Ramazan je poseban mjesec kojeg je Allaha odlikovao nad ostalim mjesecima prije svega objavom Kur'an-i Kerima kao i ibadetom, tj. postom koji je samo u mjesecu ramazanu obavezan. U njemu Allah spušta Svoju posebnu milost koju mogu da osjete svi oni koji se posvete postu, namazu, učenju Kur'ana, zikru itd. Ramazan u nama probudi najiskrenije osjećaje, poveže sa porodicom, rodbinom i prijateljima, daje nam osjećaj samilosti, blagosti i suosjećanja. U ramazanu smo svi nekako drugačiji, ispunjeni posebnim duhom, smireni, strasti su ukroćene, glasovi utišani, misli Allahu predane, tražimo Allahovu milost i oprost. U ramazanu smo spremniji na žrtve, na odricanja, na dodatne aktivnosti, na ostavljanje svega što je ružno. Ramazan nas uči da cilj posta nije samo puko odricanje od jela, pića, pušenja i intimnih prohtjeva, nego da ima još širu dimenziju, a to je odgoj naše duše. Koliko li je samo onih koji ovo ne shvataju, te poste od jela i pića, ali ne poste od ružnih riječi, ružnog govora, od ogovaranja, prenošenja tuđih riječi. Jedna od odgojnih metoda za naš nefs su riječi Poslanika, a.s., koji kaže kada vas neko napadne (na bilo koji način) da trebamo tada reći: Ja sam postač, ja sam postač, ja sam postač. Ali šta to u stvari znači? Da li to znači da time želimo da stavimo do znanja osobi koja nas napadne da smo u ibadetu, da postimo, da podnosimo glad i žeđ, da smo možda uslijed toga i nervozni? Ne, zasigurno da to nije pravo značenje ovih riječi. Ja sam postač znači da mi postimo čak i kada je govor u pitanju. Znači da ne želimo ništa da kažemo, ni jedne riječi da izgovorimo, jer je riječ tvoja sve dok je nisi izgovorio. Kad god otvorimo usta iz njih će izaći ili dobro ili zlo. Velika je vjerovatnoća da iz naših usta u takvom jednom stanju kada smo pomalo i nervno razdraženi izađu ljutiti tonovi, zato je najbolje u takvim situacijama zaćutati i braniti se šutnjom.

Međutim, da li ovaj princip uvijek funkcioniše? Da li ga možemo u stvarnosti primijeniti? Koliko smo puta bili u takvoj situaciji? Teorijski svi znamo kako treba da se postavimo kada dođemo u jednu takvu situaciju, ali koliko smo puta ljutito reagovali i „odbrusili“ napadaču, a kasnije kada bismo se smirili korili bismo sami sebe zbog te reakcije.

Zašto ne bismo ovaj princip primjenjivali i nakon ramazana, kada nas neko napadne da mu kažemo: Ja postim. Time bismo ovu veoma bitnu lekciju mjeseca ramazana očuvali i nakon ramazana.

Od Muaza ibn Džebela, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: „'Allahov Poslaniče, obavijesti me o djelu koje će me uvesti u Džennet, a udaljiti od Vatre.' On reče: 'Pitao si me o velikoj stvari. Ona je lahka onome kome to Allah olakša. Robuj Allahu, ne pridružuj Mu ništa, obavljaj namaz, udjeljuj zekat, posti ramazan i hodočasti Kabu.' Zatim reče: 'Želiš li da te uputim na vrata dobra: 'Post je štit, sadaka neutrališe grijehe kao što voda gasi vatru, kao i namaz čovjeka u dubini noći.' Tada je proučio: 'Bokovi njihovi se postelja lišavaju i oni se Gospodaru svome iz straha i želje klanjaju, a dio onog što im Mi dajemo udjeljuju. I niko ne zna kakve ih, kao nagrada za ono što su činili, skrivene radosti čekaju.' (Es-Sedžda, 16-17) Nakon toga je rekao: 'Želiš li da te obavijestim o glavnoj stvari, njenom stubu i njenom vrhuncu?' Rekoh: 'Nego šta, Allahov Poslaniče.' On reče: 'Glavna stvar je islam, njegov stub je namaz, a njegov vrhunac je džihad.'

I kad mu Poslanik nabroja šta treba činiti kako bi se džennetskih perivoja domogao onda ga upita: 'A znaš li ti, o Muaze, šta može biti uzrok da sve ovo propadne': 'Pouči me, Poslaniče.' A Poslanik mu pokaza na jezik i reče mu: 'Čuvaj se svoga jezika.'

Rekoh: 'Allahov Poslaniče, pa zar ćemo i za govor biti pitani?' Poslanik odgovori:

'Da Bog da te majka ne izgubila, Muaze! Pa zar će ljude u Vatru išta drugo bacati na njihova lica.'“

Najviše će ljudi u Vatru otići zbog jezika. Mi smo društvo neprimjerenog govora o drugom, društvo lažnih optužbi, potvore, mi smo društvo u kojem se pojedinci ne libe uvrijediti, poniziti, lažno optužiti onog pokraj sebe.

Iz Muazovog, radijallahu anhu, hadisa vidi se da će najviše ljude u Vatru uvesti upravo njihovi jezici. Grijeh jezika je i izgovaranje širka, a to je najveći grijeh kod Allaha. Tu spada i govor o Allahu bez ikakvog znanja kao i lažno svjedočenje, sihr, potvaranje čednih žena i djevojaka, laž, ogovaranje, kleveta, i ostalo činjenje grijeha od kojih gotovo nijedan govor nije imun, ili u najmanju ruku vodi k njima.

U ramazanu smo bili spremniji da opraštamo jedni drugima, da se međusobno potpomažemo, da budemo darežljiviji, suosjećajniji, da štošta prešutimo i da osaburimo na tuđem ezijetu, zato trebamo nastojati da ove blagodati koje smo zadobili postom mjeseca ramazana očuvamo i nakon ramazana.