. U roku od nekoliko dana, Sin Broj 2 je postao majstor cjenkanja.
S porodicom u Medini neposredno po dolasku
U Medini smo imali predavanje o ihramu, prvom zahtjevu hadža, ali i o kratkom pripremnom ritualu, umri, koju činite po dolasku u Mekku. Pod ihramom ljudi obično podrazumijevaju dvije bijele plahte koje muškarci nose, poput ćefina. Fokusirali smo se na tehnike umotavanja glomaznog ihrama i sjedenja bez otkrivanja stidnih mjesta. Ženama je ihram bio njihova odjeća. Ali, ihram nije samo odjeća. Ihram je stanje duha. On je nijet da se obavi hadž ili umra. A tu su i zabrane korištenja parfema, seksualnih aktivnosti, sklapanja braka, obavljanja lova ili nanošenja štete bilo čemu. Apsolutni sabur. Bez svađe. Bez prigovora. To je ihram. Rekao sam našim vodičima da, što se tiče seksa, ja sam ihram opasao kada sam kupio paket putovanja, a da ću iz ihrama izaći po povratku kući.
Na putu za Mekku, Sin Broj 2 je pitao gdje su pješčane dine. Zamišljao je magični svijet orijenta, ali ništa oko nas nije bilo privlačno na način na koji smo mi, bosanski Šveđani, navikli u obje naše dženetske domovine. U Medini smo vidjeli plantaže palmi, ali je krajolik na putu za Mekku bio pust poput Marsa. Nema tu zelenih planina. Ni rijeka, ni vodopada. Nema jezera. Niti beskrajnih polja pšenice i kukuruza.
Molio sam se za stvari za koje sam vjerovao da su drugima očajnički potrebne. Želio sam da budu sretni. Jednom kada sam se molio za sebe, iako su moje molitve bile specifične, osjećao sam kao da okolišam. Moje molitve su bile kao moj lični tavaf oko jedne stvari koja me je tjerala na nasumično i besramno plakanje na najneočekavnijim mjestima. Tražio sam razlog da nastavim živjeti.
Traume su nestale
U Mekki smo prvo obavili umru. Za nju su potrebni tek ihram, tavaf oko Kabe, saj (hodanje sedam puta između brda Safe i Merve) i šišanje. Prišli smo ulazu u Harem oborenih očiju, glasno učeći lebejk allahumme, lebejk sve dok nismo ugledali Božiju kuću i zlatnu kaligrafiju na crnom velu, Kisvahu. Prizor Kabe jedva sam razaznavao kroz suze. Ta velika kocka u dvorištu od bijelog mramora, okružena trospratnom okruglom džamijom, bila je poput crne rupe oko koje, u smjeru suprotnom od kazaljke na satu, zgusnuto kruže vjernici. Kao event horizon. Sin Broj 2 je pokušavao da nas sve čvrsto drži za ruke kao da ćemo nestati ako nas pusti, a onda iznenada, nakon trećeg kruga, izgledalo je kao da lebdi ispred nas, sa dosta prostora oko sebe, dok smo mi ostali bili poput vlati trave u moru hadžija. Najefikasnije nisu bile afričke grupe krupnih ljudi, koje je Sin Broj 2 nazvao Wakanda ratnicima, već Indonežani, s vodičima koji su učili dove u ritmu veslača na vikinškim brodovima. Naučili smo da pratimo tok i propuštamo one koji su presijecali rijeke vjernika kako bi prišli dovoljno blizu da poljube crni kamen, da o Kisvah protrljaju svoju odjeću ili sedžadu, da tespisima dotaknu Kabu.
Volio sam da tavafim sâm između ponoći i svitanja. Kretao sam se ili po ivicama dvorišta Kabe ili navigirajući kroz prolaze koji su se ponekad otvarali u gomili. Pratio sam ritam starih parova koji se drže za ruke, očeva koji nose usnulu djecu na ramenima, kćerki koje vode svoje očeve koji su izgledali kao na izdahu, ali su išli poput lokomotiva. I bio sam ljubomoran na njihovu životnu energiju. Nisam nikad bio depresivan. Uvijek sam u pokretu, u radu. I pisac sam, i univerzitetski profesor, i aktivista. Gimnastikom sam se počeo baviti u četrdesetim. Ljudi bi mi često davali komplimente za moj mladalački izgled, a ja se iznutra osjećam poput stogodišnjaka.
