Osim toga, mnogi su, iz čisto pobožnih pobuda, izbjegavali i lickanje, uglađivanje svoje vanjštine i jedenje skupocjene hrane, kako time ne bi razbudili svoje porive, bojeći se da bi ih oni, vremenom, mogli odvesti u konzumiranje i nečeg zabranjenog. U njihovoj kolektivnoj i pojedinačnoj svijesti snažno su bile zastupljene Poslanikove riječi: „Nakon stroge vjerske obaveze (tj. imana i namaza) stroga dužnost svakog muslimana je da se hrani halal stečevinom!“ „Ko četrdeset dana bude jeo isključivo halal hranu, tome će Allah dati svjetlo u srcu i iz njegovog srca i sa jezika će poteći vrela mudrosti!“ „Ko se bude hranio haram zaradom od njega neće biti primljen ni dobrovoljni, ni obavezni ibadet!“

Kur'anski napuci primjenjivani su i u sitnicama, kur'anski duh prožimao je sav život. Tako se, i u individualnu i u kolektivnu svijest, usađivalo duboko uvjerenje da haram stečevina u srce unosi tamu i dezorijentaciju, a halal stečevina svjetlost i, posljedično, sposobnost razlikovanja dobrog od lošeg, ispravnog od neispravnog, što je imalo brojne pozitivne imlikacije u njihovoj životnoj stvarnosti.  Naime, primjena tih naputaka životu zajednice davala je – i uvijek će davati - naročitu aromu i polučivala iznimnu duhovnu slast, kako stvar stoji i sa svim drugim instrukcijama koje su došle preko Božije Objave.

*****

Prema nekim muslimanskim misliocima, 21. stoljeće će biti „stoljeće tiranije“ (R. Muminović), na globalnom i lokalnom planu, i na raznim razinama ljudskih relacija, dok će, prema drugima, ono biti „stoljeće Kur'ana“ (F. Gulen), na šta upućuju sve očevidniji znaci koji se, po njima, sve snažnije pomaljaju na horizontima. Misli se, dakako, na vraćanje ljudi izvornim smislovima Kur'ana i Poslanikova sunneta, čemu Kur'an poziva na jedan eksplicitan način: O vi koji vjerujete, odazovite se Allahu i Njegovome Poslaniku kada vas pozovu onome što će vam život dati! (El-Enfal, 24) tj. što će oživiti vaša srca nakon njihove zamrlosti i vas pokrenuti na akciju u pravcu iznalaženja pravih rješenja za probleme s kojima se suočite, te unošenja u životnu stvarnost onoga što će je činiti ugodnom, produhovljenom i prijatnom za život.

No, kakva će biti budućnost zna samo Bog Uzvišeni, ali ono što mi sa sigurnošću možemo ustvrditi jeste da Kur'an, budući je govor Vječno Živućeg Bića, zbilja ima svojstvo da unosi život u sve ono u čemu se nađe: u srca, u umove, u osjećanja, u sam ljudski život u svom mnoštvu njegovih izražaja. Naime, i on je kao milost „spušten odozgo“ sa Neba, baš kao i kiša koja se odozgo spušta na suhu i beživotnu zemlju pa u nju unosi život. Tako ćete biti i proživljeni, kaže Kur'an (Er-Rum, 19), tj. nečim što će, na Dan proživljenja, biti spušteno odozgo i što će ponovo inicirati život u vama, mrtvima. Poslanik, a.s., je rekao: „Čitanje/proučavanje Kur'ana je najbolji ibadet moga ummeta!“ Jer je on izvorište jednog takvog života, i kada njegova energija prostruji životnim izražavanjima: u odgoju, u međuljudskim odnosima, u kulturi i civilizaciji, u ekonomiji, muzici i umjetnosti, i u svim drugim područjima ljudskog izražavanjima, ona u njih unese život, dinamizira ih i otvara sve nove i nove perspektive. To, dakako, podrazumijeva da se Kur'an treba učiti s razumijevanjem i pronicanjem u dubine njegovih smislova budući da u ibadetu – bilo kom ibadetu - čijeg smisla nema u svijesti čovjekovoj, i nema nekog dobra. Stoga bi se današnji Bošnjaci, na svim razinama društvenih pozicija u zemlji, trebali vratiti izvornim smislovima svoje kulture, i zastupati ih u svome djelovanju. To bi, dakako, značilo: ne leći u postelju sit, znajući da je komšija gladan; osloboditi se gramzivosti i pohlepe; svoje poslove obavljati na najbolji način i punom posvećenošću; nastojati da se ljudima bude koristan i da im se čini dobro; brinuti o nemoćnima; suzbijati zlo i pokvarenost; svojim djelovanjem nastojati zadobiti Allahovu naklonost... Ovakva njihova orijentacija bi, nesumnjivo, njihov kolektivni duh oslobodila ove sadašnje „utrnutosti“i „paraliziranosti“ kojima smo svjedoci, i pokrenulo bi njihove potencijale, u njih unijela život. Trenutna zatvorenost perspektiva preobrazila bi se u otvorenost i u ljudima bi pobudila nadu. Ujedno, to bi i pripadnike drugih vjera privuklo tome, jer su to i izvorna načela njihove duhovnosti. Uvjereni smo da bi to imalo čitav niz pozitivnih rezultata u BiH.

*****

Udaljavanje jedne kulture od sebe, svog identiteta, svojih vrijednosti i poimanja, i zasijavanje svog uma tuđim idejama jest nešto što je neoprostivo i sa vjerskog i sa historijskog stanovišta. Velika je pogreška ljude, a posebno mlade, odaljavati od njihove prošlosti, njihovog korijena, njihove duhovne ose, putem tuđih vrijednosti okretati ih protiv njih samih i njihovog identiteta; uzdrmavati ih u njihovome biću, te ih okupirati, obasipati ih i pažnju im usmjeravati na nešto što neće doprinijeti poboljšanju njihova stanja i što će im njihov najveći kapital – njihovo životno vrijeme – trošiti u beskorisne svrhe i zajednicu lišavati dobra i potencijala koje oni nose u sebi.

Kad bi se današnji muslimani vladali u duhu Kur'ana i čednosti i posvećenosti prvih muslimana, oni bi, nesumnjivo, ubrzo zauzeli istaknuto mjesto u sadašnjim međunarodnim odnosima. Oslobodili bi se od oponašanja drugih i tapkanja za njima. Time bi usrećili i sebe i druge i, usto, ispunjavali svrhu svoga postojanja.