50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Čuda ne oslobađaju čovjeka od odgovornosti

Autor: Enes Karić Mart 30, 2020 0

Prvo, samo Bog, Jedan i Jedini, nije čudo zato što On nije stvorenje. 

Pa ipak, Kurʼān na nekoliko mjesta svjedoči da je Bog ʼnevjernim ljudimaʼ, ʼkolebljivim umovimaʼ, ili, pak, Sebi dragim ljudima, slao čuda. Ili pak – gledano u kontekstu ovog naprijed rečenog - Božanska Svemoć je, za neko vrijeme, kao i u/na nekom ograničenom prostoru, suspendirala veliko čudo stvaranja i događanja (na koje su se ljudi svikli kao na realnost ispražnjenu od čuda), sve poradi toga da se na toj realnosti priredi i dā, makar kratkotrajno, jedno čudo ili nekoliko čuda ʼmanjeg obimaʼ. 

Pročitaje cijeli tekst ovdje.

Mnogo je primjera u Kurʼānu gdje se govori kako Božanska Svemoć (privremeno i lokalno) ʼsuspendiraʼ veliko događanje stvarnosti (koje je, naravno, po sebi već jedno veliko čudo!) i to tako što se u njegova mnogolika trajanja udijevaju čuda ʼmanjeg opsega, intenziteta ili dosegaʼ. Jevrejima se daje ʼrastupanje moraʼ (2:50), potom su jevreji kao čudo sred pustinje dobili ʼhladovinu, oblake, manu i prepeliceʼ (2:57). Nadalje, u 2:60., podsjeća se na čudo izviranja vode iz kamenja, sve to nakon Mūsāove (Mojsijeve) upotrebe svoga štapa, itd. Ne treba zaboraviti ni čuda koja se u Kurʼānu kazuju u vezi sa Ibrāhīmom (Abrahamom), usp. 2:260., itd. Posebno se intenzivno ukazuje na čuda koja prate porođenje ʻĪsāʼa, a.s. (usp. Merjema/Maryam, 19:16. i dalje), kao i njegovo stvaranje.

Uglavnom su sva ta čuda ili sva ta ʼBožanska privremena i kratkotrajna suspendiranja stvarnostiʼ, o kojima govori Kurʼān, kao i neke druge svete knjige, data samo sa jednim ciljem: da se na jedan izvanredan i neuobičajen način ʼčudima manjeg intenzitetaʼ potvrdi veliko čudo stvaranja.

 

 

A sada dolazimo do važnog pitanja: Ako Božanska Riječ Kurʼāna potvrđuje da je sve stvaranje i sve stvoreno, jedno veliko i neprestano zbivanje čuda, da li to znači da su svi ovi svjetovi, pa i svijet čovjeka, nanizani na nisku čuda i da kao takvi nemaju jednu čvrstu osnovicu i potku?! 

Da li to znači da se mi, kao bića data čudom i kao ʼnekako ne baš stvarnaʼ, nalazimo u nestvarnim velima pričina i kolopletu mnogolikih mijena nestalnosti?! Doista, Rubāʻije Omera Hajjāma (Rubāʻiyyāt ʻUmar al-Ḫayyām) često odražavaju takav pogled na svijet. No, ne bi se reklo da Kurʼān podržava takva gledanja.

Upravo se Kurʼān žestoko opire shvatanju da je svijet jedna obična zaludna stvar i da je čovjekov polog na njemu jedna obična lakrdija. Baš kao što je Bog sušta Istina, tako je i Njegovo stvaranje istinito, i potvrđuje se istinito na raznolikim razinama i skalinama svoga bivstvovanja. Kurʼān na mnogo mjesta ističe da su i Nebesa i zemlja stvoreni ʼsa Istinomʼ (bi l-ḥaqqi - بِالْحَقِّ) ili od Onoga koji je Apsolut (al-Ḥaqq).[1] Božanska Riječ Kurʼāna odbacuje i pomisao da bi ovaj svijet bio iluzija ili neistina (bāṭil –بَاطِل ), ili, pak, da bi bio jedna zaludna stvar i lakrdija: 

رَبَّنَا مَا خَلَقْتَ هَذَا بَاطِلاً 

ʼGospodaru Naš! Ovo nisi zaludu stvorio Ti!ʼ

ʼHerr! Du hast das (alles) nicht umsonst geschaffen...ʼ[2]

ʼГосподи наш! Не создал Ты этого попусту.ʼ[3]

Baš stoga što Ovaj Svijet nije iluzija, Kurʼān čovjeku stavlja u dužnost mnoge plemenite zapovijedi, pred čovjeka stavlja granice, bodri ga da čini dobro sebi i drugima, itd. 

Praktički, u kontekstu teme ove crtice, cjelokupni sadržaj Kurʼāna posvjedočuje sljedeće: 

Prvo, samo Bog, Jedan i Jedini, nije čudo zato što On nije stvorenje. 

Drugo, Vječni Stvoritelj, Jedan i Jedini, daje (stvara) čuda na mnogolikim razinama.

Treće, čuda su istinita na svojim skalinama postojanja i na svojim hijerarhijama bivstvovanja. 

Četvrto, i kad se razumom i umom ʼodgonetneʼ neko čudo, ono i dalje ostaje čudom jer um i razum sami jesu čuda. Doista, često se čuda odgonetaju drugim čudima.

Peto, čovjekovo bivanje sred čuda Bivstvovanja ne oslobađaju čovjeka od moralnih pologa i dužnosti. To što Ovaj Svijet i čudo Ovog svijeta imaju svoj kraj nije razlog da čovjek pristane uz nazore nihilizma i pesimizma.

Recimo na kraju ove crtice da Ğalāluddīn Rūmī u Mesneviji sugerira jednu namisao da svako čudo ima svoja dva aspekta, bliži i dalji. On spominje oko i naziva ga ʼlojemʼ (šaḥm), ali tim lojem, tom pihtijastom masom, ostvaruje se grandiozni čin viđenja i gledanja stvari unaokolo, kaže Rūmī sugerirajući, pritom, da je čin događanja viđenja sam po sebi jedno nevidljivo čudo. Nadalje, Rūmī spominje jezik u čovjekovim ustima i naziva ga ʼkomadićem mesaʼ (laḥm), ali taj vidljivi komadić mesa ʼgovoriʼ jer se na njega spuštaju slova i riječi, i sa njega podižu i kreću, pa pretvaraju u glas, a i sam čin govora je jedno nevidljivo čudo. Napokon, Rūmī govori i o tome da se ljudski život odvija između dvije kaplje krvi u srcu (qalb), kaplje su vidljive, kao i srce, ali snaga koja pokreće stalno prolaženje kaplji krvi kroz srce – ona sama je čudo, ona sama je nevidljiva.

Dobro je imati u vidu ova Rūmījeva razmišljanja kad god se govori o čudima i tome šta su ona – u stvarnosti, posred realnosti. 

Prema Rūmīju, čovjek se nikada ne treba naći u zaboravu čuda realnog.


[1] Usp. Hidžr/al-Ḥiğr, 15:85.

[2] Der Koran, Übersetzung von Rudi Paret, S. 59.

[3] Коран на русском в переводе Крачковского, str. 52.

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija