digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif
Tradicija

Orijent(acija)

Autor: Haris Dubravac Mart 15, 2019 0
Orijent(acija)

“Godinama srce pehar Džemov od nas je iskalo, ono što se u njem’ krije, od stranca je zaht’jevalo”. (Hāfiz Šīrāzī)

Pojam “orijentacija” sadrži u sebi riječ “orijent”, zbog toga što su se mornari prije pronalaska magnetne igle usmjeravali/orijentisali prema “orijentu”, time nalazeći i ostale strane svijeta. Tako su se tim postupkom snalazili u prostoru. Primjetno je da usmjeravanje prema Istoku na ovaj ili onaj način ne jenjava. Dovoljno je ukazati kako se u geopolitičkim opservacijama pomaljaju kovanice Bliski, Srednji i Daleki istok, dok nismo u prilici čuti za Bliski, Srednji i Daleki zapad. Svima su zvučnije riječi “orijentalizam” i “orijentalisti”, negoli “okcidentalizam” i “okcidentalisti”. No, mi ćemo se u narednim recima baviti drugom vrstom orijentacije.

Simbolika Istoka

Za određeni broj klasičnih muslimanskih mudraca, Istok je predstavljao svijet svjetlosti koji je lišen materije, a Zapad svijet tame, materijalni svijet.Ukoliko zauzmemo ovakvu poziciju, usvajajući ovu simboliku (istovremeno bivajući svjesni da je Božiji i Istok i Zapad te da je LiceBožije tamo gdje god se okrenemo [II, 115]), dobit ćemo vrlo prefinjena tumačenja. Orijentacija bi u ovom slučaju podrazumijevala okretanje, usmjeravanje prema duhovnom, Višem svijetu. Zanimljivo je da i bosanski jezik podržava, na neki način, negativne konotacije riječi “zapad”, jer se, naprimjer, kaže “zapao u nevolju, depresiju, probleme, dug” i tome slično, dočim nije uobičajeno reći “zapao u blagodati”. Istokposjeduje primarnost, kako semantičku (istjecati – zapadati), tako uz spomenutu simboliku i metafizičku (jer fizički svijet istječe iz metafizičkog). 

Da bi kur’ānskim svjetlom ukazali na simboliku Istoka, navest ćemo jedan primjer: “I spomeni u Knjizi Merjemu: kada se od ukućana svojih na istočnu stranu povukla”(XIX, 16). Na vanjskoj ravni, ovo povlačenje na istočnu stranu znači sklanjanje u “Bejtu’l-Mukaddes (Sveti Hram)”, gdje se hazreti Merjemi pojavio melek Džibril. Ukoliko prodremo u dublje značenje, ne zapostavljajući vanjsko, otkrit ćemo da se samim time hazreti Merjem povukla iz domena postojećih bića u duhovni svijet, odnosno, sveti domen Duha – istočnu stranu/mjesto, jer bi tako mogla, zaronjena u taj svijet, svijet svjetla, specifično adaptiranog vida, ugledati Džibrila, to jeste, susresti se s “vječnim dahom jedinstva”, kako bi kazao Rūzbihān Baklī (vidjeti tumačenja ovoga ajeta u: Seyyed Hossein NasrEt Al. (eds.), The Study Quran:A New Translation and Commentary, HarperOne, San Francisco, 2015.). Prisjetimo se slučaja Muhammeda, a.s., koji se povlači u pećinu Hirā kako bi kontemplirao o Višim carstvima, što bi, analogno tome, značilo da se i on povukao na istočnu stranu, pa mu upravo tada, kao i hazreti Merjemi, doduše u drugoj ulozi, dolazi Džibril. Interesantno je da se povlače paralele i u drugim relacijama između Muhammeda, a.s., i hazreti Merjeme (kao Isaa, a.s., i Kur’āna), ističući kod oboga čistoću njihove netaknute prirode.

Pitanje koje se nameće jeste sljedeće: zašto poduzimati putovanje, zašto se uopće orijentisati? Zato što je čovjek “bačen na najdonje nizine, pa se iz njih uspinje ka Višnjemu Svijetu” (el-Gazzālī). Tako nas hazreti Mevlānā savjetuje: Kada magarac zbog svog brzog hoda u blato padne, u /svom nastojanju stalno hudžum čini da ustane. / On ne gladi svoje mjesto s ciljem da tu ostane; on zna da /to nije mjesto gdje život da provede. / Od magarećeg je slabiji opažaj tvoj, jer tvoje srce nije /iskočilo iz gliba tog. Ovdje ćemo spomenuti i ‘Attārovu adhortaciju: U Misiru duše tvoje šah postoji, / zašto u bunaru si? Ta Jusuf ti si!

Stoga će Suhraverdī kazati da u svakoj duši koja traga zasigurno prebiva iskra svjetla Božijega, ma kolika bila.

Početak putovanja

Sada, gdje pronalazimo početnu tačku tog putovanja, tog usmjeravanja? Poslužit ćemo se riječima Maka Dizdara: Izgradi grad u sebi okreni lice svom gradu. To nas učii Hāfiz, stihovima s početka teksta, jer je naša unutarnjost kapija ka višim nivoima (po)stojanja, ka duhovnom svijetu gdje čovjek pronalazi konačni smiraj. Zar nam na to ne ukazuju riječi Kur’āna, savjetujući okretanje premaprimordijalnoj prirodi (fitri): “Ti upravilice svoje vjeri, kao pravi vjernik, vjeri, djelu Allahovu, prema kojoj je on ljude načinio” (XXX, 30). Čovjek u sebi pronalazi svijet duha, jer, kako kaže el-Iskenderī, svijet obuhvaća njegovu tjelesnost, ali ne i njegovu duhovnost.

Prirodno, korito ovog teksta nas vodi do samospoznaje. Najpoznatija izreka o ovom procesu jeste ona u kojoj se kaže: “Ko spozna/prepozna sebe, spoznao/prepoznao je Gospodara”. Na tom tragu je interesantno zapažanje Ibn Sīnāa: “U Časnom Kur’ānu sam pročitao da Bog o onima koji su se udaljili od Njegove milosti govori: ‘I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave’. Zar ovdje nije uspostavljena veza između zaboravljanja sebe, odnosno svoje duše, i zaboravljanja Boga? Ovo je napomena koliko su te dvije zbilje povezane i podsjetnik da je spoznavanje Boga uslovljeno spoznavanjem sebe”. 

Uslijed sve teže mogućnosti pronalaska Džemovog pehara, čak nepostojanja volje za takovrsnim pregnućem, pitamo se: da li je zgasnula tragalačka iskra svjetlakod modernog čovjeka?

« Da li je tiho ili ne čuješ? Mjesec tevbe »
nazad na vrh

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine