I danas kada povodom 7. Maja, Dana džamija, promišljam činjenice koje ovaj dan priziva u sjećanje javljaju mi se riječi ove dove kroz činjenicu kako samo poimanje džamije nije moguće bez poimanja džemata a poimanje džemata bez poimanja jedinstva a poimanje jedinstva bez poimanja vođe-imama. Allah zna koliko su moje misli tačne i ispravne no učini mi se na unutrašnjoj  intimnoj prosudbi sebe sama i naroda Bošnjačkog kojem pripadam da nam je džamija u tom strašnom ratnom periodu ostalo onoliko koliko smo bili kadri napuniti ih. Granice dobra prešli smo toliko da nam je trebala teškoća i tegoba da bismo se (pre)odgojili, povratili sebi i onom što smo htjeli biti. I bili smo u džamijama, u safovima, u dovama, u zajedništvu. Što nismo mogli sopstvenim razumijevanjem i htjenjem, samilošću i bratskom ljubavlju postići, postigle su granate i agareti. Progledali smo i sobom se ugledali jedni u drugima. Naše razmirice, međusobne zavisti i pakosti, razjedinjenost i rascjepkanost dušmanin nije htio gledati. Tek pred njegovom kamom shvatili smo  da smo bez obzira na sve te naše nesporazume jedno i da sitne različitosti i pogledi na svijet nikako nisu razlogom da to jedno ne budemo. Kama nije pravila razliku idemo li svaki dan u džamiju 5 puta ili samo petkom ili samo bajramom. Klala je muslimane i nije gledala na naše međusobne razlike.

Odbranili smo se koliko smo se odbranili no umjesto nauka i pouke vrlo brzo smo zaboravili šta nas je snašlo i u ovim posljednjim godinama još više počeli da se dijelimo, okrećemo jedni od drugih i jedni protiv drugih. Sve manje smo bivali Bošnjaci a sve više bosanci, hercegovci, hanefije, sunije, vehabije, šije, sufije, vjernici, nevjernici, munafici...

Sad nas u jednom dijelu Bosne i Hercegovine ponovo hapse i pod tim agaretom mi smo počeli da se sjećamo da smo jedno i da bi trebali biti jedinstveni. No, ima jedna začuđujuća stvar u našim protestima, tekstovima, govorima, povodom ovih zbivanja. Jasno je da moje unutrašnje promišljanje o mogućim uzrocima stanja 1992.-1996. ne isključuje genocid i zločine  naših dušmana nad nama kao što ni promatranje sadašnjeg stanja ne isključuje njihovu odgovornost  za brutalnost i nepravdu koju nanose, no, veoma rijetko igdje pročitam i čujem riječi kojima se dotičemo svojih grešaka. Fali nam kajanja i priznavanja sopstvenih grešaka kojima olakšavamo svakom ko nam želi zlo da to zlo i učini.

Čitam na mnogim portalima zahtjeve da se Islamska zajednica s reisom na čelu angažuje na zaštiti muslimana širom Bosne i Hercegovine  što je sasvim normalno i za očekivati, no, na istim tim portalima, kad zarolam malo dublje u prošlost čitam tekstove u kojima se ta ista Islamska zajednica i njen poglavar napadaju i omalovažavaju, umjesto autoriteta nje i njenih predstavnika citiraju drugi autoriteti i šejhovi i sl. 

U džamiji koja mi je najbliža na namaz se skupljaju momci koji isti obavljaju po drugom mezhebu i nemam nikakav problem s tim, Bogu zahvaljujem da su u dinu imanu i sa šehadetom u srcu. Sinoć, kada propustismo jednog od njih u mihrab da vidi da za njim klanjamo i da nemamo nikakav problem s mezhebskim razlikama on se nakon farza predade zikru a kad muezin zauči zikr nakon klanjanih akšamskih sunneta on se odmače iz mihraba u kraj džamije i poče klanjat sunnete. I tako mihrab prazan, muezin uči tespih i ne preostade mi ništa nego da se sam, onako iz safa okrenem džematlijama koji namaz obavljaju po hanefijskom mezhebu i proučim dovu. Ostade mi gorak okus sjećanja na Dan džamija.  

Ne može džemat bez džamije niti džamija bez džemata, a ne može ni mihrab ni džamija ni džemat bez imama.  I dok napadamo one  koji su šta nam žele iskazivali na najgnusniji način godinama nas robeći, silujući i ubijajući, krivimo cijeli svijet zbog našeg lošeg stanja, možda bi trebali, u ime Boga, da se zapitamo gdje naša odgovornost?

Je li nam malo što smo Bošnjaci da budemo jedinstveni? Je li dovoljno da zbog citiranja jednog a ne drugog alima u nekoj vjerskoj stvari odustanemo od jedinstva i okomimo se jedni na druge. Je li nam svetije od činjenice da nas je Allah odabrao da kao muslimani ispovjedamo Njegovu vjeru na ovim lijepim Bosanskim prostorima to da nekom ublehašu na Istoku ili Zapadu možemo kazati kako smo tradicionalnom Bošnjaku pregulili mačku i pokazali mu koliko mu je vjerovanje krnjavo. Je li nam bitnija činjenica da ukažemo kako moj rahmetli babo ili nečiji drugi brat, sin, babo nije pravi šehid jer nije znao sve bitne činjenice akide ili je bitnija činjenica da je s bismilom na usnama, islamom u srcu ginuo za ovu zemlju, narod, ove naše džamije?

Je li nam bitnije naše sitno mišljenje i obični ljudski hatur od zajedničkog interesa i jedinstva. Jesmo li sto posto sigurni da u svojoj praksi dokazivanja kako smo bolji i ispravniji jedni od drugih ne slijedimo šejtana umjesto dragog Boga?

Sjetih se posljednjih dana života plemenitog Poslanika kada je neposredno pred svoju smrt bio spremio vojsku za odlazak na sirijsku granicu. Za zapovjednika ove vojske postavio je mladog, ali sposobnog, osamnaestogodišnjeg Usame ibn Zejda. U vojsci na čijem čelu je bio ovaj mladić bili su i iskusni, stariji i učeniji ashabi i svi su se povinovali naredbi Poslanika. Ne bi bilo loše da se mi danas, grudi punih vjere, zapitamo šta bi uradili u sličnoj situaciji? Šta bi i šta radimo kada nam se naredi da poslušamo naredbu našeg vođe, onog  od kog trenutno tražimo da stane u zaštitu prava muslimana.  Činjenice govore da bismo se razdijelili na mnogo skupina. Da bi smo mu citirali hiljade hadisa da dokažemo kako je u krivu, možda ga proglasili i nevjernikom jer, gdje će, mimo nas žive i zaslužne postaviti nekog momka...

Dobro bi bilo kada bi se ove moje riječi mogle svrstati u cinizam a ne u puke činjenice. Dobro bi bilo dok prebiramo vjeru i pamet drugih da preispitamo ličnu... Mal smo mi narod da bi smo imali mjesta u sebi za jedne, druge i treće, a ovaj krasan primjer iz zadnjih dana Poslanikova života dobar je da posluži i našim političkim predstavnicima da porazmisle o svom stanju i stanju naroda kojeg predstavljaju i na čiju vjeru se pozivaju pred izbore. Iako se ovaj historijski primjer često koristi da se pokaže snaga i umijeće mladog Usame meni je u njemu bitniji primjer ponašanja drugih ashaba kojima nije padala na um ona šejtanska rečenica: „Ja sam bolji od njega“  koja naše društvo razgriza kao hrđa. 

Iz istog događaja mogli bi da se okoristimo i rječima koje je, nakon što je Poslanik preselio na Ahiret, pred odlazak ove vojske rekao hzr. Ebu Bekr:

„Ne kršite zadanu riječ niti pregonite u vjeri. Ne mrcvarite ubijene niti ubijajte djecu, žene i starce. Ne sijecite drveće i ne palite usjeve. Ne koljite ovce, goveda i deve, osim koliko vam bude trebalo za hranu. Proći ćete pored onih koji su se posvetili molitvi u svojim samostanima, pa ih pustite na miru i onome čemu su se posvetili.“

Ima Bošnjaka koji klanjaju svih pet vakata u džamiji, ima ih što u njoj klanjaju povremeno, ima ih što klanjaju samo džume, i onih što klanjaju samo bajrame, a ima i onih što i na bajramima čekaju pred džamijom da kad namaz završi sa onima iz džamije odu na kahvu. Ni jednih se ne odričem, ni jednim budućnost ne znam, niti garanta imam da me do kraja života u dobru preteć neće. Allah zna i javno i tajno, ništa Mu skriveno nije i ni prema kome nepravedan neće biti. Za svakog od nas imam samo lijepe riječi iste dove: Da nas Allah uputi i podari hajr ovog i budućeg svijeta... I ubijeđen sam da iste želje ima i iste riječi dove svako od nas uči, samo treba da svojim postupcima kažemo "Amin!"