Mnogo ljudi ne znaju koliko je važno klanjati pet dnevnih namaza i kolika je nagrada za klanjanje namaza u džematu, naročito u džamiji. Neki i umru a nikada ne odu u džamiju, već se njima klanja dženaze-namaz kada umru. Neki redovno klanjaju bajram-namaze, drugi džume, a neki još poneki namaz. Malo je, pak, onih koji svakodnevno klanjaju svih pet namaza, a još manje onih koji namaze klanjaju u džamiji. U nekim mjestima, nažalost, imami samo puštaju ezane i sami klanjaju. Mnogo je razloga za neklanjanje, a neki su: neznanje, ljenost, gubljenje vremena na nevažne stvari, poput serija, filmova, utakmica, provođenje vremana u kafićima sa društvom kojima je haram normalan kao i halal i dr. A da se pofale da nešto znaju od islama, kažu da rade a rad je farz. Istina je da je rad farz i jedan od najznačajnijih ibadeta, ali dan traje 24 sahata, dok svaki namaz traje samo po desetak minuta. Pa zar se ne može toliko vremena odvojiti za namaz, za našeg Stvoritelja?! Subhanallah, kako smo nezahvalni, a Uzvišeni Allah nas je počastio nebrojenim blagodatima. Često se hvalimo kako su naši preci redovno klanjali, razbijali led da uzmu abdest i gusul, obavljali hadž onda kada se do Mekke i nazad putovalo pola godine i više. No, to kao da su bili obredi za njih a ne za nas. I cijeli svijet znamo obići a hadž ne obaviti. K’o, eto, ima vremena i za namaz i za hadž. A smrt može doći večeras ili sutra! Allahu ekber! Šta li čekamo i čemu se nadamo?! Pametni ne ostavljaju i ne odlažu nijedan farz za sutra. Često slušamo riječi: “Živi i uživaj dok si mlad, a kad umreš, gotovo je!” Tada je baš gotovo! Valja tada ići pred Stvoritelja i račun polagati za sve što smo propustili, a morali smo raditi. Tada ćemo poželjeti da se vratimo i klanjamo sve namaze i izvršavamo sve farzove, ali će biti kasno. Zato se sada ovdje radi da bi se tamo plodovi ubirali. Džennet se ovdje zarađuje, aktivno i sa znojem, ali također i Džehennem. Ponašanje, pak, mnogih koji klanjaju i dolaze u džamiju je čudno. Za vrijeme hutbe oni pričaju, pa čak i na telefone odgovaraju. Neki prelaze preko safova da na poziv odgovore, dok drugi snize ton da bi rekli da su na džumi. A ko li to tek zove za vrijeme džume? Znači da džumu-namaz i ne klanja! Neki zanijete i razgledaju, čak se i okreću da vide ko je ušao, gledaju u sat, zijevaju i jedva čekaju da se završi namaz da što prije iščepe iz džamije. Sjedaju do vrata pa se od njih ne može ući. Čuju kad im se kaže da je sevap da se pomjere naprijed, ali kao da su gluhi. A vratima toliko lupaju da poželiš da vrata nikako i nema. A od onih koji ne klanjaju, često čujemo riječi: “Ja ne klanjam, al’ sam bolji, vjerujte mi, od pola onih ljudi što klanjaju i idu u džamiju!” Ili: “Ja sam dobar u duši, imam čisto srce i nikome zlo ne mislim!” “Kad vidim ko sve ide u džamiju, ma nema šanse da odem!” “Tek kad taj i taj prestanu ići u džamiju, tad ću ja početi ići!” “Bog daje onima koji rade, a ti klanjaj cijeli dan, jarane, nema nafake!” “Preče je raditi nego klanjati!” “Vidi onoga, do jučer je komunjara bio a sada klanja i u prvi saf se trpa!” “Ma, lahko je njemu klanjati, on ionako ništa ne radi. Da li on radi kao ja, pitao bih ja njega bi li brajko klanjao!” Bude vrlo neprijatno kada neke od njih pitaš gdje je kibla u kući, a oni kažu: “Ne znam, ovako se dedo okretao!” Sa dedom je, dakle, nestala i kibla a, naravno, i namaz!

