Temom apokrifnih odnosno izmišljenih predanja koja se pripisuju pejgamberu Muhammedu, a.s., bavili su se brojni hadiski znanstvenici. Nakon smrti Pejgambera, a.s., različite grupacije muslimana su izmišljale “hadise“ kako bi opravdali svoje političko-interesne i druge ciljeve, ali u isto vrijeme izmišljala su se predanja kako bi se muslimani podsticali na dobro. Također, vrlo često su se mudri iskazi drugih ljudi, alima i šejhova, pripisivali Pejgamberu, a.s.

Na jednoj strani bili su zlonamjerni ideološki orijentirani pojedinci i grupe te oni koji su izmišljali „hadise“ radi ostvarenja materijalnih i drugih interesa, a na drugoj dobronamjerni vjernici koji su željeli podstaknuti muslimane na dobra djela i na taj način (ne)savjesno “dopuniti“ Pejgambera, a.s., tako što će mu pripisati još nekoliko hadisa koje nije izrekao tokom svog života. Na neka predanja učenjaci su upozoravali ne smatrajući ih izmišljenim, već predanjima slabe vjerodostojnosti, u smislu da postoji osnovana sumnja u njihovu autentičnost, jer se, naprimjer, u lancu prenosilaca nalazi neko ko je bio vrlo nepouzdan ili u poznim godinama svog života nije bio dovoljno pouzdan. S druge strane, učenjaci su različito ocjenjivali hadise. Isti hadis je za neke učenjake mogao biti vjerodostojan, a za druge hadis slabe vjerodostojnosti. Također, pitanje autoritativnosti hadisa slabe autentičnosti bilo je kontroverzno. Tako je, naprimjer, za razliku npr. od imama Ebu Hanife, imam Ahmed ibn Hanbel bio spreman u određenim pravnim pitanjima posegnuti i za hadisima slabe vjerodostojnosti. Napokon, poseban problem je bio to što su određeni vjerski autoriteti, prvenstveno oni sufijske provenijencije, prihvatali i druge/netradicionalne metode utvrđivanja autentičnosti hadisa, kao što je otkrovenje ili viđenje Pejgambera, a.s., u snu.

Želim podržati Preporod.

Uglavnom, kao i svaku drugu mudrost, neka od ovih predanja, poruka ili mudrosti možemo upotrijebiti s ciljem podsticanja na dobro. Štaviše, njihovo navođenje itekako može biti od koristi. Međutim, da li je potrebno, kada postoji opravdana sumnja u autentičnost predanja, takvo predanje nazivati hadisom ili je bolje u govoru ili predavanju ne spominjati Pejgambera, a.s.? Podsticajno predanje može ostaviti dojam na slušaoca ili čitaoca i bez pozivanja na Pejgambera, a.s. Trebamo kritički sagledavati svoje sposobnosti ako nam je navođenje predanja sumnjive autentičnosti i njihovo pripisivanje Pejgamberu, a.s., najjači argument da ljude uvjerimo u nešto. Ovo se prvenstveno odnosi na imame i predavače.

Nekoliko primjera

Ogovaranje kvari i abdest i namaz. 

Kako su se ranije generacije bosanskih muslimana odnosile prema abdestu govori i sama sintagma “čuvati abdest“. To čuvanje nije bilo samo čuvanje od hadesa, nečistoće, već i od svega onoga što udaljava od Allaha, dž.š. Njihov “razgovor s Allahom“, kako se ponekad naziva namaz, nije počinjao početnim tekbirom, već samim završetkom abdesta. Od tog trenutka obarali su pogled, nisu psovali, ogovarali niti  ulazili u rasprave, smatrajući da su već u svojevrsnom razgovoru s Bogom. Stoga, ogovaranje samo po sebi itekako može utjecati na skrušenost čovjeka, koja je bitna za namaz, ali samo po sebi ne može pokvariti abdest, pa se, stoga, ovo predanje ne može pripisati Pejgamberu, a.s. Čak se i u temeljnim knjigama iz fikha na bosanskom jeziku koje su napisali domaći autori, poput Muhameda Seida Serdarevića, ne navodi da ogovaranje kvari abdest ili post. 

