Mnoge strane “Božanske jave“

Autor: Enes Karić Novembar 11, 2019 0

U nekoliko prethodnih crtica ukazali smo na mjesta u Kurʼānu gdje se govori kako Bog odbija “da se ljudima pokaže na javi“. 

Na molbu Mojsijevu/Mūsāovu, a.s., da “vidi svoga Gospodara/Boga“ uslijedio je strogo odričan odgovor (usp. Zidine/al-Aʻrāf, 7:143). Također, ni molba jevreja da im Mojsije/Mūsā “pokaže Boga na javi“ (usp. Žene/an-Nisā, 4:153) nije uslišana. 

Kao da bi se moglo zaključiti da ovim odlomcima Kurʼān posvjedočuje da je na Ovom svijetu čovjek lišen “viđenja Boga.“ I doista, u Kurʼānu nema niti jednog izričitog retka o tome da je bilo koji čovjek, žensko ili muško, ikada izravno “vidio Boga“, ili da je bilo koja skupina ljudi “vidjela“ Boga u okolnostima onoga što Kurʼān naziva Ovim svijetom (ad-Dunyā). 

Ali, ta činjenica ne bi smjela biti razlogom da se ode u bilo koje krajnosti, pa da se zaumi kako je na Ovom svijetu Bog Kurʼāna “dalek“, kako je Bog Kurʼāna “surovo odijeljen od Svojih stvorenja“, kako je On jedan “bezmilosni Stvoritelj“. Tako Kurʼān čitati i tako o Bogu umovati i vjerovati značilo bi iznevjeriti glavne nakane itekako vidljive u kurʼānskim kazivanjima o Bogu unutar cjeline temeljne knjige islama. Upravo će o tim glavnim nakanama mnogih strana “Božanske jave“ u kazivanjima Kurʼāna biti riječi u ovoj crtici.

Naime, cjelina Kurʼāna ne daje za pravo onima koji smatraju da u Kurʼānu preovladava jedan “silni Bog“, ili koji bi branili tvrdnju da je Kurʼān jedna knjiga koja govori o Bogu koji je “dalek“, “tajnovit“, “maglovit“, “nedosežan“, zastalno “skriven u tmušama Svemira“... 

Kurʼān nije knjiga kojoj je cilj da Božansku Tajnu učini većom ili, ne daj Bože, strašnom ili zamršenom. Naprotiv, vedra su nebesa Kurʼāna i lijepi su zemaljski krajolici o kojima Kurʼān govori kao o prostranstvima Božanskog stvaranja i Božanske prisutnosti posredstvom tog stvaranja. Božije ili Božansko stvaranje jeste Božije “očitovanje na javi“ – to je jedna poruka cjeline Kurʼāna.

Baš stoga Kurʼānom se reafirmira starozavjetno vjerovanje u Boga kao Tvorca, kao Onoga koji se ne može ograničiti predstavljanjem u kipu, kumiru, idolu, totemu, slikama... Kurʼān “predočava“ i govorom obznanjuje Boga u moćima Njegova stvaranja, u moćima ljepote tog stvaranja na koje (i kroz koje) Bog izlijeva Svoje svjetlosti i Svoje milosti. Nije presmiono reći da je, u odnosu na mnoge drevne i ranije religijske predstave o Bogu, Kurʼān ponudio jednu predodžbu o Bogu koja Boga pokazuje Neograničenim, Slobodnim, Lijepim, Onim koji se predivno očituje u stvaranju vedrih svjetova, osvijetljenih Njegovim Božanskim svjetlostima. 

Možda je nakon čitanja Kurʼāna upravo taj vedri i “plavetni dojam“ te knjige oslovio Čedomila Veljačića, pa je u svojoj knjizi “Razmeđa azijskih filozofija“ kazao slijedeće:

“Allah se u svijetu ne utjelovljuje, niti bi to mogao učiniti, jer je nedjeljiv i nadličan. On se ovdje [u svijetu] samo očituje...“[1]

“Allah se kao izvor svjetlosti ne poistovećuje ni s jednom kozmičkom pojavom, nego ostaje ʼskriven u dubinama nebeskog plavetnilaʼ“.[2]

Veljačićeva metafora o “skrivenosti u dubinama nebeskog plavetnila“ posve dobro raskriva ne samo glavne intencije Kurʼāna, već i glavne nakane jedne duge i raskošne klasične muslimanske i islamske rasprave o Bogu čija “java“ nije tamna, mračna i neprozirna, već se ta “Božanska java“ posvuda očituje diljem “dubina nebeskog plavetnila“. 

