Kada mufessir lingvističar objasni da riječ „es-samed“ označava nepokretnu i neuništivu stijenu, duboko usađenu u zemlju – tada se ajet „Allahu's-samed!“duboko ucrta u savjest sa osjećajem Uzvišenog Boga kao najjačeg i najčvršćeg oslonca. Osloniti se na bilo šta drugo osim na ovu Stijenu bi značilo izabrati put propasti.

Ili pak, kada ajet opisujući stradalnike: „Ellezine yenqudune 'ahdellahi...//Oni koji prekidaju zavjet Allahu...“ (2:27) koristi glagol koji ne označava naglo presijecanje užeta tj. zavjeta, nego njegovo prekidanje nit po nit – mi tada u savjesti oživljavamo jednu sliku postepenog prekidanja čovjekove veze sa njegovim Stvoriteljem. To se ne dešava odjednom, dakle. Udaljavanje od Uzvišnog Allaha je proces na kojemu čovjek ustrajava. Grijeh po grijeh, nemar po nemar, poricanje po poricanje, sumnja po sumnja – sve su to popucane niti jednog užeta...

„Vrijeme koje čovjeka cijedi“

Zbog ovakvih sjajnih primjera kur’anskog stila, Aiša Abdurrahman kaže: „Godinama pokušavam kur'anski tekst istraživati sa jezičkog i stilskog aspekta (...) Kroz taj period sam se počela pitati – da li sam ja uopšte prije toga uistinu razumijevala vlastiti, arapski, jezik i tajne njegovog stilskog izraza?“

Ona uspješno brani postavljenu tezu da se ni jedna kur'anska riječ ne može zamijeniti drugom sličnom riječju, a da se ne pokvari prvobitno značenje. Vjerovatno je daleko najpoznatiji njen tefsir sure el-'Asr, koja počinje zakletvom „Tako Mi vremena//Ve'l-'asr!“Većina mufessira se zadržava na komentarisanju pojma vremena kao takvoga, dok se Aiša pita: zašto Kur'an bira riječ 'asr, a ne neku od prividnih istoznačnica. Metodom potpunog iščitavanja, odnosno promatranjem svih mjesta u Kur'anu na kojima se spominje ova riječ – Aiša Abdurrahman dolazi do zaključka da je njeno značenje „vrijeme koje cijedi, to jeste, ništi čovjeka“. Takvim vremenom se Kur'an kune da je čovjek na gubitku, osim onih koji vjeruju, čine dobro, preporučuju istinu i sabur.

„Ne okahari jetima!“

Mufessiri značenje izraza „Fe emme'l-yetime fe la taqhar“ (93:9) vide kao upozorenje da se siročetu njegova prava ne smiju uskratiti. No Aiša smatra da ovaj ajet nosi dublje značenje, budući da se siroče može ožalostiti ne samo branjenjem onoga na što ono ima pravo, nego i grubom riječju, uvredljivom gestom ili tonom. Ona analizira značenje riječi „qahr“ koja jezički znači nadmoć i dominaciju, a nakon toga citira ajete u kojima je došla, te zaključuje da se svaki put kada dolazi u obliku „Qāhir““ ili „Qahhār“ – odnosi na Uzvišenog Allaha. Osim toga, „el-Qahhār“ se u Kur'anu spominje uz Njegovo ime „el-Wahid“, u čemu Aiša vidi ukaz da se ni jedno stvorenje nad drugim stvorenjem ne smije odnositi sa ovim svojstvom, a kamoli pred siročetom.

 „Biljeg na njušci“

Kur'an u suri Nun tješi Poslanika, alejhi-selam, savjetujući mu da ne sluša nevjernika koji ga vrijeđa riječima da je lud – on je krivokletnik, prezren, klevetnik, škrtac, nasilnik, surov, uljez, samo zbog toga što je bogat i što ima mnogo sinova. Potom, Kur'an mu prijeti:„Senesimuhu 'ale'l-hurtum//Na nos ćemo Mi njemu biljeg utisnuti!“Šta uopšte znači ovaj izraz, upitat ćemo se? Kakav je to biljeg i otkud baš na nosu?!

Aiša Abdurrahman kaže da se stilistika ponekada udaljava od prvobitnih razloga korištenja nekih jezičkih konstukcija, te ih koristi sa namjerom ukazivanja na neka nova značenja. Upravo je ovdje riječ o tome – izraz „nos“ označava nečiji ponos ali i oholost (kaže se: „nosom para oblake“). To je razlog zbog kojeg Kur'an spominje ovaj dio tijela. No, tu nije kraj. U standardnom arapskom jeziku se za nos kod ljudi kaže „enf“, a kod životinja „hurtum“. Kur'an bira potonji izraz sa ciljem iskazivanja poniženja, pa bismo ajet mogli prevesti i kao: „Na njušku ćemo Mi njemu biljeg utisnuti!“

„Zijaret kaburima“

Tragom pravila da se ni jedna riječ koju je Kur'an upotrijebio ne bi mogla adekvatno zamijeniti drugom riječju, Aiša Abdurrahman tumači ajete: „Elhakumu't-tekasur hatta zurtumu'l-meqabir//Zaokuplja vas nadmetanje u zgrtanju imetka, sve dok grobove ne posjetite". Prilikom toga, ona razmara razlog korištenja glagola posjetiti. Da li je umjesto ovog izraza moglo biti rečeno „dok se ne vratite u grobove“ ili „dok ne završite u grobovima“, a da se pri tome stil i značenje ne okrni? Prema Aiši Abdurrahman, kur'anski precizni stil je odabrao glagol „posjetiti/zijaretiti“ jer je naš boravak u kaburima uistinu kratkotrajan, te predstavlja neku vrstu zijareta i prelazne faze ka onosvjetskim dešavanjima. Čovjekova posjeta kaburu će završiti ahiretskim proživljenjem i nastankom Sudnjega dana. Prema tome, izbor niti jedne druge riječi ne bi bio adekvatan ovom značenju.

„Milostivi, podučava – elokvenciji“

Prvi ajeti sure er-Rahman kažu: „Milostivi; podučava Kur'anu; stvara čovjeka, uči ga beyanu...“Većina prevodilaca riječ beyan prevodi kao govor: Milostivi Allah podučava čovjeka govoru. Za Aišu, beyan nije puka mogućnost glasovnog izražavanja govorom (nutq). Metodom potpunog iščitavanja svih mjesta na kojima se spominje ova riječ u Kur'anu, ona zaključuje da se riječ govor (nutq) spominje i u kontekstu životinja (Sulejman, a.s., kaže da mu je dato razumijevanje ptičjeg govora/mantiqu't-tayr). Arapski jezik priznaje i izraze u kojima se govor veže i za nežive objekte, pa se može reći, na primjer da umjetnička djela govore. Sa druge strane, beyan se u Kur'anu spominje samo u kontekstu čovjeka. Stoga je tu riječ o jednom nivou iznad običnog govora – beyan je umjetnost izraza, rječitost, elokvencija. 

Kur'an je, očito, najveća mudžiza na polju rječitosti i elokvencije. Za Bintu'š-Šati, kur'anska nenadmašnost leži u njegovom jezičko-stilskom izrazu, tačnije – u svakom harfu, svakoj riječi i svakoj sintagmi.