Zbog toga je važno da prema tesavvufu zauzmemo ispravan i objektivan stav, odvojimo ispravno od neispravnog, i ne dopustimo da zbog onih koji pogrešno predstavljaju tesavvuf ili onih koji ga ne poznaju i nepravedno osuđuju izgubimo ovo neprocjenjivo duhovno blago koje su nam u naslijeđe ostavili naši časni prethodnici.

Uvriježeno je mišljenje da je Ibn Tejmijje bio protivnik tesavvufa i da ga je smatrao otpadništvom, zabludom i sektaštvom. O tome svjedoče brojni tekstovi u kojima se spominje Ibn Tejmijjin negativan stav prema tesavvufu i osuda sufija i nekih njihovih šejhova. Međutim, ukoliko sagledamo Ibn Tejmijjin stav o ovom pitanju nepristrasno i u cjelini, vidjećemo da je istina potpuno drugačija. Ibn Tejmijje ne samo da nije bio protivnik (autentičnog) tesavvufa, već je bio njegov pobornik i pristalica. Zanimljivo je da je ukopan u sufijsko mezarje, kako to spominje Hafiz Ibn Kesir. (El-Bidaje ve-n-nihaje, 18/296) Iz njegovih djela, kao i djela njegovog učenika Ibnu-l-Kajjima el-Dževzijje, jasno se može zaključiti da je i teorijski i praktično bio upoznat sa naukom o tesavvufu. Iako je imao drugačiji stav o nekim pitanjima koja se ne tiču same suštine i osnova tesavvufa u odnosu na većinu sufijskih šejhova, kao što je to bio slučaj i s nekim njegovim stavovima iz drugih oblasti, nikada nije dovodio u pitanje same temelje tesavvufa. U ovom kratkom osvrtu spomenućemo neke od njegovih stavova o tesavvufu i sufijama.

Tesavvuf je zasnovan na ispravnim temeljima

Ibn Tejmijje nije smatrao tesavvuf novotarijom koja je uvezena u islam i suprotstavljena temeljima islamskog vjerovanja i učenja. El-Kušejri kaže: „Znajte, Allah vam se smilovao, da su učitelji (šejhovi) ove skupine (sufija) postavili principe svog puta na ispravnim osnovama vjerovanja (tevhid) i tako sačuvali svoje vjerovanje od novotarija (bid’ata) i slijedili ono što su preuzeli od prvih generacija (selefa) i sljedbenika Sunneta (ehlu-s-sunnet) od tevhida, bez pripisivanja sličnosti (temsil) i negiranja svojstava (ta’til).“ Ibn Tejmijje je ove riječi prokomentirao na sljedeći način: „Ovo su ispravne riječi. Riječi predvodnika šejhova koji su prihvaćeni od strane Ummeta upućuju na to da su oni bili na onome na čemu su bile prve generacije i sljedbenici Sunneta, a to je ispravno vjerovanje (tevhid), bez pripisivanja sličnosti i negiranja svojstava. Oko ovih riječi se slaže najveći dio skupina koje pripadaju Sunnetu, iako se razilaze oko nekih pitanja da li je tu riječ o pripisivanju sličnosti ili negiranju svojstava?“ (El-Istikame, 91) Ibn Tejmijje smatra neispravnim stav onih koji kažu da su sufije novotari koji ne slijede Sunnet, ali i stav onih koji pretjeruju u pohvalama na njihov račun. On smatra da je istina između ta dva stava, tj. da su oni poput svih drugih skupina koje su na Pravom putu i da među njima ima „bliskih“ (mukarreb), „koji prednjače u dobrim djelima“ (sabik), „sretnih“ (ehlu-l-jemin), te onih „koji sebi čine nepravdu“ (zalimun li nefsihi) i griješnih.“

Ibn Tejmijje sufije dijeli u tri kategorije:

 a) istinske sufije (sufijetu-l-hakaik)

 b) sufije koje žive u hanikahima i izdržavaju se od vakufa (sufijetu-l-erzak).

 c) sufije spoljašnosti i forme (sufijetu-r-resm).

