Rebiu-l-evvel je mjesec koji nas iznova vraća mevludu, programu koji se najčešće izvodi u džamiji i koji podsjeća na rođenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te tako jača našu vezu sa Allahovim Miljenikom. Ta veza je izuzetno bitna u životu muslimana, jer Gospodar svih svjetova je Resulullaha, s.a.v.s., učinio vratima koja vode do Božije ljubavi: „Reci: 'Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!' - A Allah prašta i samilostan je.“(Kur'an: 3, 31) Zaista je lijepo što muslimani širom svijeta imaju osjećaj poštovanja i zahvalnosti Allahu na slanju Poslanika milosti, čak i Kur'an imperativno govori o tom radovanju: „Reci: 'Neka se zato Allahovoj blagodati i milosti raduju, to je bolje od onoga što gomilaju.'“(Kur'an: 10, 58) A, ima li veće milosti i blagodati od onoga preko koga nam je Allah Kur'an poslao, uputu čovječanstvu do Sudnjeg dana, i koji nam je svojim primjerom pokazao kako je moguće tu uputu živjeti?! Međutim, da li zaista razumijemo šta mevlud (jezički, ova riječ na arapskom znači rođenje) treba da emanira i donese u naša srca i u našu svakodnevnicu?

Ili čovjek koji godinama dolazi namrgođen kući – zar ne zna da je Resulullah desnom nogom u kuću ulazio kako bi sve negativno izvana ostavio iza vrata, a u kuću samo dobro unio? Ili radnik koji gleda svoj posao da skrati i „samo da iz ruku ispadne“, a na mevludu je čuo da je Poslanik islama vodio računa čak i o tuđim stvarima koje su bile kod njega prije nego je na put hidžre krenuo?

 

Da li je deklarativno svrstavanje u sljedbenike Ummeta dovoljno da zadobijemo šefa'at Miljenika na Dan kada ni imetak ni sinovi neće koristiti? Za početak, dovoljno je da priznamo sebi da možemo i moramo bivati bolji. Rođenje Poslanika islama, u vremenu kada je svijet grcao u tmini nevjerovanja, neznanja i nepoštivanja čovjeka, treba danas da shvatimo kao rođenje nečega što se zove promjena! Promjena je riječ koje kao da se boje mnogi sljedbenici onoga koji je svijet promijenio. Musliman ne može zazirati od promjena jer samo onaj ko stoji u mjestu ne osjeti lance koji su mu svezani na nogama. Jedan od razloga zašto pojedinac pa onda i zajednica „nikako da krenu naprijed“ jeste što uopšte to i ne pokušavaju. Zadovoljni su sa svojim trenutnim znanjima, kapacitetima, sposobnostima, rezultatima i žive ubijeđeni da su dali svoj maksimum, a zapravo su tek na početku puta. Recimo, imam radi trideset godina u džematu i uči uvijek iznova pet-šest ašereta – šta je to on naučio iz mevluda kojeg i upriliči u svojoj džamiji? Ili čovjek koji godinama dolazi namrgođen kući – zar ne zna da je Resulullah desnom nogom u kuću ulazio kako bi sve negativno izvana ostavio iza vrata, a u kuću samo dobro unio? Ili radnik koji gleda svoj posao da skrati i „samo da iz ruku ispadne“, a na mevludu je čuo da je Poslanik islama vodio računa čak i o tuđim stvarima koje su bile kod njega prije nego je na put hidžre krenuo? Jednom se poslodavac, kojem dobro posao ide naljutio na efendiju jer je na mevludu rekao da se radniku treba platiti rad dok mu se znoj ne osuši. Svako ko dođe na mevlud treba da razumije da je tu da „ugrabi zehru“ Poslaničkog svjetla i da to svjetlo pronese dalje, do kuće, mahale, radnog mjesta, do svog ponašanja. Ne treba Allahovom Miljeniku taj mevlud i taj salavat, on ima Allaha, koji je pokornost Njemu vezao za pokornost Poslaniku: „Onaj ko se pokorava Poslaniku pokorava se i Allahu; a onaj ko glavu okreće - pa, Mi te nismo poslali da im čuvar budeš.“(Kur'an: 4, 80) On nam je naredio da što više salavata donosimo na Poslanika, alejhisselam, kako bi on uvijek bio prisutan u našim srcima i svijesti. On to čak od nas zahtijeva u namazu, pa svi učimo na sjedenju „Es-selamu alejke ejjuhennebijju ve rahmetullahi ve berekatuhu!“ Razmislimo, da nazovemo selam u namazu nekome od ljudi pokvarit će naš namaz, a nazvati selam Najboljem od ljudi uljepšat će i upotpuniti naš namaz. Zato salavat, mevlud i učenje o Miljeniku Allahovom shvatimo kao nasušnu potrebu – nama samima. 

Mnogobrojne su poruke iz njegovog života, podvucimo u ovom tekstu samo jednu. Da u vremenu gdje se mnogo priča, a malo radi; gdje svi znaju tuđi posao, a rijetko ko radi svoj, prihvatimo emanete koje imamo i odgovorno se nosimo prema njima. Radimo svoj posao najbolje što možemo, ali istinski, a ne zavarajući sebe da ne možemo biti bolji. Nemojmo se pravdati okolnostima, ambijentom, ljudima oko nas. Nemojmo očekivati da se svijet prilagođava nama, jer nikada neće. U okviru onoga u čemu ste trenutno, izvucite svoj maksimum, a ne gubite energiju kukajući kako biste bili bolji, sretniji i drugačiji da su drugačije okolnosti. Zamislite da je Pejgamber odustao od misije kada mu je melek Džibril došao. Kad god vam je teško, sjetite se jednog čovjeka koji je sam iz pećine i pustinje krenuo, a danas ga milijarde vole i slijede! Prepreke nisu tu da nas slome, već da nas ojačaju. Zato je jedan iskreni sljedbenik Muhammeda, s.a.v.s., imao običaj govoriti: „Gospodaru, kad naiđem na iskušenje, nemoj mi smanjivati teret, već ojačaj moja leđa!“ Vežimo se i učimo od Učitelja svjetova, neka se u mjesecu njegovog rođenja, u našim srcima rodi ta odluka!