I, tako, ljudi sami sebe zavaravaju i traže opravdanje da ne klanjaju, da ne idu u džamiju i druge ibadete ne izvršavaju, dok vrijeme odlazi u nepovrat a smrt vreba poput aždahe, a kabur čeka da nas proguta kao krokodil. Tada će kajanju biti kasno. Ne zavaravajmo se, opravdanja nema. Opravdanje nije ni starost, ni bolest, ni siromaštvo, ni zauzetost, niti išta drugo. Postoji samo jedno valjano opravdanje, a to je da čovjek nije pri pameti. Bože, podari nam zdrav razum i čisto srce da Te svjesno obožavamo i ibadet činimo, Ti zadovoljan nama i mi zadovoljni Tobom. No, bez obzira na ponašanje ljudi, s njima treba biti pažljiv, ljubazan i željeti im isto što i sebi. Čitam da je u nekom džematu jednom džematliji slučajno zazvonio telefon. Imam i džematlije su ga izgrdili poslije namaza. Poslije toga nikada više nije ušao u džamiju. Otišao je u kafić. Slučajno je prolio piće. Konobar mu je ponudio komplementarno (besplatno) piće. Od tada je uvijek išao tamo! Sa svojim riječima i postupcima možemo učiniti puno, pozitivno ili negativno. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Obveseljavajte a ne rastjerujte, olakšavajte a ne otežavajte!” Lahko je nekoga istjerati iz džamije, ali ga je teško uvesti u džamiju. A i kada ga uvedemo, teško ga je u džamiji zadržati. Zato, tražimo ono što je dobro kod čovjeka, a ne loše. Jer, čim neko pada na sedždu, u njemu zaista ima dobra. Marginalna pitanja i razilaženja rješavajmo na način kojim će biti Allah, dž. š., zadovoljan. Provociranje na bilo koji način moramo izbjegavati. Jedna majka kazuje kako njezin osmogodišnji sin ne može ići u džamiju ako ne nosi kapu na glavi. Naime, rigorozni imam mu je rekao da je mahnit ako ne nosi kapu. Moj sin je otišao do imama, skinuo mu kapu i rekao: “Sada si ti mahnit!” Bio je vrlo postiđen! Upitala sam sina zašto je to uradio, a on je odgovorio: “Zato što je upotrijebio riječ “mahnit”. Mogao mi je reći na ljepši način. Je li Poslanik ovako ukoravao ljude?” Rezonovanje mog sina ima smisla, ali kako to dokazati tvrdoglavim ljudima? Nekada su ljudi primali islam samo na osnovu što su vidjeli kako se muslimani lijepo i pobožno ponašaju i kako su pravedni. A kako se muslimani danas ponašaju, svjedoče riječi čovjeka koji je primio islam: “Hvala Allahu što sam primio islam prije nego sam upoznao muslimane!” Danas je mnogo onih koji svojim postupcima i riječima otjeruju od islama. Kod ljudi traže mahane i proglašavaju ih kafirima. Takvi, a i svi mi, uvijek trebamo imati na umu riječi Poslanika, s.a.v.s.: “Obveseljavajte a ne rastjerujte, olakšavajte a ne otežavajte!” Samo se tako ljudi mogu privući u džemat i džamiju. I to, opet, ako zasluže Allahovu, dž. š., milost. Ako ih lijepa riječ sa osmijehom ne privuče, namrgođenost i gruba riječ će ih sigurno još više udaljiti. Zato, budimo oprezni! Uzvišeni Allahu, ukabuli našu hutbu, nagradi one koji su je slušali, koji će je čitati i drugima distribuirati, a posebno nagradi one koji će se po njoj vladati.