Čovjek je na ovome svijetu da robuje svome Gospodaru! Postoje brojni načini sa kojima tradicionalna vjerska učenja čovječanstva istupaju kao preporukom za osiguranje čovjekovog ispravnog napredovanja ili samoostvarenja, te dosezanja viših razina duhovnih postignuća. Među tim načinima, Ljubav Božija je jedan od onih koje vjerske tradicije čovječanstva ističu kao najpouzdanije sredstvo duhovne realizacije, dakle razvoja i napredovanja. Jedno od Božijih Lijepih Imena spomenutih u Kur’anu je Vedud (al-Wadūd), to jest, Onaj koji voli (Onaj koji je pun ljubavi): "Od Gospodara svoga oprosta tražite i Njemu se pokajte! Doista je Gospodar moj samilostan i ljubavi pun!" (Kur’an, 11:90)

Arapsko slovo "waw" se još zove "slovo ljubavi" jer je to mjesto spajanja dvije stvari (waw je veznik u arapskom jeziku). Da nije slova "waw" stvari se ne bi mogle vezati. "Waw" je i slovo zakletve u Kur'anu (Wa-l-'Asr - Tako mi Vremena...). Harf "waw" u islamskoj kaligrafiji je slovo ljubavi. Arapska riječ za ljubav "wadd" počinje ovim harfom, a Božije lijepo ime "Wadud" ustvari je dva puta napisana riječ "wad" i znači "Voljeni". Ime Muhammed postaje Mahmud kad se iza drugog harfa "mim" doda "waw" i onda završava sa riječi ljubav. Riječ "Maqam Mahmud" spominje se u ezanskoj dovi u kojoj se od Svevišnjeg moli da Poslaniku dadne časno i hvaljeno mjesto - mjesto ljubavi ustvari. Da bude voljen kao što i jeste, kao što je i ezan poziv na ljubav. Islam je dakle poziv na ljubav, a ne na ono na što danas mnogi pozivaju i čime njegovo časno ime kaljaju.  

Na sličan način Kur’an naglašava potpuno istu činjenicu: "On doista iz ništa stvara, i potom stvaranje obnavlja, i On prašta i voli Svoja stvorenja..." (Kur’an, 85:13-14) Ili na drugom mjestu: "I svi će Njemu na Sudnjem Danu doći sami! Doista, one koji vjeruju i rade dobra djela – Svemilosni će njih učiniti omiljenim!" (Kur’an, 19:95-96)

Pokazivanje ljubavi

Iz Kur’anskog opisa Boga slijedi da je On! neopisiv, da ne postoji ništa slično Njemu, te nadalje, u vezi stvari koje se o Njemu kažu, da je On! nešto potpuno drugo. Stoga, na prvi pogled jako je teško razumjeti kako je moguće voljeti nešto što (čovjek) nije vidio, niti može zamisliti. Jer svaka ljubav pretpostavlja viđenje ili pogled zaljubljenika odakle slijedi privlačnost kojom On! Svojim Prisustvom izaziva u ljudskoj osjećajnosti. Kur’ansko viđenje slijeda postupaka koji se trebaju preduzeti u cilju pokazivanja ljubavi prema Bogu je: prvo, bezuvjetno pokoravanje onome što je Poslanik rekao, ne samo zbog toga što je pokoravanje Poslaniku – pokoravanje Bogu, nego prije svega zbog toga što, da se poslužimo Kur’anskim izrazom (gdje se od Poslanika traži da kaže): "Ako vi Allaha volite, mene slijedite! I Allah će vas voljeti i grijehe vam oprostiti!” (Kur’an, 3:31). Postoje, u nekolicini Kur’anskih ajeta, naznake i jasni iskazi da Bog voli one koji čine dobro drugima (2:195; 3:133, 147). Nadalje, Bog voli strpljive (3:145) i mutekine (muttaqīn), to jest, one koji se kontroliraju i ne dopuštaju krivim pobudama da ih skrenu u odricanje od puta koji im je Bog propisao da trebaju slijediti (3:55; 9:4). Bog također voli one koji se oslanjaju na Njega (3:158), pravdoljubive i pravedne(5:42). Svi ovi pokazatelji ukazuju na činjenicu da se u posljednjem poslaničkom Zakonu, ljubav predominantno pokazuje djelima, koja se očituju u formi pokoravanja Gospodaru, a to je u isto vrijeme i pokazatelj kvaliteta ili osobine višeg reda vrijednosti. Treba primjetiti da se ljubav ovdje ne tretira tek kao puka funkcija čina pokazivanja ljubavi. Proba ljubavi prema Bogu je pokoravanje Poslaniku i onome što je propisano Rječju Božijom. Islam se, stoga, suštinski sastoji od svjesnog pokoravanja Božijem Zakonu i onome što je zapovjedio Njegov Poslanik. U Kur’anu također postoji i jasan naglasak na zikrullahu (sjećanje i spominjanje Boga odnosno Božijih Lijepih Imena), klanjanju namaza, te ispunjavanju drugih takvih aktivnosti u kojima čovjek, učestvujući u Božijem Prisustvu, u sebi uzgaja određenje (riješenost) za robovanje Bogu. Na kraju, džinni i ljudi, Kur’an kaže, 'stvoreni su samo da Njemu robuju'.

Viša razina bića

Ukupna namjena i svrha ovoga kur’anskog učenja je obrazovanje i podučavanje čovjeka kako da postignje Božije zadovoljstvo. Jer, postizanjem Njegovog zadovoljstva čovjek postiže unutarnje stanje počinka i smiraja (al-nafs al-mutma’innah), u kojem se čovjek vraća Bogu zadovoljan, a i Bog njime zadovoljan: "Kada se Zemlja na komadiće raskomada, i kada dođe Gospodar tvoj i meleki, sve red do reda, i kada se toga dana džehennem primakne, tada će čovjek opomenuti se – a rašta mu je opominjanje?! – i reći: 'Kamo sreće da sam se za život ovaj pripremio!' A toga Dana niko neće Njegovim kažnjavanjem kažnjavati, niti će iko Njegovim okivanjem u okove okivati! O, ti dušo smirena, vrati se svome Gospodaru zadovoljna, a i On zadovoljan s tobom, pa uđi međ’ robove Moje, uđi u džennet Moj!" (Kur’an, 89:21-29)

Ono što čovjek sije u ovome životu žnjet će u onome što Kur’an naziva ahiretom, to jest, u fazi života koja tek dolazi ili budućeg života. Prema Kur’anu, život na budućem svijetu je pravi život, ali to je isto tako i stvarnost koju je moguće iskusiti i u ovom životu. Cijeli Kur’an je pun upozorenja i podsjećanja vjernicima da se prema ovom životu odnose sa punom i dužnom pažnjom, jer će za to biti pitani, a njihovi računi provjereni, strogo ali nepristrasno. Ovaj svijet nije uzalud stvoren. Postoji veoma ozbiljna svrha i namjera koji stoje iza stvaranja čovjeka i ovoga svijeta. Da bi ljudi mogli predočiti obračun (svojih djela) vrijedan utrošenog vremena svojih života, oni moraju osigurati da zapovijesti Božije postanu presudne norme za reguliranje njihovoga ponašanja, te moraju prihvatiti vrijednosti na kojima se insistira u Kur’anu kao odlučujuće norme za određivanje razlike između dobra i zla. Ovaj život je taj koji je, prema Kur’anu, duhovni, jer on u konačnici vodi ostvarenju viših razina bića za koje je čovjek sposoban. Ne čudi stoga da je rečeno, 'plodove njegove naći ćeš', a to je ono što čovjek svjesno čini u cilju robovanja Gospodaru što se vrijednuje više nego bilo šta drugo. Jer zaista, prava predanost (islam) onoga koji se pokorava (musliman), prema Kur’anu, je poštovanje Zakona Božijeg i Zakona Njegovog Poslanika: "...I namaz moj, i obredi moji, i život moj, i smrt moja, Allahu, svih svjetova Gospodaru, pripadaju, On nema Sebi ravna, i zato je naređeno meni da budem prvi od onih koji su Mu predani!" (Kur’an, 6:162-163)