I Bog je rekao: Čuvaj se, čuvat ću te

Jedno od najčešćih predanja koje se može čuti kod bosanskih muslimana je navedeni izmišljeni hadis-i kudsi. Hadis-i kudsi je u pravilu predanje koje je značenjem od Allaha, a formom od Pejgambera, a.s. U ovom slučaju, ljudi su pripisali Bogu da je kazao da će čuvati čovjeka ako on sebe bude čuvao. U islamskoj tradiciji ispravno poimanje jeste da će Allah čovjeka čuvati ako bude čuvao Allaha, dž.š., u smislu izvršavanja Njegovih naredbi i čuvanja od grijeha. Razmatrani hadis-i kudsi u svom širem značenju ukazuje na to da čovjek sebe ne bi trebao bacati u propast, kako duhovnu tako i fizičku, što jeste u skladu s učenjem vjere. Međutim, to ne znači da je ovo predanje autentično. 

Ne znam – pola je znanja. 

Neki smatraju da je ovu rečenicu kazao ashab Ebu Derda, ali se ona raširila i kao hadis među narodom. Vrijednost iskrenog odgovora da nešto ne znamo je zaista velika, a najbolji primjer toga jeste praksa imama Malika, na osnovu čijih pravnih rješenja je utemeljen malikijski mezheb. Historičari bilježe da je na 48 postavljenih pitanja iz domena vjere na 32 odgovorio riječima: “Ne znam“. Ipak, bez obzira na važnost odgovornosti prema onome što govorimo, ne može se kazati da je Pejgamber, a.s. ovo kazao i time pravdati svoju opredijeljenost za šutnju. Upravo u želji da se proširi želja za znanjem muslimani se, nažalost, pozivaju na Pejgambera, a.s. da je kazao kako se nauka treba tražiti i u dalekoj Kini. 

Bereket je u kretanju. 

Vrlo poznato predanje koje su muslimani u Bosni naučili i na arapskom, ponavljajući: El-berekeh fi-l-harekeh. Popularna je u tekijama, ali nije riječ o hadisu.

Volite Arape zbog troje: ja sam Arap, Allahov govor je na arap­ skom i jezik stanovnika Dženneta bit će arapski.

Postoje hadisi u kojima Pejgamber, a.s. upozorava da se ne bi trebala pojaviti mržnja kod muslimana prema Arapima, ali ne postoji dokaz da je Pejgamber, a.s. ovo kazao u navedenoj formi. Naime, zbog negativnog narodnog osjećaja prema Arapima Pejgamber, a.s., je upozorio da mogu njega početi mrziti jer pripada Arapima. Ovo predanje je bila aktuelno nakon agresije na BiH i još uvijek se može naći na Internetu i u izmijenjenim formama, poput ove: “Volite Arape radi tri stvari: Jer je Poslanik, a.s. bio Arap, jer je Kur'an na arapskom jeziku, jer ćemo na Sudnjem danu svi govoriti arapski.“

Ko klanja dva rekata duha-namaza, Allah će mu upisati za to milion sevapa.

 Učenjaci su upozorili da izmišljene ili hadise slabe vjerodostojnosti možemo prepoznati ako se u njima za neznatna i lahka djela nagovještavaju velike nagrade. Jedan od tih primjera je i ovo predanje o duha-namazu. U ovom kontekstu postoje i brojna predanja koja govore o posebnom statusu nekih sura, za šta se one uče i nagradi koja se za njihovo učenje dobija.

Ko nakon moje smrti posjeti moj kabur kao da me posjetio za vrijeme mog života

Ovo predanje je itekako rasprostranjeno među muslimanima, kao i predanje: “Ko posjeti moj kabur, moj šefat mu je zagarantovan.“ Premda hadiski stručnjaci ova dva predanja smatraju nevjerodostojnim, široke mase muslimana ih prihvataju kao neupitno autentičnim. Štaviše, prilikom obavljanja hadža ova predanja se toliko puta spominju da postaju temeljni razlog posjete naših hadžija kaburu Pejgambera, a.s.