. Značajan princip koji je prisutan na mnogim stranicama Kur`ana je princip Božije Sveprisutnosti na svakom mjestu i u svako vrijeme. Tako u situaciji kada se dvije osobe sastanu Kur`an tvori treću dimenziju. Tajni razgovori su zabranjeni jer nikakvo dobro, u pravilu, ne donose, osim onih posvećenih naređivanju sadake, ili pravednih djela, ili uvođenju reda među ljudima.[1] Svrha pomenute zabrane je stvaranje moralnog, egalitarnog društvenog poretka utemeljenog na etičkim principima. Moral je jedan oblik čovjekove društvenosti jer tada mislimo na određene norme koje su prihvaćene kao nužne u društvenom životu jedne skupine ljudi. Etika je nauka koja se bavi moralom, ispitivanjem nastanka, razvoja, ciljeva, smisla i povijesti moralnih vrijednosti i normi. Etika se bavi utvrđivanjem moralnih principa koje čovjek treba primjenjivati u svom životu, odnosno kojih se treba kloniti.[2] Temeljni izvor islamske etike je Objava, zapravo, moral jednog muslimana kao i njegovi etički principi potiču sa stranica Kur`ana. Prema tome, pitanje morala i etike bez Boga je jedna vrsta tautologije jer je vjera u čovještvo jedan niži oblik religijske svijesti. Ateista uzima savijest i ljubav prema dobru „iz svijesti bez straha“ umjesto straha od odgovornosti pred Bogom.[3] Pojedinac i društvo su uzajamno povezanom odnosu. U islamskom svjetonazoru nailazimo na dva termina koja nam objašnjavaju vezu na relaciji pojedinac-društvo, to su džema`at i ummet. Ako bi etimološki pratili korijen riječi džema`at kao zajednice doći ćemo do značenja međusobne povezanosti, sakupljenosti na jednom mjestu oko zajedničkog cilja. U tom kontekstu i termin el-umma, zapravo, znači da se prema zajednici odnosimo na najprefinjeniji, najiskreniji način. Ono što umm/majka znači u biološkom smislu svakog pojedinca, ummet predstavlja njegov duhovni smisao života. Otuda će neki muslimanski teoretičari stavljati distinkciju između pojmova društva i zajednice. Dok je društvo zasnovano na matrijalnoj potrebi i ineresu, zajednica je zasnovana na duhovnoj potrebi i težnji. Dok društvo postoji zato što živeći u njemu lakše stičemo dobra i obezbjeđujemo opstanak, u zajednici ljudi su braća, vezani zajedničkim osjećanjem pripadnosti i povjerenjem. Teorijski posmatrano, odsustvo moralnih ideja je moguće u društvima koja su nemoralna u svom vlastitom ponašanju. Otuda nije neophodno prisustvo principa, primjera radi, pravde i jednakosti za opstanak takvih društvenih sistema ili na relaciji ljudske komunikacije. Tako su mnogi dolazili do zaključka (npr. Hobbes) da se ne traži društvenost kao takva, nego koristi koje prizilaze iz nje. Zajednica se može među ljudima zasnivati samo na osnovu ljubavi, nesebičnosti, pravde, pravičnosti, općenito, na temeljima dobra i drugim moralnim normama koje su univerzalnog karaktera a čiji je izvor Stvoritelj svega. Radi same ilustracije, vratit ćemo našu pažnju na dva islamska etička principa, princip jednakosti i princip pravde. Suština svih ljudskih prava je sadržana u jednakosti svih ljudi na Zemlji. Kur`an jednostavno briše sve razlike među ljudima izuzev razlika u čestitosti i dobroti tj. takwaluka. Dalje, kao što nam pokazuje sura El-Hudžurat, otklanjaju se svi vještački izvori diskriminacije među ljudima, npr, zvanje ljudi pogrdnim nadimcima. Stalno kur`ansko podsjećanje čovjeka na relaciju odnosa Stvoritelj/Rabb—sluga/abd, rob Božiji, zatim Poslanikovo upozorenje da su svi ljudi djeca Ademova a Adem je od zemlje su snažna podrška principu jednakosti svih ljudi. Princip pravde prožima cjelokupni ljudski život, on se može iščitati na svakoj stranici Kur`ana. Budući da sve religije, svi filozofski pravci govore o pravdi ukazuje nam na činjenicu da ljudi nisu u stanju živjeti bez pravde, ljudska duša u dubinama nosi osjećaj pravde. Kada je posrijedi islamski stav moramo se uvijek iznova vraćati na tri vrlo bitne stvari: a) Uzvišeni Bog je al-`Adil, al-Muqsit, al-Hakim, što označava Pravdu, Samu Pravednost, Donosioca Pravednosti, b) Poslanik je naglašavao da carstva mogu preživjeti nevjerovanje ali ne mogu preživjeti nepravdu i nepravednost i c) kada su u pitanju uvjeti za vladara onda je pravednost i njegova sklonost ka pravdi na prvom mjestu. Iako je krvna veza važna, npr. roditelji, porodica, bližnji, ipak ona nije prvi i najvažniji kriterij koji određuje i usmjerava ljudske odnose. Ako musliman treba birati između pravičnosti, pravde, i samog sebe, roditelja ili rođaka, on se treba odlučiti za pravdu, pošto je to istinsko svjedočenje njegove vjere. Čovjek prvo pripada svome Stvoritelju a zatim, kroz taj odnos gradi poštivanje svoje porodične, plemenske, grupne ili nacionalne veze. Vjernik prvo pripada Vertikali svoje egzistencije izgrađujući, na takav način, sve ostale svoje horizontalne relacije. Kroz vertikalno pripadanje i horizontalne relacije musliman se uključuje u jedinstvenu zajednicu muslimana/ummeta. U tom kontekstu poslužit ćemo se s jednim ajet-kerimom: „ O vjernici! Vi uvijek pravedni budite i radi Allaha pravedno svjedočite, makar to bilo i na štetu vašu, ili na štetu roditelja vaših, ili na štetu bližnjih vaših, bili oni bogati ili bili siromašni[4]- pa Allah će o njima brinuti! I strasti ne slijedite, pa da tako nepravedni budete! A ako krivdi nagnete, ili svjedočenje izbjegavate, pa, Allah doista sve zna šta vi činite“ (4:135). Slijeđenje strasti, davanje prednosti svojim željama, neosnovanim promišljanjima koje proizilaze iz prohtjeva je utabana staza naše nepravednosti kako u privatnom tako i u društvenom životu/ ve la tettebi-l heva en ta´dilu/, kako se kaže u gornjem ajet-kerimu. Moramo se vratiti, upravo sada, na zadnje ajete sure el-Kehf. Trud, pregnuće svakodnevno ovi ljudi, je krenulo pogrešnim putem, u osnovi je to samo ovosvjetska potraga. Uprkos svemu, takvi su ubjeđeni da ono što oni rade za društvo i zajednicu su dobra djela/vehum jahsebune ennehum juhsinune sun´a/. Ustvari, oni ne mogu vidjeti svoja djela izvan okvira interesa koji im poništavaju ista. Zato je značajna naša dova upućena Uzvišenom da nam Istinu pokaže Istinom, da nevaljalo djelo bude neveljalo i u našim očima.
DRUŠTVENA STVARANOST U SURI EL-HUDŽURAT
Naglasili smo u kratkim crtama osnove na kojima počiva islamska etika u kreiranju društvene stvarnosti. Kur´anska sura el-Hudžurat je vrlo zanimljiva i značajna u svom kontekstualnom obraćanju na svakodnevnu situaciju međusobne ljudske komunikacije. U samo osamnaest njenih ajeta sadržani su principi vjerovanja, pravila odgoja na kojima se temelji društveni razvoj i organizacija. Na prvom mjestu se ističe poštivanje koje dugujemo svome Poslaniku ( implicitno, pravednim vođama nakon njega), kazivanje u suri kulminira u načelu bratstva svih vjernika (ajet 10) a u širem smislu bratstvu cijelog čovječanstva ( ajet 13). Ostali ajeti govore o etičkim principima kao društvenim temeljima jer odsustvo istih ukazuje na društvenu bolest koja nagriza samu njegovu opstojnost. Na kraju se ističe razlika između istinske vjere i pukog formalističkog pridržavanja ( ajet 14). Svako društvo opstoji na određenim temeljnim principima po kojima je prepoznatljivo. Svako društvo egzistira na tim etičkim polugama i produžava svoje postojanje. Osnovne karekteristike društva o kojima se govori u suri el-Hudžurat su:
-to je društvo koje je učtivo prema Uzvišenom Allahu i Njegovom Poslaniku,
-to je društvo čiji se program oslanja na provjeru vijesti u Izvorima prije bilo kakve presude,
-društvo koje ima svoju organizaciju i praktične mjere suzbijanja raznih društvenih bolesti koje bi ga mogle potkopati, u njemu vlada nepovredivost prava svakog pojedinca,
- to je društvo koje ima svoje etičke norme ponašanja u ophođenju jednih prema drugima,
-to je društvo koje ima vlastitu misao, praktičnu i teorijsku, o jedinstvu ljudskog roda, različitih nacija i naroda.