A sufijama se pripisuju i skupine heretika koje, u biti, nemaju ništa s tesavvufom i svi poznati sufijski šejhovi ih odbacuju i odriču ih se. (Medžmu’atu-l-fetava, 11/14)

Ljudi veoma često griješe, kaže Ibn Tejmijje, u ophođenju prema drugima, odnosno u ljubavi i mržnji, prijateljstvu i neprijateljstvu. Većina ljudi kada vidi kod čovjeka nešto što mu se dopada, zavoli ga u potpunosti i ne primjećuje neke loše strane i osobine, i obratno. Ehlu-s-sunnet ve-l-džema’at, na osnovu Kur’ana, Sunneta i idžma’a, stoji na stanovištu da vjernik zaslužuje nagradu za svoja dobra djela i kaznu za svoja loša djela, odnosno da se kod svakog vjernika nalazi i pohvalnih i pokuđenih stvari. (Medžmu’atu-l-fetava, 11/13)

Upotreba termina „tesavvuf“ i „sufija“ nije sporna

Nažalost, danas je mnogo formalista koji cjepidlače i zatežu oko naziva stvari, ne osvrćući se na sadržaj i značenje. Takvima smetaju i sami nazivi tesavvuf i sufija i smatraju to nedozvoljenim, te pozivanjem u sektaštvo i podjele, jer je, prema njihovom stavu, dozvoljeno koristiti samo nazive islam i muslimani. Za Ibn Tejmijju, kao i neke poznate učenjake i imame iz prvih generacija, upotreba ovih naziva uopće nije bila sporna. On kaže: „Izraz sufija nije bio frekventan u prva tri stoljeća, već je to postao kasnije. Prenosi se da ga je koristio veći broj imama i šejhova, kao što su Imam Ahmed bin Hanbel, Ebu Sulejman ed-Darani i dr. Prenosi se da ga je koristio Sufjan es-Sevri, a neki spominju i da je to činio Hasan el-Basri.“ (Medžmuatu-l-fetava, 11/7) Imam Ez-Zehebi je, također, koristio ovaj naziv za mnoge učenjake. Tako u biografiji Ebu Hamze el-Bagdadija kaže: „Šejh šejhova Ebu Hamza Muhammed bin Ibrahim el-Bagdadi es-Sufi družio se sa Bišrom el-Hafijem, Imamom Ahmedom i učio je od Sirrija bin Mugallisa. Bio je dobar poznavalac kiraeta.“ Zatim na kraju biografije spominje da mu se Imam Ahmed obraćao riječima: „Sufija, šta ti kažeš o ovom pitanju?“ (Sijer, 13/166)

Ibn Tejmijje preferira stav da je termin sufi izveden iz riječi suf-vuna, s obzirom da su sufije bile poznate po oblačenju vunene odjeće. Međutim, njihov put nije zasnovan samo na tome, smatra Ibn Tejmijje, niti su oni to smatrali obavezujućim. Njihov cilj je postizanje stupnja siddika koji je najveći stupanj nakon vjerovjesništva. Uzvišeni kaže: „Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku biće u društvu vjerovjesnika, i pravednika (siddikin), i šehida, i dobrih ljudi, kojima je Allah milost Svoju darovao. A kako će oni divni drugovi biti!“ Zbog toga su smatrali da su sufije najbolja stvorenja nakon poslanika. Ibn Tejmijje smatra da je to samo jedna vrsta siddika, i to onih koji su se istakli u zuhdu i ibadetu, dok postoje i siddici među ulemom, vladarima, ili potpuni siddici kojih je bilo među ashabima i tabi’inima. (Medžmu’atu-l-fetava, 11/11)

Ibn Tejmijje se osvrnuo na raspravu koja se vodila među nekim učenjacima oko toga ko je bolji, sufija ili fekir, i kaže da ova imena i nazivi sama po sebi ne donose nikakvo mjesto kod Allaha, već da je bogobojaznost i pokornost Allahu mjerilo vrijednosti. On kaže: „Allahove evlije su bogobojazni vjernici, svejedno zvao se neko od njih fekir, sufija, fekih, alim, trgovac, vojnik, zanatlija, namjesnik, vladar i sl.“ (Isto, 16) Mjerilo koje se primjenjuje na sve, bez obzira kako se neko nazivao, jeste slijeđenje Kur’ana i Sunneta. Ibn Tejmijje kaže: „Prema tome, onaj koji slijedi put fakra, tesavvufa, zuhda i ibadeta, ukoliko to ne čini na osnovu znanja u skladu sa Šerijatom, on je zalutao i čini veće štetu negoli korist. I onaj koji slijedi put fikha, znanja i apologetike (nezar ve-l-kelam), ukoliko ne slijedi Šerijat i ne radi po onome što je naučio, on je griješnik i zalutao je s puta. Ovo je pravilo na koje se treba oslanjati u pogledu svakog muslimana.“ (Isto, 19) 

Prema tome, potpuno je besmisleno voditi raspravu oko toga smije li se neko nazivati sufijom ili optuživati nekoga da se upotrebom ovog termina udaljava od islama i poziva na sektaštvo i podjele!

Kome su upućene Ibn Tejmijjine kritike?

U svakoj skupini, udruženju, organizaciji, pokretu i sl. može se naći uljeza. To su pojedinci koji formalno pripadaju skupini, ali suštinski nemaju nikakve veze s njom. Oni nisu njeni autentični predstavnici i ne mogu se uzeti kao mjerilo stvari. Dešava se da oni nekada isplivaju u prvi plan, formirajući pogrešnu sliku kod onih koji nisu upoznati sa suštinom stvari. Otuda nastaju brojni nesporazumi, kritike i neprijateljstva.

Kao što je to slučaj i s drugim naukama i skupinama, i tesavvuf i sufije imaju svoje uljeze. Poznati učenjaci, prije Ibn Tejmijje, od koji su mnogi i sami bili sufije, poput Imama El-Gazzalija, upućivali su oštre kritike na račun ovih uljeza kako bi se razdvojilo ispravno od neispravnog, sačuvala autentična ideja tesavvufa (ihsana) i spriječile neopravdane i nepravedne optužbe na račun muslimanskih i sufijskih velikana. Njihove kritike i ukazivanje na zablude kod nekih „sufija“ nisu imale za cilj rušenje same nauke o tesavvufu i njeno proglašavanje neislamskom, već upravo suprotno. U tom smislu treba shvatiti i Ibn Tejmijjine tekstove i stavove o tesavvufu i sufijama. On je jasno naglasio razliku između ispravnog i iskrivljenog tesavvufa, te predstavnika jednog i drugog puta. Na više mjesta u svojim djelima je stao u odbranu poznatih sufijskih šejhova, poput Džunejda, Rifa’ija i dr., dok je za šejha Abdu-l-Kadira el-Gejlanija govorio „naš šejh“ (šejhuna).

U ovom vremenu smutnji, podjela, sukoba i neprijateljstava koja su, bez imalo sumnje, posljedica nereda (fesad) u našim dušama, slijeđenja strasti (heva), umišljenosti, oholosti i sebičnosti, tesavvuf kao islamska nauka o odgoju duše je potrebnija nego ikada. Zbog toga je važno da prema tesavvufu zauzmemo ispravan i objektivan stav, odvojimo ispravno od neispravnog, i ne dopustimo da zbog onih koji pogrešno predstavljaju tesavvuf ili onih koji ga ne poznaju i nepravedno osuđuju izgubimo ovo neprocjenjivo duhovno blago koje su nam u naslijeđe ostavili naši časni prethodnici.