Podsjećamo, to plavetnilo Svemira, Kosmosa, Vaseljene, Svih Svjetova... Kurʼānom je pokazano kao prozračno, razvidno, radosno, ljudskim pogledima dosežno: to plavetnilo istovremeno i raskriva i skriva Apsolutnog Stvoritelja. Upravo to i jeste glavni cilj Kurʼāna kad na svim onim mjestima, kojima kazuje o Bogu kao Stvoritelju, ljude usrdno moli i navraća da u Boga povjeruju preko ovih Njegovih neizbrojivih stvaranja i takvih Njegovih “očitovanja na javi“, reklo bi se. Drukčije kazano, Kurʼān ta Božanska očitovanja naziva “Lijepim Božanskim imenima“ (al-asmāʼu-l-ḥusnā – الْأَسْمَاءُ الْحُسْنىَ ).[3]

Stoga u ovoj crtici iznosimo jedan prijedlog: Pročitajmo Kurʼān, pomno i pažljivo, u originalu ili u dobrom prijevodu, tokom jedne sedmice dana! Potom sklopimo korice, i postavimo sebi samo jedno pitanje: “Da li Kurʼān govori više o Bogu u Njegovoj samosti i Neprozirnoj Tajni, ili Kurʼān više govori o Božanskom stvaranju i Njegovom ovamošnjem očitovanju?“ Drugim riječima, šta to u Kurʼānu odnosi prevagu: Nepojamna i daleka Božanska Tajna, s jedne, ili mnoge strane “Božanske jave“, pokazane u stvaranju i u očitovanim svjetovima, s druge strane?

Nema sumnje da ćemo, nakon pomnog čitanja Kurʼāna, na to pitanje lahko odgovoriti: Kurʼān premoćno govori o Bogu kao onom koji se javlja i objavljuje, o Bogu koji neprestano stvara i koji se očituje. Gotovo da i nemamo odlomaka Kurʼāna koji govore o Božijoj Samosti, onoj Samosti na koju se Bog odlučuje da u njoj zauvječno vjekuje i samuje, i da Sām Sebi bude Bog! Takvo što je strano glavnim nakanama cjeline Kurʼāna, strano je glavnim nakanama islamski koncipiranog monoteizma, tawḥīda, jednoboštva.

Baš tu počivaju oni razlozi koji su utjecali na činjenicu da Kurʼān sebe oslovljava Božanskom Revelacijom ili Objavom koja se objavljuje (waḥyun yūḥā – وَحْيٌ يوُحىَ).[4] Ukratko, kako god imaju mnogolike i mnogostrane teme Kurʼāna, tako se isto sa stranica Kurʼāna očituju mnoge strane “stvaralačke Božanske jave“ u svjetovima Svemira.

Cjelina Kurʼāna posvjedočuje: Nazivanjem Boga Njegovim Lijepim Imenima (Stvoritelj, Iz Ničega Izvoditelj, Mudri, Jedini, Svemilosni, Samilosni, Darovatelj Oblika, Uzdržavatelj Svih Svjetova, Onaj Bdijući, Hvaljeni, Oduvječni, Zauvječni, itd) htjelo se, i uspjelo, nadići fragmentirajuće politeizme predkurʼānskih perioda Staroga svijeta. 

Naime, gotovo na svim stranama Staroga svijeta politeizam, kao iskrivljenje pramonoteizma, Jednoga Boga predstavljao je u fragmentirajućoj javi kumira, idola, kipova, totema, slika... Potom, u vidu snažnoga odgovora, Kurʼān dolazi sa svojim obznanama o Jednom Bogu koji ujedinjuje, koji ima Svoja Lijepa Imena. Bog je Jedan i Jedini, ali je Njegovih Lijepih Imena mnogo i javljaju se kao rascvalo mnoštvo. To mnoštvo ne fragmentira svjetove, već ih ujedinjuje i povezuje. 

Prema tome, Kurʼān kroz mnoštvo Lijepih Božanskih Imena predočava jednu “Božansku javu“ kojom se nadilazi predstavljanje Boga u bilo kojim ograničenjima koja imaju Njegova stvorenja. Nadilazi se predstavljanje Boga u ograničenjima kumira, kipova, idola, totema, slika... “Božanska java“ Kurʼāna je vedra, ona ničim ne skrnavi Božansku Jedinost.

A upravo je Kurʼān ovim vraćanjem duga Neograničenosti Božijoj imao namjeru da djeluje na ljudski um i razum. E da bi ljudski um i razum u Velikoj Cjelini Svemira raskrili jedno jedino bilo! Baš kao što to bilo ljudi trebaju raskrivati i u samima sebi. 

I nad njim se začuditi.

(...)

 

[1] Čedomil Veljačić, Razmeđa azijskih filozofija, II, izd. Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1978., str. 322.

[2] Čedomil Veljačić, isto, str. 323.

[3] Usp. Progonstvo/al-Ḥašr, 59:24. (“...His are the most beautiful names.“ Mohammed Marmaduke Pickthall, p. 395; “...Sein sind die Schönen Namen“. Hartmut Bobzin, S.495.).

[4] Kurʼān, Zvijezda/an-Nağm, 53:4. (“...an inspiration that is inspired.“ Mohammed Marmaduke Pickthall, p. 377; “es ist nur Eingebung, die ihm geschenkt.“ Hartmut Bobzin, S. 470).

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija