Safija, r.a., ispričala je: „Jedanput je kod mene ušao Allahov Poslanik, s.a.v.s., a ispred mene je bilo 4.000 košpica od hurmi na koje sam činila tespih, pa me je upitao: ‚Šta je ovo, kćeri Hujejova?‘ Odgovorila sam: ‚Tespih činim sa njima!‘ Poslanik, a.s,: ‚Od kako sam otišao od tebe,  ja sam više tespiha proučio od ovoga!‘ Rekla sam: ‚Pouči me tome, o Allahov Poslaniče!‘, pa je on rekao: ‚Kaži: Subhanallahi adede ma khaleka min šej‘in - Neka je slavljen Allah onoliko puta koliko je Njegovih stvorenja“ (Et-Tirmizi, El-Hakim i Et-Taberani).

Skoro svako ko vidi tespih, sjeti se Allaha, što je njegova i najveća korist.

Sa‘d ibn Ebi Vekkas, r.a., sa Vjerovjesnikom, s.a.v.s., ušao je kod jedne žene pred kojom je bila hrpa košpica ili kamenčića na koje je činila tespih, pa joj je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Hoćeš li da te obavjestim o nečemu što ti je lakše i vrjednije od ovoga? Reci: Subhanallahi adede ma khaleka fi‘s-semai‘; Subnahallahi adede ma khaleka fi‘l-erdi; Subhanallahi adede ma bejne zalike ve Subhanallahi adede ma Huve khalikun - Neka je slavljen Allah brojem stvorenja na nebesima! Neka je slavljen Allah brojem stvorenja na zemlji! Neka je slavljen Allah brojem stvorenja između njih! Neka je slavljen Allah brojem svega što će stvoriti! Potom: Allah je najveći (Allahu ekber) na isti način; zatim: Hvala Allahu (El-hamdu lillahi) na isti način; pa onda: Nema boga osim Allaha (La ilahe illallah) na isti način; i: Nema moći niti snage osim sa Allahom (La havle ve la kuvvete illa billah) na isti način.“ (Ebu Davud, Et-Tirmizi, koji veli da je hadis hasen (dobar), En-Nesa‘i, Ibn Madže, Ibn Hibban i El-Hakim, koji drži da je hadis vjerodostojan)

Tespih od kamenčića

Ebu Safijjeu, r.a., štićeniku Allahovog Poslanika, s.a.v.s., donosio bi se kožni tepih i zdjela sa kamenčićima na koje bi tespih činio sve do podne, a onda bi tespih i zdjelu odnosili. A kada bi Ebu Safijje, r.a., klanjao ikindiju-namaz, opet bi mu ih vraćali i on bi činio tespih na kamenčiće sve do akšama (El-Begavi, Mu‘džemu‘s-Sahabe; Ibn Asakir, Tarikh).Majka Junusa ibn Ubejda govorila je: „Vidjela sam Ebu Safijjea, jednog od Vjerovjesnikovih, s.a.v.s., ashaba - a bio je naš komšija - kako tespih čini na kamenčiće“ (Ahmed, Ez-Zuhd). Ibn Sa‘d bilježi od Hakima ibn ed-Dejlemija da je Sa‘d ibn Ebi Vekkas, r.a., činio tespih na kamenčiće, dok Ibn ebi Šejbe, u svom Musannefu, od Sa‘dove štićenice, bilježi da je Sa‘d ibn ebi Vekkas činio tespih na kamenčiće ili na košpice od hurmi. Ibn Sa‘d u svom djelu Et-Tabeqat veli: „Ubejdullah ibn Musa obavijestio nas je da mu je kazivao Isra‘il od Džabira kako mu je neka žena prenijela da je Fatima, kćerka hazreti Husejna, činila tespih na koncu na kojem su bili zavezani bobci“.Abdullah, sin imama Ahmeda, bilježi u djelu Zevaidu‘z-zuhd od Nuajma ibn Muharriza ibn Ebi Hurejrea, da je njegov djed Ebu Hurejre, r.a., imao konac na kojem je bilo 2.000 bobaka i ne bi zaspao dok na njih ne bi proučio tespih.

Ashabi su koristili košpice od Hurma kao tespih

Imam Ahmed u Zuhdu veli: „Prenio nam je Miskin ibn Nekir da mu je pričao Sabit ibn Adžlan kako je El-Kasim ibn Abdurrahman rekao: ‚Ebu Derda, r.a., držao je košpice od adžve (presovanih hurmi) u kesici, i kada bi klanjao sabah-namaz, vadio bi jednu po jednu čineći na njima tespih, sve dok ih sve ne bi upotrijebio‘‘‘. Ibn Sa‘d prenosi od Ebu Hurejrea, r.a., da je on činio tespih na crno-bijelim, do pola oguljenim košpicama (nuva mudžezza‘).

Ed-Dejlemi svojim lancem prenosilaca merfu‘ predajom bilježi da je Alija, r.a., rekao: „Tespih je divno sredstvo za činjenje zikra“.

Ibn ebi Šejbe bilježi da je Ebu Seid el-Hudri, r.a., činio tespih na kamenčiće. Također, bilježi i od Ebu Nadrea da mu je pričao jedan čovjek iz Tafave kako su jednom prilikom bili gosti kod Ebu Hurejrea, r.a., a on je imao vrećicu u kojoj su bili kamenčići ili košpice na kojima je činio tespih. Isto tako, prenosi i od Za‘zana da je rekao: ‚Uzeo sam od Ja‘furove majke njene tespihe, pa kada sam došao do Alije, r.a., rekao mi je: ‚Vrati Ja‘furovoj majci njezine tespihe!‘
Vidio sam u knjizi Tuhfetu-l-ibad jedno divno poglavlje u kojem, između ostaloga, stoji: „Neki učenjaci su mišljenja da je činjenje tespiha na prste, zbog Ibn Omerovog hadisa, vrjednije. Ali, možemo kazati da to vrijedi za onoga ko je posve siguran da neće pogriješiti u broju, a onome ko nije siguran, bolje je da to čini na tespih“.Tespih su upotrebljavali velikani, na koje se oslanja i od kojih se praksa prihvata, poput Ebu Hurejrea, r.a. On je imao konac na kojem je bilo 2.000 bobaka, i ne bi zaspao sve dok ne bi proučio 12.000 tespiha, kao što tvrdi Ikrime.Ebu Davud u svom Sunenu bilježi predaju (eser) u kojoj Ebu Nadre el-Giffari kazuje slijedeće: „Pričao mi je jedan stariji čovjek iz Tafave: ‚Došao sam u Medinu i zatražio konak kod Ebu Hurejrea, r.a. - a u životu nisam sreo da iko bolje od njega prima i ugošćuje goste. Jednoga dana, dok sam sjedio kod njega, on je bio na svome ležaju pokraj koga je bila vrećica sa kamenčićima ili košpicama. Niže njega sjedila je njegova sluškinja, koja je bila crkinja. Činio je tespih, i kada je potrošio sve što je bilo u vrećici, bacio je vrećicu sluškinji, a ona bi sve košpice vratila u vrećicu i ponovo mu je dodala kako bi činio tespih‘“

El-Hafiz Abdulgani u svom djelu El-Kemal navodeći biografiju Ebu Derdaa, r.a., veli da je ovaj ashab dnevno učio po 100.000 tespiha, a od Selemea ibn Šebiba bilježi da je rekao: „Halid ibn Ma‘dan je, osim onoga što bi učio od Kur‘ana, dnevno proučio po 40.000 tespiha. Kada je bio postavljen radi gasuljenja, prsti su mu bili u obliku u kojem se drži tespih“. A poznato je da se 100.000 ili 40.000, pa i manje od toga, ne može brojati prstima, tako da su, zbog toga, Ebu Derda, r.a., i Halid upotrebljavali tespih kao sredstvo, a Allah najbolje zna.

Prijašnji i potonji učenjaci nisu zabranjivali tespih

Hasan el-Basri je bio upitan: „O, učitelju, zar si, i pored svoje veličine i lijepog obavljanja ibadeta, sa tespihom u ruci?“ Odgovorio je: „Ono što smo praktikovali u svojim počecima nećemo ostaviti ni u svojim završecima!“

Da za upotrebljavanje tespiha nema druge dozvole i opravdanja osim saglasnosti i prakse ovih prvaka, i to bi bilo dovoljno. Međutim, potvrđujemo da je tespih sredstvo koje nas podstiče da se sjećamo Uzvišenog Allaha (muzekkiretun billahi teala), kako su ga upravo i nazivali neki ispravni prethodnici (selef-i salih), jer skoro svako ko vidi tespih, sjeti se Allaha, što je njegova i najveća korist. Također, tespih nam pomaže da ostanemo u stalnom zikru. Kada insan vidi tespih, zna da je to sredstvo za spominjanje Allaha, pa ga to i navede na zikir. O, divnog li sredstva za stalno spominjanje Uzvišenog Allaha!Neki su tespih nazivali hablu‘l-vasl (uže koje spaja - sa Allahom), a neki rabitatu‘l-kulub (srčana veza - sa Allahom). Ne prenosi se od prijašnjih niti potonjih učenjaka zabrana upotrebe tespiha, čak ogromna većina učenjaka upotrebljavala je tespih i nisu u tome vidjeli ništa ružno. Jedan od učenjaka je bio upitan: „Zar ti to Allahu nabrajaš?“, pa je odgovorio: „Ne, nego brojim radi Njega!“

Suština je u tome da se velika većina zikira spomenutog u sunnetu ne može brojati prstima, a kada bi se čak i mogla brojati, to bi učača potpuno zaokupljalo od skrušenosti, a postizanje skrušenosti je upravo jedan od ciljeva zikira, a Allah najbolje zna!