U tavafu je bilo lijepo doviti, meditirati, razgovarati i posmatrati. Moje inače pretjerano rezonirajuće srce bilo je onesposobljeno. Ništa nisam analizirao. Um pisca u meni nije radio. Sve moje traume su nestale.
Najljepši tavafi su bili oni s mojom porodicom. Jedan spontani tavvaf na krovu Harema, pod zvjezdanim nebom. Jedne noći, imao sam romantičan tavaf sa ženom. Nas dvoje, sâmi, uvjeravali smo jedno drugo da ne sanjamo. Tada sam čak i zaboravio poželjeti smrt, iako me na nju podsjećala svaka dženaza u Haremu. Zamislite da ste uronjeni u namaz. Učenje Ku'rana pojačano akustikom otvorenog neba, kao da se glas učača diže u nebesa da bi ga, poput pljuska, nebo prosulo po vama. U času kada se namaz završi, imam najavljuje dženazu za one koji su preselili i pripremljeni u periodu između dvije molitve. Pred njega unose mejte. Pet puta dnevno. Svaki put pomislite: Ovo nije moja dženaza. Ipak, inšallah, bit će, moj hadž još uvijek traje.
Čin najveće slobode
Supruga mi je u Mekki rekla da je lahko zaboraviti doviti za sebe. U početku sam se jedva i molio zā mé. Imao sam listu prijatelja i porodice. Malo njih bi i očekivalo da ih se sjetite na mjestu gdje se sve zaboravi, a kamoli da tako usrdno dovite da vam suze peru bradu. Kada se molite za druge, Bog vama uzvraća, daje vam ono što tražite za druge. Molio sam se za stvari za koje sam vjerovao da su drugima očajnički potrebne. Želio sam da budu sretni. Jednom kada sam se molio za sebe, iako su moje molitve bile specifične, osjećao sam kao da okolišam. Moje molitve su bile kao moj lični tavaf oko jedne stvari koja me je tjerala na nasumično i besramno plakanje na najneočekavnijim mjestima. Tražio sam razlog da nastavim živjeti.
Ušli smo u stanje ihrama za naš hadž prije glavnog obreda na Arefatu i proveli noć u Mini, labirintu hiljada bijelih šatora, negdje na pola puta između Kabe i Arefata. Ovo mjesto služilo je Poslaniku, a.s., kao počivalište. Za nas je ono bilo još jedan test sabura. Nismo dobili obećane šatore, a kreveti koje su nam dali bili su kao dječiji. Klima-uređaji su ubitačni. Bosanci se ionako boje propuha, ali kombinacija hladnog zraka koji je kuljao iz klime i vrele pustinjske have razboljela bi svakoga.
Hadž se sastojao od čekanja i kretanja, čekanja i kretanja. Kreće se kada se čeka i čeka se dok se kreće.
Stajanje na Arefatu jeste hadž. Većina stvari se može završiti kasnije, ali ne i Arefat. Zbog toga su nam bolest i kašnjenje autobusa slamali živce. Tri sahata smo čekali u pregrijanom autobusu da dobijemo šatore. Aida je imala temperaturu i smrzavala se. Šatori, u koje stane stotine ljudi, podsjetili su me na izbjegličke godine. Pomislio sam na ljude širom svijeta koji cijeli život provode u šatorskim kampovima, u njima rađaju djecu i odgajaju ih. No, u trenutku kada biste imali osjećaj da je nešto nepodnošljivo, vidjeli biste starce sa štakama, slijepe ljude i trudnice. Svi sretni. Nikada nisam vidio toliki sabur.
