Posebno lijepo, tačno i koncizno opisao ga je rahmetli Derviš ef. Spahić kazavši: “Vrijeme se može ili izgubiti ili iskoristiti.” I zbilja, treće opcije nema kada je vrijeme u pitanju. Suočeni s činjenicom važnosti svakog sata u toku jednog dana, ili važnosti vremena uopće, tamo gdje je “vrijeme novac”, mnogi se odlučuju na to da matematički izračunaju koliko jedan čovjek u prosječnom životnom vijeku potroši vremena na kupanje, brijanje, pranje zuba, spavanje, jedenje i na neke druge njima slične aktivnosti, s ciljem da ga upozore da i najbezazlenije aktivnosti u totalu čovjeku uzimaju i po nekoliko dana njegovog života.

U našim okolnostima vrijeme se definiše kao dobro ili kao loše, pri čemu je ono vrijeme koje je minulo nekako bolje od vremena koje trenutno živimo. Naravno, ovakvo određivanje vremena stvar je ljudske navike da za loše stanje krivicu uvjek traži u nekim drugim okolnostima osim u činjenici da sve što se dešava jeste rezultat onog što naše ruke (ne) rade. Dakle, vrijeme kao vrijeme uvjek je jednako (ni dobro ni loše), teče svojim tokom kojim ga je usmjerio Gospodar, samo što su ljudi u njemu nekada dobri, nekada manje dobri. U svakom slučaju, raspravljati o tome da li je vrijeme dobro ili loše zbog svega što se u njemu njedri, ili su to ipak ljudi dobri, odnosno loši, danguba je, ali ono oko čega se može složiti kada je vrijeme u pitanju jeste činjenica da ono danas protiče veoma brzo: hefta, mjesec, godina, više godina, prođe kao dlanom o dlan.U toj brzini i sveopštoj čovjekovoj jurnjavi i utrkivanju sa vremenom, obaveze postaju sve veće i veće, a prioriteti sve više i više gube na važnosti.

Razlog brzog proticanja vremena je nestanak berićeta u njemu što je i sam Muhammed a.s. nagovijestio u svojim hadisima koji govore o predznacima smaka Svijeta. Jednako činjenici da vrijeme protiče brzo je i to da ljudi nemaju jednak pristup vremenu. Dok ga jedni doživljavaju kao najveći postojeći resurs koji im je kao dar od Boga stavljen na raspolaganje, da ga iskoriste u vlastitu korist, dotle ga drugi doživljavaju kao luksuz, i nešto što treba “ubiti”. Razlika između uspješnih ljudi i onih koji to nisu ogleda se u dvije stvari koje se međusobno prožimaju: plansko korištenje vremena i ispravno razlučivanje bitnog od nebitnog u okviru vremena. Niti jedan čovjek za kojeg kažemo da je uspješan u svojoj zoni djelovanja nije imao dan duži od 24 sata, ali je sasvim sigurno znao rasporediti svaku minutu u okviru tih sati i znao je kojim važnostima treba posvetiti svoju pažnju i svoju koncentraciju. Za čovjeka koji ne zna uskladiti ove dvije stvari obično kažu da je “neraliziran” i njemu je dan od 24 sata kratak kako bi završio sve svoje obaveze. Na ove dvije stvari Islam je svojim sljedbenicima na vrijeme skrenuo pažnju kroz Kur’an (sura El-Asr) i kroz hadise Muhammeda a.s. kao što je slučaj s hadisom koji govori o potrebi iskorištavnja pet stvari prije nego ne nastupe njihove suprotnosti(zdravlje prije bolesti, slobodno vrijeme prije zauzetosti, život prije smrti, bogatstvo prije siromaštva i mladost prije starosti.) No i pored svega onog što je Islam kazao o pravilnom iskorištavanju vremena kao i o potrebi razlikovanja bitnog od nebitnog, mnogi muslimani će se i dalje spoticati upravo na ova dva “kamena” uvjeravajući sami sebe da vremena uvjek ima dovoljno i da je u njihovim životima bitno ono što inače bitno nije. Takvi, kako često kažu, “ubijaju vrijeme” ne osjećajući zapravo da vrijeme na taj način ubija njih. Otuda i ne čudi sve veći broj onih ljudi koji se žale na brz protok vremena ili na njegov nedostatak, jer obaveze koje imaju ne mogu izvršiti u vremenskom roku koji jednak za sve, pa se onda nerijetko dešava da jedne stvari trpe na račun drugih, obično one koje su bitne na račun onih koje su nebitne; trpi vjera, trpi porodica, trpi obrazovanje, trpi rad, trpi i čovjek sam. U svakom tom trpljenju, ako ga čovjek uopšte uspije i prepoznati, treba revidirati sebe upravo u ove dvije stvari, da li čovjek vrijeme koristi pravilno i da li je u svome životu razlučio bitno od nebitnog, suštinu od forme. S tim u vezi, u nastavku ovog teksta nudim vam vrlo slikovit primjer, jedno internet predanje koje se može naći na mnogim blog postovima, ali i na najpoznatijim društvenim mrežama. Pročitajte i razmislite:

“Kada vam se učini da gubite kontrolu nad svojim životom, kada 24h na dan nije dovoljno, sjetite se tegle kiselih krastavaca i kahve. Profesor je stajao pred grupom studenata na satu filozofije i držao neke predmete iza sebe. Kada je sat počeo, bez riječi je podigao veliku, praznu teglu od kiselih krastavaca, stavio je na katedru i napunio lopticama za tenis. Potom je upitao studente da li je tegla puna? Složili su se da jest. Zatim je profesor podigao kutiju punu kamenčića i sipao ih u teglu.
Blago ju je protresao. Kamenčići su se otkotrljali u prazan prostor između loptica. Tada je ponovo upitao studente je li tegla puna?
Opet su odgovorili da jest.
Sljedeća kutija koju je profesor uzeo, bila je puna pijeska. Kada ga je sipao, pijesak je, naravno, ispunio sve preostale šupljine u tegli.
Pitao je još jednom je li tegla puna? Studenti su skrušeno odgovorili da jest.
Onda je profesor ispod stola izvadio dvije šalice pune kahve i sipao ih u teglu. Kahva je natopila pijesak i istovremeno popunjavala preostali prostor u tegli između loptica, kamenčića i pijeska.. Studenti su se smijali.
'Sada!', rekao je profesor, dok je smijeh zamirao, “Hoću da shvatite
da ova tegla predstavlja vaš život. Teniske loptice su važne stvari u vašem životu: vaša porodica, vaša djeca, vaše zdravlje, vaša vjera i stvari kojima se strašno predajete.
To su one stvari uz koje bi vaš život i dalje bio ispunjen, i kada
bi sve drugo nestalo. Kamenčići su ostale stvari koje su važne: vaš posao,
vaša kuća i vaš auto. Pijesak predstavlja preostale stvari. Male stvari. Nešto bez čega se inače može. Zato vodite računa šta ćete prvo stavljati u teglu, tj. šta će ispuniti vaš život!

Ako napunite teglu pijeskom, nema mjesta za kamenčiće i teniske loptice. Isto važi u životu. Ako potrošite sve svoje vrijeme i energiju na male stvari, nikada nećete imati mjesta za one stvari koje su važne.
Vodite računa o stvarima koje su ključne za vašu sreću. Igrajte se s djecom. Nađite vremena za odlazak doktoru. Kontrolišite svoje zdravlje čak i onda kada mislite da vam ništa ne fali.. Izvedite ženu na večeru. Uvijek će biti vremena da se očisti kuća i naprave pokvarene stvari. Sve to drugo, malo, nevažno, može čekati. Prvo se pobrinite za teniske loptice - stvari koje su vam zaista važne. Utvrdite svoje prioritete. Sve ostalo je pijesak.”

Jedna od studentica je podigla ruku i upitala šta je predstavljala kahva koju je professor posljednju sasuo u teglu?. Profesor se nasmijao. “Drago mi je da ste pitali. Nju sipam, da bi vam pokazao, da bez obzira koliko mislite da vam je život pun, uvijek ima prostora za šoljicu kahve sa prijateljem.”

                                                                                                       Edin Memić.