Pa ipak osjećam da stojim pred gigantom ljudske misli, stojim pred vanrednom veličinom koja je stvarala historiju, dala neprocjenjivo velik doprinos razvoju ljudskog roda. Stojim pred divom duha, čija misao još uvijek živi, sposobna da još jednaput i bezbroj puta pomogne čovjeku, kako bi u njemu pobijedilo ono ljudsko, humano i kako bi stvarno čovjek postao čovjekom, što je i bio cilj Objave u svim njenim izdanjima, a potom i cilj Božijih poslanika.
Stojim pred Tobom, ne radi toga da bih Te molio, da se Tvojim posredstvom, pomoću nekog čuda, muslimani oslobode svojih nevolja, koje ih pritišću. Znam, a tako si me Ti učio, vjerno tumačeći učenja Kur’ana, da život ima svoje zakone i da se nužno odvija po tim zakonima. Ti zakoni u stvari predstavljaju i odraz su Božije volje. Nisi se ni Ti uzdao u čuda niti si se ikada služio njima. Vjerovao si u rad, trud, borbu i žrtvu. Nisi nikada očekivao da Ti nešto dođe gotovo s neba kao što danas neki tvoji nazovi sljedbenici očekuju Mehdiju i ponovni silazak Isa, a.s., da bi nekim čudom spasili muslimane. Kur’an Te učio da kažeš onima koji očekuju čudo, da Ti nisi nikakav čudotvorac i da u svojim aktivnostima nisi izlazio iz granica ljudskih mogućnosti. Tvoje najveće čudo i tajna tvoga uspjeha je Kur’an, kojeg si naučavao i primjenjivao. U tome leže tajne Tvojih uspjeha i uspjeha svih onih koji su slijedili Tvoj put.
Uznesen i opijen snagom Tvoga duha, čiju prisutnost i blizinu ovdje, na ovom svetom mjestu, snažno osjećam, najdublje doživljavam veličinu Tvoga djela i Tvoga učenja.
Ali, istodobno, dragi Poslaniče, doživljavam još nešto, doživljavam svu težinu tragedije ovoga svijeta. Svjestan mjesta gdje se nalazim i činjenice da je baš ovdje, na ovom mjestu, islamska misao našla svoju prvu primjenu i pokazala svoju vrijednost u praksi, gledam i duboko doživljavam ogromni jaz i nesklad između praktičnog života muslimana danas i kur’anskog učenja.
Ako taj doživljaj, Božiji Poslaniče, nisam imao prilike iskazati na jednom sveopćem islamskom skupu, kakav bi trebao da bude hadž jer si ga Ti tako formulirao i praktično primjenjivao, želim da ga ovdje pred Tvojim grobom kažem sebi i da o njemu dublje razmislim.
Prvo što bih htio odmah da kažem, kao prvi doživljaj, jeste činjenica da je privrženost i odanost muslimanskih masa islamu još uvijek vrlo velika. Upravo sada, kada se proslavlja 1400-godišnjica objave Kur’ana, islamska misao pokazuje snažne znakove svoga života. Ona u svijesti masa, mada neodređena i u dosta nejasnim i nedefiniranim predstavama, predstavlja ogromnu potencijalnu i latentnu duhovnu snagu. Ta snaga, iako se ne očituje i ne koristi u određenim organiziranim aktivnostima, ona je jednim pasivnim otporom pomogla muslimanskim masama da se održe i sačuvaju svoju duhovnu kompaktnost koja, pored svih privrednih slabosti, ipak nije suviše labilna. Naprotiv, ona je, kao osjećaj, još uvijek jaka. Ona nam se, na žalost, ne očituje u odgovarajućim formama društvenog, političkog i ekonomskog života muslimana, ali predstavlja velike mogućnosti za opće povezivanje i međumuslimansku solidarnost, koja je u ovom trenutku neobično potrebna, ali koja, nažalost, nedostaje zbog čega islamske zemlje mnogo pate, posebno arapski narodi. Naročito je to vidljivo na palestinskom problemu, gdje se posljedice razjedinjenosti najkobnije odražavaju.
Postojanje osjećaja duhovne međusobne povezanosti muslimanskih širokih slojeva u svim islamskim zemljama je više nego očito. Mi smo to na svom putu vidjeli i osjetili. Prolazeći kroz Tursku, Irak, Kuvajt, Saudijsku Arabiju, Jordan i Siriju, svagdje smo osjetili postojanje te veze i bili radosno prihvaćeni kao braća.
Odanost i ljubav muslimanskih masa prema islamu, njegovim svetinjama i ustanovama vrlo snažno se pokazuje i na hadžu. Broj hadžija raste iz godine u godinu. Ja danima nastojim da se približim Tvom grobu, pokušavam da se probijem kroz obruč koji stalno okružuje Tvoje turbe, i teško uspijevam. Svi hrle da se primaknu turbetu, da pogledaju kroz prozor i da se dotaknu zida. Ni teški udarci čuvara ne mogu da spriječe izvjesne manifestacije te odanosti. Ti se udarci slatko podnose. Zadivljuje odanost koja se na razne načine iskazuje. Jedni trljaju i ljube zidove, drugi okrenuti zidu skrušeno stoje i plaču, treći uče razne dove i mole, četvrti uče salavate itd.
Bez obzira na način i forme tih manifestacija, koje nam ponekad izgledaju smiješne, ja sam sve to doživio kao odraz odanosti i ljubavi prema islamu i Tebi Božiji poslaniče. One to ustvari i jesu. Sve je to radi Tebe, u ime Tebe i u ime nauke koju si propovijedao.
Sasvim je drugo pitanje, međutim, kakve su predstave tih masa o islamu i Tvojoj ličnosti.
Deformacije, mistificiranje, svođenje islama samo na obrede, okretanje smrti, mrtvu čovjeku, i orijentacija na ahiret − sve su to bitne karakteristike spomenute predstave.
Razmišljam o toj predstavi. Duboko je doživljavam i prisjećam se, Božiji Poslaniče, jednog Tvog hadisa u kojem si sasvim određeno nagovijestio takvu situaciju. Rekao si jednom prilikom jednom od svojih drugova: “Ti živiš, Ibn Mesude, u vremenu u kojem ima mnogo onih koji poznaju Kur’an, primjenjuju i vode brigu o primjeni njegovih propisa, a malo ima onih koji ga čitaju i vode brigu o tome kako se izgovara koji njegov harf. Doći će, međutim, vrijeme, kada će biti mnogo onih koji čitaju Kur’an, strogo vode računa o tome kako se izgovara koji harf u njegovom tekstu, a vrlo malo onih koji ga razumiju i primjenjuju njegove propise u svakodnevnom životu.”
Ne mogu, dragi Poslaniče, a da ovdje, pred Tvojim grobom ne priznam i ne potvrdim intimno, sam sebi, da mi upravo sada živimo u takvom vremenu i preživljavamo takvu situaciju. Tvoje riječi i Tvoja nagovještavanja su se potpuno ispunila. Kur’an se danas čita (uči) sigurno više nego ikada ranije, čak više nego i u Tvoje vrijeme. U islamskim zemljama postoje posebne radio-stanice koje ga danonoćno emitiraju. Emitiraju ga i nemuslimanske zemlje. Snimljen je na ploče tzv. mushafi-muretel. Isto tako načinu čitanja Kur’ana i izgovaranju harfova posvećuje se ogromna briga, tako da se to razvilo u posebnu nauku. Još veća briga posvećuje se izdavanju i štampanju Kur’ana. Postoje neobično luksuzna izdanja. U tome se upravo natječu islamske zemlje. Takva luksuzna izdanja vladari islamskih zemalja poklanjaju svojim posjetiocima kao najdragocjeniju hediju. I ja sam na ovom putu dobio takve darove.
Da, formi i vanjskom izgledu Kur’ana, kao i njegovom čitanju posvećuje se danas neobično velika pažnja, očito više nego ikada ranije. Godišnje se, naročito za vrijeme ramazana, prouče milijarde hatmi.
Kur’an se zaista mnogo uči, ali, dragi Božiji Poslaniče, samo mrtvima i radi sevaba, a ne radi pouke. Uče ga prosjaci radi prošnje, koriste ga čarobnjaci i gatari u svoje prljave rabote, uče ga za pare, nosi se kao hamajlija i drži u kućama na rafovima radi berićeta.
Što se, pak, tiče praktične primjene kur’anskih propisa u životu muslimana, situacija je u tom pogledu takva da je iskreni i svjesni tvoj pristaša, koji stoji pred Tobom na ovom svetom mjestu, teško može podnijeti, a da te se duboko i iskreno ne postidi. Već odavno se u životu muslimana ne poštuju i ne primjenjuju principi Tvoje nauke. Islam se sveo isključivo na molitvu. Potpuno je isključen iz javnog života islamskih zemalja u kojim dominira evropska misao i to u deformisanom i degenerisanom obliku. Oni oblici evropske laicističke misli kojih se Evropa želi osloboditi, jer su se pretvorili u kočnicu i ugrožavaju ljudski život, dobijaju u islamskim zemljama punu afirmaciju. Imao sam prilike da na ovom putu, prolazeći kroz veliki broj vrlo važnih i velikih islamskih centara, osjetim i vidim teške posljedice procesa “osavremenjavanja” islamskog svijeta. Kolonijalizam je, koristeći slabost muslimana, unosio u taj svijet u ime nauke i kulture najveće i najopasnije zablude i moralno ga trovao. Uspio je, dragi Poslaniče, da u velikim islamskim centrima, koji su bili najveći rasadnici Tvoje misli, otvore javne kuće, birtije, kockarnice itd., koje i sada postoje. Kolonizator je otišao, ali je ostavio ono najnegativnije iz načina svog života. Mjesto škola ili tvornica ostavio je džehalet, alkoholizam, prostituciju, kocku itd. Pokušao je da obezvrijedi čovjeka, da ga ostavi prazna bez vrijednosti, da ga odrodi i optereti raznim kompleksima, što mu je i uspjelo. U toku je i to u punoj mjeri evropeizacija islamskog svijeta. Proces totalne materajalizacije, koja u sebi nosi negaciju svih klasičnih duhovnih vrijednosti, zauzima sve više maha. Plašim se, Božiji Poslaniče, a za to imam dovoljno osnova da se i ovdje u Tvojoj blizini sutra, ako se ovako nastavi, ne pojave birtije, kockarnice, javne kuće itd. Proces ove grube i vulgarne materijalizacije u kojoj sve više dolaze do izražaja životinjske destruktivne snage u čovjeku, u velikoj mjeri pospješuju izobilje materijalnih dobara u nekim islamskim zemljama, kao što je Kuvajt, Saudijska Arabija, Libija, pa i Irak.
U svim arapskim zemljama rezultati snažnog materijalnog procesa su vidni, ali se uporedo s tim formira evropeizirano društvo koje u sebi nosi sve mahane zapadnog načina života.
Najkobnije je u procesu “osavremenjavanja” islamskog svijeta u smislu evropeizacije, to što se on vrši u doba kada zapadna misao preživljava najdublju krizu i kada se nalazi u fazi svoje pune degradacije. Ona je u svojoj sadašnjoj, najnovijoj razvojnoj fazi lišena svake moralne etičke i općeljudske humane nutarnje sadržine. Postoji isključivo kao sila i zadovoljenje potreba fizičkog postojanja. Kao takva pretvorila se u pravu negaciju duhovnih vrijednosti. Materija kao izvor sile i sredstvo ličnog uživanja postala je jedina vrijednost. Otuda su nauka i tehnika stavljeni u službu sile.
Zapadna misao u tako deformisanoj i degenerisanoj formi nailazi u islamskim zemljama na oduševljen prijem. Njene parole postaju vrlo popularne. Savremeno je piti, slobodno je seksualno se iživljavati. Reakcionarno je vjerovati u duhovne vrijednosti i pridržavati se moralnih normi.
Razmišljajući o svemu tome, ovdje pred Tvojim grobom, Božiji Poslaniče, pomišljam i na ulemu kao Tvoje nasljednike, kojima si predao amanet čuvanja i tumačenja Islama. Pitam se gdje je ona i kako je dozvolila da dođe do ovakve situacije.
Analiziram problem uleme. Htio ili ne htio nameću se prizori masa, koje evo i sad gledam, kako obilaze oko Tvoga groba, trljaju i ljube zidove, kupe prašinu sa zidova da bi je ponijeli kao lijek za sve bolesti. Prisjećam se prizora koje sam gledao u džamijama i turbetima Carigrada, Bagdada, Kufe, Basre, Kerbele, Damaska, Kaira, Nedžefa itd.
Odakle takva predstava o islamu i takva mistifikacija njegovih ustanova? Odakle svođenje njegovog učenja na samo metafizičko? Odakle orijentacija na smrt, mrtva čovjeka i ahiret? Odakle izoliranje islama iz života? Odakle sve to, i kakav je i koliki udio i odgovornost uleme u svemu tome?
Očito je da se ulema ne može osloboditi velike odgovornosti za ovakvu situaciju. Ona je bila najpozvanija da čuva čistoću islamskog učenja i da pravilno tumači islamske principe, držeći čvrsto životne pozicije u svojim rakama i usmjeravajući aktivnosti u pravcu islamskih koncepcija. Nije smjela dozvoliti da bude pregažena i izbačena iz javnog života. Nije smjela napustiti živog čovjeka i život, a orijentirati se na mrtvog čovjeka, smrt i ahiret.
Kad razmišljam o ovom problemu, ne mogu a da pored subjektivnih slabosti uleme ne vidim i druge vanjske faktore koji su uslovili ovakvu situaciju. Tu je na prvom mjestu odnos vlasti i uleme. Vlast uvijek teži da nauku stavi u svoju službu. To se stalno događalo, pa se događa i danas. Misli se da nauka treba da služi politici i to politici dana i momenta. Treba da pronađe razbijanje atoma kako bi se, po želji politike, gradile atomske bombe i drugo razorno oružje koje je namijenjeno isključivo ubijanju ljudi. Treba da brani razne političke teorije i stavove koji će sutra biti napušteni.
Halife kao predstavnici vlasti već su vrlo rano pokušavali da ulemu stave u službu politike. Iako se prva ulema tome energično opirala, i mnogi zbog toga živote izgubili, predstavnicima vlasti je uspjelo da stvore profesionalnu, službenu ulemu koja će biti plaćena i služiti za pare onako kako joj gospodar diktira.
Mnogi smatraju da je uvođenjem službene profesionalne uleme zadat težak udarac razvoju islamske misli. Rešid Rida ubraja to među osnovne uzroke opće muslimanske dekadence.
Razmišljam o tome, znam da su čovjeku, radi njegova fizičkog opstanka, potrebna materijalna dobra. Razumljivo je da svoje usluge na polju materijalnog života ima pravo naplatiti kako bi mogao nabaviti materijalna sredstva za sebe.
Međutim, ako se radi o službi Bogu, općem dobru, općim ljudskim vrijednostima, moralno-etičkim principima, borbi za čovjeka i humanije međuljudske odnose, onda se ta služba ne bi smjela profesionalizirati niti komercijalizirati i naplaćivati. Bilo bi to najobičnije vulgariziranje ove uzvišene službe. Svaki čovjek je dužan da od sebe, prema svojim mogućnostima, dade nešto za društvo i opće, zajedničko dobro. To je ustvari ono što je radila prva ulema i što je trebala raditi i kasnija.
Što se tiče današnje situacije na tom polju, ona je dosta teška. Ne znam bi li se uopće moglo govoriti o ulemi. Čini mi se da bi pravilnije bilo govoriti o vjerskim službenicima.
Mora se priznati da današnji vjerski kadar u svim islamskim zemljama i zajednicama nije na potrebnoj visini. Vjerski zavodi, koji su dali ove kadrove, nisu bili dorasli vremenu niti su se pravovremeno prilagođavali potrebama života. Umjesto da krče, otvaraju i ukazuju nove puteve, kasali su za vremenom okrenuti prošlosti. Davali su kadar sa vrlo ograničenim i jednostranim znanjem. Tražili su strogo poštivanje i stajanje kod ranijih stavova i mišljenja. Ugušivan je svaki smisao za stvaralaštvo. Postojeći islamski univerziteti još uvijek se nalaze u fazi prilagođavanja. Nedostaje im savremeni nastavnički kadar. Konzervativne snage usporavaju i ometaju progres prilagođavanja. Pored toga, kod samog prilagođavanja nedostaju jasne i određene koncepcije. Još uvijek nije jasno definiran pojam prilagođavanja i osavremenjavanja. Mnogi to poistovjećuju sa pojmom evropeiziranja u vulgarnom smislu te riječi. Zbog toga se izvjesni krugovi plaše takvog prilagođavanja.
Mora se ipak priznati da je problem veoma složen. Islamski svijet se u ovom trenutku nalazi na vrlo delikatnoj raskrsnici. S jedne strane pritišće ga naslijeđe jedne zaista teške opće zaostalosti i, kao posljedica te zaostalosti, veoma složeni društveni, ekonomski i politički problemi koji traže hitna rješenja, a s druge strane našao se u žarištu sukoba stranih interesa.
Muslimanske zemlje su svjesne da moraju živjeti u ovakvom svijetu kakav on jest, moraju se u njega uključiti i naći svoje mjesto. Ali kako?
Čini se da politička rukovodstva u islamskim zemljama još nisu našla pravi odgovor na ovo pitanje, još nisu pronašli solidnu osnovu za uključivanje u savremeni razvoj i zauzimanje svog odgovarajućeg mjesta. U ovoj oblasti se još uvijek osjeća nestabilnost, pa čak i lutanje. Ova rukovodstva stoje sada razapeta između prošlosti i sadašnjosti, reakcije i progresa, Zapada i Istoka, islamske i zapadne misli. Prave se razne kombinacije, ali bez naročitih uspjeha. Najosnovnije je u svemu tome što se nije pronašla jedna politička platforma koja bi bila odraz težnji, tradicija, duhovnih vrijednosti, vjerovanja i raspoloženja širokih muslimanskih slojeva i koju bi ove mase prihvatile kao svoje. Primjećuje se nepostojanje dovoljne kohezije između masa i političkih rukovodstava kao i između programa i težnji narodnih masa. To, po svoj prilici, pričinja najveće poteškoće i stvara smetnje u najnovijem buđenju islamskih naroda.
A sada, dragi Poslaniče, da se vratim sebi, da Ti kažem koju riječ o jednoj zajednici koja u jednom posebnom svijetu, pod posebnim uslovima, koji su ponekad znali biti i teški, a koja preko pet stotina godina nosi zastavu islama, čuva islam i bori se za njegov dalji ostanak. Izjavljujem ovdje pred Tvojim grobom da nikada nisam bio ponosniji što pripadam toj zajednici (Islamska vjerska zajednica u SFRJ) nego sada. Mogu Te uvjeriti da islam u Jugoslaviji ne stoji hrđavo, da su pripadnici Islamske vjerske zajednice u SFRJ dobri muslimani i dobri Tvoji sljedbenici. Iako su živjeli kao manjina u posebnim sredinama, ne stoje slabije, u odnosu na islam, nego njihova braća u islamskim zemljama, čak u mnogim vidovima stoje bolje. Uspjeli su, prije nego drugi muslimani, da se oslobode izvjesnih zabluda i opterećenja iz prošlosti. Njihova predstava o islamu je mnogo čišća i ispravnija nego kod drugih.
Iskreno osjećam potrebu da se ovdje, na ovom mubarek-mjestu, pred Tvojim grobom najskrušenije obratim Bogu i da mu zahvalim što je omogućio muslimanima u Jugoslaviji da nađu svoje mjesto u novoj društvenoj stvarnosti i mogućnosti za dalji nesmetani svestrani razvoj.
Ne krijem da još ima poteškoća koje treba savlađivati. Jedno su mogućnosti, a drugo korišćenje tih mogućnosti. Nije sve u tome imati ustavom i zakonima osigurana prava. Vrlo je važno biti svjestan tih prava i biti spreman na potrebne napore da se ostvare ta prava. Mora se priznati da mnogima od nas nedostaje ovakva svijest. Opterećeni smo nizom određenih kompleksa. Često, kada se radi o našim pravima, ponašamo se kao prosjaci. Stidljivo nastupamo kao da tražimo milostinju. Treba znati da organi, bilo koje vrste, imaju jedinu funkciju da omoguće građanima da što lakše ostvaruju svoja legalna prava. Oni ta prava ne daju kao milostinju, nego pomažu da se ona ostvare.
Ima među nama pojedinaca koji još uvijek kao muslimani žive u ilegalnosti. Nemaju dovoljno kuraži da to javno ispoljavaju. To su svakako posljedice slabosti vlastite ličnosti i opterećenja iz prošlosti koja nemaju opravdanja za dalje postojanje.
Poseban problem predstavljaju naša braća u republikama Srbiji, Makedoniji i Crnog Gori. Zbog različitih historijskih uslova pod kojim su ranije živjeli, oni nose u sebi mnogo veća opterećenja i mnogo složenije komplekse, koji imaju svoje dublje osnove u društvenom i vjerskom životu.
Međutim, veliki progres kojeg su muslimani ostvarili i ostvaruju u socijalizmu na svim poljima života ubrzaće proces oslobađanja od ovih opterećenja i pružiti solidnu osnovu za vjerski preporod.
Pripadnici Islamske vjerske zajednice u SR Bosni i Hercegovini dobili su status naroda, što predstavlja najznačajniji događaj u njihovom razvoju. Novi status bosanskohercegovačkih muslimana čini čvrst temelj za njihov svestrani brži razvoj i aktivnije uključivanje u bratsku socijalističku zajednicu jugoslavenskih naroda.
Uključivanje vjerskog života u okvire općeg razvoja ne ide baš tako lahko. Činjenica je, da se ova oblast mnogo sporije razvija i mnogo teže transformira i poprima nove oblike. Ovdje se proturječnosti prilično sporo razrješavaju. Ima za to više razloga. Nije nam namjera sada o njima govoriti. Treba ipak kategorički odbiti pomisao da bi to moglo biti radi toga što je islamska misao prevaziđena i što se ne da adaptirati. Prispijevanjem novog kvalificiranog kadra, koji se sada u velikom broju školuje na islamskim univerzitetima u raznim muslimanskim zemljama ubrzaće se obnova i proces prilagođavanja vjerskog života.
Ovdje će mladi čovjek odigrati najpozitivniju ulogu. On već sada na razne načine vrlo snažno, često buntovno, smiješno i ekstravagantno ispoljava svoje negodovanje i reagira na postojeće stanje. On osjeća da mu nešto nedostaje. Postaje mu sve jasnije da mu savremeni razvoj ne pruža što mu kao čovjeku treba. Počinje pomalo hladiti njegov prvobitni zanos naukom i tehnikom. Dolazi do saznanja da materijalni progres ne rješava sam problem čovjeka. Industrijsko-potrošačka civilizacija − kakva je ova naša − jednostrano prilazi ovom problemu i brine se samo o fizičkom postojanju, zanemarujući pri tome potrebe duhovnog života.
Čini se da tu prazninu mladi čovjek najsnažnije osjeća i doživljava. Usprkos svim prividnim ekscesima, zastranjivanjima i čudnim ponašanjima, naročito u nošnji i seksualnom životu, mladi ljudi pokazuju dovoljno spremnosti da se vrate duhovnim vrijednostima i da se angažiraju na duhovnoj obnovi.
Ovo angažiranje i uključivanje mladog savremenog čovjeka u vjerski život imperativno se nameće kao nužna potreba, ali i kao vrlo težak i složen zadatak. Mladi pripadnici Islamske vjerske zajednice pokazuju poseban afinitet prema islamu i tragaju za njim. Ali gdje da ga nađu, i kako da upoznaju njegove principe?
Mora se priznati da se mlađa generacija, u odnosu na ovo pitanje, nalazi pred vrlo krupnom dilemom: želi upoznati svoju vjeru, ali kako? Ono što vidi kod svojih roditelja nimalo je ne oduševljava. Vidi samo formalnosti, koje ne ostavljaju nikakva traga u svakidašnjem ponašanju. Hodžinski islam, opet, sveo se na fikhske propise koji se u velikom dijelu već odavno ne primjenjuju.
Pokušaji savremenije interpretacije i razrade islamske misli i njenih koncepcija nailazi na vrlo snažan otpor konzervativnih snaga koje još uvijek dominiraju.
Treba zaista shvatiti i razumjeti poteškoće mladog savremenog čovjeka. Ne možemo reći da on ne osjeća potrebu vjere kao izvora duhovnih vrijednosti, koje mu nedostaju, ali ko da mu pomogne u tome?
Ima dosta onih koji znaju šta ne valja, ali je vrlo malo onih koji znaju šta valja i šta treba raditi.
Smatram da bi u ovom trenutku bilo najvažnije na jedan savremen način, jezikom vremena u kojem živimo, ukazati na islamska učenja i razraditi njegove koncepcije u duhu potreba savremenog života. Treba odmah istaći da je ovo veoma složen i dug proces, koji je već otvoren i u kojeg se moraju uključivati sve zdrave i progresivne islamske snage. Mi sa svoje strane činimo koliko možemo i umijemo, duboko svjesni da će islam, pravilno shvaćen, pružiti najveću pomoć muslimanima u našoj zemlji da se što bolje uključe u savremeni život i da pojačaju svoj doprinos općem razvoju.
Ne mogu a da na kraju ovog razmišljanja ne pomislim i na opći problem razvoja uopće. Ne treba gubiti iz vida da su posebni, lokalni i regionalni problemi samo odraz i manifestacija jednog općeg kretanja u svijetu i jednog općeg duha koji usmjerava ta kretanja i daje im posebno obilježje. I ovi problemi koje sam u ovom razmišljanju spomenuo stoje u vezi sa općim problemom savremenog razvoja.
A kako nam taj problem izgleda?
Pokušavam da ga ovdje pred Tvojim grobom najdublje doživim, shvatim i sagledam. Nastojim u sadašnjem svijetu naći tračak svjetla koji bi ukazivao na bolju budućnost. Šta vidim? Vidim Hirošimu, Nagasaki, Vijetnam, Palestinu, Čehoslovačku, podjelu svijeta na antagonističke, vojne i političke blokove, sukob Zapad-Istok, mladi-stari, grozničavo naoružavanje, velike suprotnosti između malih nerazvijenih i velikih razvijenih, krizu klasičnih vrijednosti, zloupotrebu nauke i tehnike, potiskivanje čovjeka kao najveće vrijednosti itd.
Iako nam se ovaj svijet po svojim vanjskim manifestacijama ukazuje kao svijet u kojem dominiraju sile zla, ne treba se suviše plašiti i pesimistički gledati stvari. Očito je da se nešto novo radi. Krize koje čovječanstvo preživljava samo su posljedica porođajnih bolova, koje bi trebalo smatrati normalnim u ovakvom procesu. Čovječanstvo će ipak naći svoj put. Pobijediće čovjek. Pobijediće ono ljudsko, humano. Duh će ipak pobijediti mašinu i staviti je u službu ljudskih vrijednosti.
Obnovljena Tvoja misao, Božiji Poslaniče, mogla bi ubrzati ovu pobjedu i u tom procesu dati svoj dragocjeni doprinos.
Glasnik, XXXII/1969, br. 5-6, str. 193-200.