Isprva sam bio razočaran što su naši šatori bili daleko od vrha Arefata, te oštre stijena posute hodočasnicima u bijelom, tih slika s romantizovanih fotografija hadža. Brzo sam shvatio da se ovdje sva mjesta odupiru toj romantizaciji, i bio sam sretan što mogu stajati na vrelom, teškom zraku okrenut prema Arefatu, učeći dove kao da mi život zavisi od njih. Ljudi su govorili da im sve ovo liči na čekanje na Sudnjem dana, a ja sam svuda viđao sinove i kćeri sa svojim starim roditeljima i parove koji se drže za ruke. Jedan čovjek je navlačio čarape svojoj ženi. Cijeli ženski šator s pokvarenim klima-uređajem brinuo se o mojoj Aidi. Žene su imale beskrajnu zalihu lijekova. Jedan mladi par s Tajlanda je zatražio da ih fotografišem. Pitao sam ih da li je ovo njihov romantični hadž. Zarumenuli su se i okrenuli prema Brdu milosti.
Stajanje na Arefatu bilo je poput jednog zamrznutog tavafa. A Arefat poput onog kruga na površini mirnog nordijskog jezera koji stvori tek bačeni kamenčić, proizvodeći nove krugove koji se oko njega šire ne poznajući ni istok, ni zapad, ni sjever, ni jug. Tako se i vaše molitve talasaju i u daleku budućnost i duboko u prošlost, prepričavajući vaš život. Ali krenuli smo dalje, oko ponoći, na mjesto koje će nas potpuno ogoljeti; kao da se već nismo osjećali goli. Muzdelifa je jedno otvoreno mjesto na kojem milioni hadžija provode nekoliko sati sakupljajući po četrdeset i devet kamenčića za džemreta, kamenovanje šejtana. U Švedskoj, Aida je rekla, da bi pištolj na vodu bio bolji za taj zadatak, ali je na Muzdelifi pažljivo birala kamenčiće.
Hadž čini da osjetiš zemlju. U doba umjetne inteligencije, kada se čini da zvona Sudnjeg dana zvone iz svakog kutka i pukotine, naše sakupljanje četrdeset devet kamenčića s Muzdelife bilo je čin najveće slobode koju sam u životu doživio. Imao sam želju da pitam neku umjetnu inteligenciju kako bi ona obavila hadž i šta misli da bi dobila od toga. Nije me samo zanimalo da saznam odgovor, nego sam osjetio iskrenu radoznalost. Tehnološki napredak nikada nije mogao poništiti izazove hadža. Čak i da ste tu stigli svemirskim brodom, i dalje biste morali stajati s milionima na Arefatu, čeprkati šljunak na Muzdelifi, bacati ga na tri džemreta, satima čekati i satima hodati u nezgrapnom ihramu, i kružiti oko Kabe. Kao svi koji smo preživjeli genocid i etničko čišćenja, bio sam stvorenje prošlosti beskrajno zabrinuto za budućnost. Bila je to jedna stvar u kojoj sam znao da sam slab musliman, vjerovati Bogu kada kaže da se ne trebamo brinuti o budućnosti, već se fokusirati na ono što radimo upravo sada. Posadite drvo čak i pred sami Kijametski dan. Sakupite kamenčiće. Dovite. Opet sam bio poput dječaka. Htio sam da ostanem na Muzdelifi, ali je sunce već izlazilo, a put do džemreta je bio dug.
Kamenovanje šejtana traje tri dana. Najteže je bilo hodanje po suncu i kroz dugi tunel s ventilatorima poput mlaznjaka. Prvog dana pronašli smo preskupi taksi koji nas je ostavio daleko od Kabe. Bilo nas je devetnaest u malom kombiju. Sin Broj 1 i ja smo sjedili u gepeku. Siromašne ljude su prevozili u kamiončićima za ovce. Kada su nam vodiči rekli da je kurban zaklan, muškarci su obrijali glave. Sin Broj 1 je samo podšišao svoje dugačke uvojke i postao nam kao neki putokaz među milionima ćelavih muškaraca koji su marširali nazad u Harem. Krenuli smo na hadžijski tavaf. Moja porodica je pratila ritam rijeke hadžija. Svi nasmijani. Iznenada, put nam se otvorio kroz gomilu i provukli smo se do Kabe, a Sin Broj 1 je podigao Aidu tako visoko da je dotakla Kisvah ogrtač.
Aida je bila među najmlađima koji su obavljali hadž. Dovoljno stara da razumije, ali dovoljno mlada da hadž doživi u najčistijem obliku. Najviše je dojmio posljednji ritual, saj, u čast Ibrahimove, a.s., druge žene, Hadžere, koju je Ibrahim, a.s., ostavio u pustinji s njihovim novorođenčetom Ismailom. Naša majka Hadžera je trčala sedam puta između brdā Safe i Merve tražeći znakove života. Tada je iz te spaljene stijene izbio izvor Zemzem. Zbog tog bunara, koji gasi žeđ miliona hadžija, Hadžera je osnovala Mekku. Njena Mekka je sada Mesdžidul-harem, mjesto gdje je molitva kao molitva u svemiru. Izvan nje je sâmo trgovina.
Često kružim oko naših lijepih švedskih jezera nakon našeg povratka, ali u mojim snovima svi moji tavafi se ponavljaju, a buđenje je kao novi san. Kada se god osjećam frustrirano kao muž, pokušavam se sjetiti romantičnog tavafa sa svojom ženom. Kada se pretvorim u dosadnog oca, pomislim kako tavafim sa sretnim licima svoje djece.
Nikad niste izgubljeni
Dvadeset dana sam se suočavao s novom vrstom nesanice. Ne samo zbog neprekidnog hodanja ljudi u sobama, hrkanja mojih cimera, bolesti, i ludih klima-uređaja, već i zato što sam se bojao da bih mogao umrijeti u snu, a da ne završim hadž. Kao i moj otac u danima prije nego što je preminuo, trgnuo bih se čim bi me obuzeo san, duboko udišući kao da se tušim. Sjećam se da sam rekao mome bâbi da se ne plaši, da nježno uđe u tu blagu noć, da je mudro prihvatiti kraj dana. Sad sam sâm bio tu, dahtao sam, svaki čas se vraćajući iz male smrti sna, da za sebe i svoju djecu dovršim priču o hadžu.
Hadž nije bio putovanje do nekog odredišta već do tavafa. Odredište nije bila Božija kuća, već kovitlanje ljudi oko nje. Poslanik a.s. je rekao Kabi: „Kako si velika i kako je velika tvoja svetost! Ipak, vrijednost vjernika je kod Allaha veća od tebe.” Milioni hadžija kreću se u Božijoj blizini. Bez sitničavih razlika. Muškarci se mole zajedno sa ženama, ne primjećujući. Mješavina razgovora, molitvi i tišine, vođena pobožnim strpljenjem, postaje umirujući žamor. Čak se i povici strogih stražara i povremeni bijes frustriranih vjernika lahko utope. Hadžije su ljudi koji su prihvatili odgovornost za svoja djela i svoja osjećanja. Želja da se odgovori na Božiji poziv je donijela sreću. Pravi put, vidjelo se, nije neka uska staza, već tavaf oko izvora s gravitacijskom snagom crne rupe, put na kojem se razum ruši, a ljubav ne popušta. Nikada niste izgubljeni. Gdje god se okrenete, tamo je lice Božije.
Često kružim oko naših lijepih švedskih jezera nakon našeg povratka, ali u mojim snovima svi moji tavafi se ponavljaju, a buđenje je kao novi san. Kada se god osjećam frustrirano kao muž, pokušavam se sjetiti romantičnog tavafa sa svojom ženom. Kada se pretvorim u dosadnog oca, pomislim kako tavafim sa sretnim licima svoje djece.
Na kraju, kažu da ako obaviš hadž kako treba, i ako ti bude primljen, inšallah, isto je kao da si se ponovo rodio. Onaj moj stari nefs bi posumnjao u čistoću mojih namjera i vrijednost mojih napora. Sada se osjećam kao kad su se moja djeca rodila. Prva ljubav. Sinhronizovani plač. Suze u koje niko ne sumnja.
U Mekki možete plakati koliko god želite.
Kada smo konačno stigli u sveti grad na hadž, mislio sam da više nemam suza. Nekako, ove 1444. godine po Hidžri, nakon godina čekanja, bili smo među milionima koji su glasno učili: Lebejk Allahume, lebejk. Odazivamo ti se Gospodaru, odazivamo.
