Otuda bi vaizi trebali u ramazanu govoriti mnogo više o Allahovoj milosti, a ne kazni, upućivati ljude na otvorena vrata Dženneta, a ne otvarati svojim besjedama vrata Džehennema. Allah je od milostivih najmilostiviji. Bez Njegove milosti koja se svakodnevno i svakonoćno izlijeva na Ovaj svijet, on bi, Ovaj svijet, bio mjesto nezamislivog življenja. Poslanik Muhammed, a.s., nas uči kada kaže: „Zaista Allah ima stotinu milosti, od kojih je samo jednu spustio među džinne, ljude, životinje i insekte, pa se oni s tom jednom milošću međusobno paze i međusobno su milostivi, njome je i zvijer milostiva prema svome mladunčetu. A ostavio je devedeset i devet milosti kojima će se smilovati Svojim robovima na Sudnjem danu.“

Dva Allahova lijepa imena, od 99 koliko ih ima jesu Er-Rahman (Milostivi) i Er-Rahim (Samilosni) koja ukazuju na potpunost Njegove milosti i njenu sveobuhvatnost. Sve što je na nebesima i na Zemlji, od dobra, koristi, ljubavi, plod je Njegove milosti. Prenosi se u nekim predajama da je Uzvišeni Allah prvo stvorio Kalem (pero, ono sa čim se piše) naredivši mu da upiše najprije da je samo Allah Bog (la ilahe illellah), potom da napiše sudbine svega stvorenog do Sudnjega dana, te da napiše: „Ja sam Onaj Koji prašta, oprostit ću svakom onom ko se pokaje.“ Opraštanje, a posebno Božije, prozilazi iz milosti. Od svake nama poznate milosti iz pojavnog svijeta, Božija milost je veća, čak i od milosti majke koju osjeća prema svome djetetu, a na šta ukazuje i jedan divni i poznati hadis o ženi koja je pronašla izgubljeno dijete pri čemu ga je privila uza se zadojivši ga nakon čega je Muhammed, a.s., pitao svoje ashabe koji su svjedočili tom prizoru: ‘Šta mislite da li bi ova majka bacila svoje dijete u vatru?’ Odgovorili smo: ‘Ne bi, osim ako je neko ne bi prisilio’, a Poslanik, a.s., reče: ‘Allah je milostiviji Svojim robovima od ove majke prema svome djetetu!“

Širok dijapazon dobročinstva

Kada god se govori o Allahovoj milosti (rahmetullahi) obično se, ili misli, ili razumijeva o samo jednom vidu te milosti, a to je praštanje grijeha pokajnicima dok su živi, ili praštanje grijeha onom kome On hoće na Sudnjem danu. Ipak, mnogo je više vidova Allahove milosti kojom su obuhvaćena nebesa i zemlja: u njihovom održavanju, u umjerenim padavinama kiše, u stvaranju čovjeka (obrati pažnju na svoje trepavice – nije li milost to što su gornje zaobljene prema gore, a donje prema dolje, na šta čovjek u utrobi svoje majke nije mogao utjecati) itd. Na ovome mjestu spomenut ćemo dva vida Allahove milosti kroz koje možemo naslutiti samo dio njene raskošnosti. Oba primjera tiču se čovjeka i njegovih djela. I oba primjera temelje se na hadisima. Primjer prvi: Poslanik, a.s., rekao je: „Allah je odredio i dobra i loša djela, zatim to objasnio. Ko odluči da učini dobro djelo, pa ga ne učini (bude u tome spriječen), Allah će mu pisati dobro djelo, kao da ga je i učinio. A ako ga odluči učiniti i učini ga, Allah mu upisuje deset do sedam stotina puta više. Ko odluči učiniti loše djelo, pa ga ne učini, Allah će mu pisati jedno dobro djelo, a ko odluči učiniti loše djelo pa ga naposlijetku i učini, Allah će mu pisati samo jedno loše djelo.“ Širok je dijapazon dobrih i loših djela koja čovjek može učiniti za vrijeme svoga života, ma koliko on dugo ili kratko trajao. Dobrim djelima sklona je ljudska duša, ali i lošim. Čovjek se stalno kreće između te dvije strane naginjući se čas na jednu, čas na drugu. Osim što ga podstiče na dobročinstvo, ovaj hadis na dobar način tumači ono što smo kazali na početku riječima Kur'ana: „Zaista Moja milost nadvladava Moju srdžbu.“ Lijepa riječ, izvinjenje, pomoć potrebnima, sklanjanje s puta onog što smeta prolaznicima samo su neki primjeri dobročinstva za čiji naum će čovjek biti nagrađen, a kamoli za njegovo činjenje. Drugi primjer ili vid Allahove milosti odnosi se na namaz- obligatnu dužnost svakom pametnom, punoljetnom muslimanu i muslimanki. Znano je da je čovjek zadužen sa pet dnevnih namaza tokom dana (i noći), te da se oni međusobno razlikuju u vremenu svoga nastupanja, trajanja i isteka, kao i u broju rekata, odnosno, svome sastavu. Isto tako je znano da prvo za što će Allah pitati Svoga roba na Sudnjem danu jeste namaz. Desit će se da će ljudi stati pred svoga Gospodara, a njihova stanja shodno namazima biće različita. Neko će biti u nedostatku, nečiji će namazi biti krnjavi, rijetki će biti ispravni. Oni kojima bude falilo farz namaza ili im oni budu krnjavi, sa nedostacima, Allah će se obratiti melekima, premda je On najbolje upućen, s pitanjem i naredbom: „Pogledajte da li Moj rob ima dobrovoljnih namaza?“ tj. nafila s kojim bi se upotpunili krnjavi ili izostavljeni farz namazi. Eto zašto je uvijek važno klanjati propisani broj rekata od pet dnevnih namaza, a ne svoditi ih samo na farze. Eto zašto je važno držati se teravije u ramazanu sa dvadeset rekata, a još u džematu. Naše jadno stanje po pitanju namaza ne bi trebalo zapravo poznavati podjelu na sunnete, farze i sun-sunnete, već se svih tih sastavnica namaza treba pridržavati, kao što su se praktično pridržavali naši stari: klanjati svaki rekat sa jednakom pažnjom kao i farze.

Ukazajući na ove vidove Allahove milosti želimo podstaknuti na prijeko potrebno dobročinstvo i prijeko potrebno upotpunjavanje klanjanja namaza, posebno nafila i posebno u ramazanu. Jer, kako i sam Allah, dž. š., u Kur'anu kaže: „Allahova milost blizu je onih koji dobra djela čine.“