Mjerilo vrednovanja principa te misli je Stvoritelj svih i svega.
Ova sura sadržava pravila odnosa prema Uzvišenom Allahu i Poslaniku, potom pravila ponašanja među muslimanima, i konačno, pravila odnosa prema drugima narodima. Prva tri ajeta sure el-Hudžurat objavljeni su nakon prepiranja između Ebu Bekra i Omera u prisustvu Božijeg Poslanika oko imenovanja vođe plemena Temim. Suština poruke upozorenja je: nemojte davati prednost ničemu, nema prijedloga dok prijedlog ne dođe Objavom, nema presude u stvarima vjere dok Objava ne da presudu. Zašto? Neutemeljene diskusije, bespotrebna i jalova prepiranja su momenti koji vode u konfliktne situacije. Četvrti i peti ajeti ove sure se odnose na beduine koji nisu znali da Poslaniku ukažu dužno poštovanje. Naime, kada bi beduini došli u Medinu, dozivali su Poslanika tako glasno da ih je svako ko je bio u blizini mogao čuti. Objava upozorava da to ubuduće ne čine.[5] U islamu je princip poštivanja temelj zdrave društvene zajednice. Vidjeli smo kako Kur´an traži našu učtivost prema Uzvišenom Allahu i Njegovom Poslaniku. Poslanik prenosi Objavu ali je ujedno i prevodilac Upute. Otuda poštivanje njega spada u vjeru. Poslanik se odlikovao skromnošću, lijepim ponašanjem i niskim glasom u komunikaciji sa drugima. On je govorio: “ Nije od nas ko ne poštuje odrasle, nema milosti prema mlađima i ne poznaje prava našeg učenjaka“[6] Ova učtivost prema Allahu i Poslaniku u najširem značenju riječi je neophodna društvena obaveza jer „...da ne bi sva vaša (dobra) djela propala uludo a da to i ne opazite“/en tahbeta e´amalekum ve entum la teš´urun/. Ovakvo društvo provjerava vijesti kada čuje poročnu osobu sa klevetničkim pričama iz bojaznosti da ne bi povrijedili druge ljude. Ovo je posebno važno u izgrađivanju zdravog društva jer ljudi su skloni povjerovati zlobnim govarkanjima i donositi sudove bez jasnih dokaza. Provjera vijesti i informacija je jedan od znakova iskrenog imana, samo jedna raširena izmišljotina i laž mogu izazvati veliku smutnju koja može potresati temelje društva.“O vjernici, akoli vam kakav razvratnik vijest koju donese, vi je provjerite, da ljude kakve iz neznanja napali ne biste, pa da se potom kajete za ono što uradiste!“ (6). Po mnogim mufessirima povod objave ovog ajeta je bio slučaj Velid ibn Ukbe da od plemena Benu Mustalik prikupi zekat, kada su ovi iz poštovanja krenuli da ga dočekaju, on se uplašio, vratio nazad i obavijestio Poslanika da su oni napustili islam i pošli prema njemu da ga ubiju. Na ovaj način Objava je upozorila i one iskrene vjernike koji su već razmišljali da povedu rat protiv ovog plemena. Ajet personalizira nepoštena čovjeka, klevetnika, razvratnika/fasika jer čovjek takvog profila unosi smutnju i nepovjerenje među vjernike koji čine društvo povjerenja, mira i reda. Provjera vijesti znači izbjegavanje konfliktne situacije.
Opšte pravilo za zaštitu društvene stabilnosti jeste izmiriti skupine vjernik ako su u sukobu. „ Ako dvije skupine vjernika zarate i sukobe se, vi njih dvije izmirite!...“(9) Moramo primjetiti da ovaj ajet-kerim pretpostavlja sukob dviju vjerničkih skupina. Izmirenje je obaveza onih vjernika koji ne pripadaju ni jednoj sukobljenoj strani uz obavezu pridržavanje pravde. Čuvanje mira među muslimanima je u našem stalnom podsjećanju da su muslimani braća. „Doista su vjernici braća...“(10) Slabljenje bratskih veza među muslimanima opominje na zlo. Čuvanje stabilnosti među ljudima je u njihovoj stalnoj svijesnosti da su jednaki po porijeklu. „ O ljudi! Mi smo vas od muškarca i žene stvorili i plemenima i narodima vas učinili, da biste se upoznavali! Od vas je kod Allaha najplemenitiji onaj koji se Njega najviše boji!“[7] (13) Ako prihvatimo definiciju termina taqwa, koji se spominje u gornjem ajetu, od Fazlur Rahmana kao ucjelokupljenu i potpunu ličnost čovjekovu, onu vrstu postojanosti koja se postiže kada se uzajamno uklope svi pozitivni elementi, dolazimo do vrlo značajnog zaključka. Oni koji su najplemenitiji, najugledniji, najčasniji kod Uzvišenog Allaha, od takvih je zaštićeno cijelo čovječanstvo, od svih mogućih moralnih devijacija. Jedni smatraju da je ovaj ajet objavljen kada je Bilal, nakon oskobođenja Mekke, kod Ka´be proučio ezan, pa su neki kazali: -Zar da ovaj crnac kraj Ka´be uči ezan. Po drugima, ajet je objavljen kada je Poslanik jednom ashabu naredio da se oženi svojom oslobođenom robinjom pa se on tome, zbog svog aristokrtskog porijekla, začudio. Bez obzira koji povod objave je pomenutog kura´nskog ajeta, poruka je u činjenici da jednakost biološkog porijekla se odražava u jednakosti ljudskog dostojanstva koje je svim ljudima zajedničko. Prema tome, svi ljudi pripadaju jednoj ljudskoj porodici, bez ikakve prirođene superiornosti jednog nad drugim. Ljudi moraju da unapređuju odnose po ovoj koncepciji o ljudskoj jednakosti koja je u osnovi njihovih vanjskih razlikovanja/šu´uben ve kabailen/.
Društvo o kojem Kur´an govori u suri el-Hudžurat je visoko moralno društvo. U njemu je ugled svakog pojedinca, njegova čast i dostojanstvo nedodirljivo. U samo dva ajeta (11,12) nailazimo na visoke etičke principe na kojima počiva međusobna komunikacija: nema klevećanja jedni druge, ruganja, zvanja ružnim nadimcima, nema međusobnog sumnjičenja, uhođenja/špijuniranja, ogovaranja. Ovi etički principi izrastaju na islamskoj koncepciji čovjeka po kojoj pojavne ljudske vrijednosti nisu istinske. Danas kleveće svako svakog, jači slabijeg, bogataš siromaha, ruga se lijepa osoba onoj sa nekim nedostacima, i obratno. Sve te vanjske vrijednosti (bogatstvo, ljepota, položaj i sl.) u osnovi ne znače istinsku vrijednost. Kur´an ide dalje, u klevećanje i kuđenje ubraja nazivanje pogrdnim imenima. Upotrebljen je izraz lemz/sramota ali to nije sramota u apstraktnom smislu, već se radi o sramoti sa konkretnim ubodom/ ve la telmizu enfusekum/. Što se tiče sumnjičenja i špijuniranja, to je u osnovi nagađanje i istraživanje a kasnije i zloupotreba grešaka drugih ljudi. U ovom kontekstu su riječi Omera, r.a.: „ Nikako ne sumnjaj, ni za jednu riječ koja je izašla iz usta tvoga brata vjernika, da je ona nešto drugo osim dobro, a ti joj ne možeš u dobru pronaći osnovu“. Poslanik, a.s., je kazao: „Čuvajte se sumnjičenja jer je sumnjičenje najveća laž. Nemojte jedan drugoga uhoditi, niti prisluškivati. Nemojte jedan drugome zavidjeti, niti se međusobno mrziti, niti jedan drugome leđa okretati. Budite, o Allahovi robovi, braća.“[8] Isto tako, kao što sumnjama nema mjesta u ljudskim mislima, vjernik bi morao da svojim riječima, djelima i ponašanjem ne daje nimalo prostora za sumnjičenja drugih. Poznat je slučaj Poslanika, a.s., kada je razgovarao sa jednom od svojih žena a prošao neki čovjek, pa ga Poslanik dozva rekavši mu da je ova žena njegova suprug Safija. Šejtanove zamke unošenja sumnje među ljude kruže među nama poput krvi u organizmu, poruka je njegovog objašnjavanja čovjeku koji ga nije upitao ništa. Također, Poslanik je upozoravao svoje ashabe da ne pokušavaju razotkrivati golotinju tj. greške svoje braće vjernika jer takvima će Uzvišeni Bog razotkriti njihovu vlastitu golotinju na Sudnjeme danu. Sve su ove zabrane dobile svoj pečat u dva ajeta sure el-Hudžurat (11,12).[9] Šta je u ljudskoj unutrašnjosti, šta leži u dubinama njegovih osjećaja, napokon, kakve jeke vjere odzvanjaju u srcu kao primateljkom svih vjerskih tajni, o tome čovjek ne može suditi. Kako tajne srca ne poznaje niko osim Poznavaoca svih tajni razvidno je već iz samog slučaja beduina koji tvrdiše da su njihova srca ispunjena istinskom vjerom/iman pa ih Uzvišeni baš u ovoj suri upozorava na određenu stupnjevitost u tajnama vjere ali isto tako i na ljudsko nepoznavanje samog sebe(14 ).Otuda se krije zlo u sumnjičenjima, potvorama, klevetama, ogovaranju, zavisti, uhođenju, špijuniranju. Čovjek upreže sve svoje potencijale da spozna drugoga a sebe još nije spoznao. Rezultati takvih ljudskih poduhvata su netačni i nepouzdani, rušilački po temelje društva kada se zloupotrijebe. Ustvari, oni jesu samo u funkciji zla. Primjera radi, ogovaranje se bavi nečijom čašću, poredi se jedenjem mesa svog umrlog brata. Vrlo zanimljivo kur´ansko poređenje, obzirom na naše zajedničko porijeklo i bespomoćnost onoga koga ogovaramo. Istovremeno, ogovaranjem mi skrnavimo svetost riječi jer sve je započelo sa rječju, KUN, sastavljene od dva slova i jednog sloga. Islamski mistici bi kazali da kada je stvoreno Pero/ Qalem, ono nije znalo šta će da piše. Nakon što mu je na uho šapnuta tajna riječi, ono je tek počelo sa vapajima. Riječ je objedinila i povezala nebesa sa Zemljom. Ponekad se sva veličanstvenost i ljepota riječi ne vidi u njoj samoj, ipak od nje sve zavisi. Od riječi koje cure u našim svakodnevnim komunikacijama, zavisi stabilnost ljudskog roda.
[1] Često je kur`ansko podsjećanje da je Uzvišeni Allah vječno budan, da motri na sve što se događa, da je svjedok svemu. Pogledati ajet-kerime: 58:7; 89:14; 10:61; 4:114;
[2] Mr Dževad Hodžić, Etika- Uvod u islamsko i zapadno etičko mišljenje, str.7-35, FIN, Sarajevo, 2005
[3] Alija Izetbegović, Islam između Istoka i Zapada, str.115-139, Sarajevo, 1990.
[4] Bila osoba o kojoj se radi imućna ili siromašna, Božije pravo ima prednost nad zahtijevima bilo koga od njih. Činjenica što je neko imućan ne smije u nama rađati naklonost ili odbojnost prema njemu. Isto tako, ne smijemo biti naklonjeni ni siromahu iz sažaljenja a na račun istine.
[5] Dr Jusuf Ramić, Povodi objave Kur´ana, Sarajevo, 1984.
[6] Hadis bilježi imam Ahmed od Ibn Abbasa i Tirmizi od Enesa ibn Malika
[7] U ajetu se spominje taqwa/inne ekremekum ´indellahi etkakum/. Različito se prevodi značenje tog dijela ajeta. Korkut preferira da je najugledniji kod Allaha onaj ko Ga se najviše boji. U Durakovićevom prijevodu stoji da je najčasniji onaj ko je najbogobojazniji. Asad daje slijedeće značenje:- najplemenitijii u Allahovim očima je onaj koji Ga je najdublje svijestan. Prema tome, taqwa nosi značenje straha i svijesnosti. Fazlur Rahman ne preferira značenje taqwaluka (samo) kao strah od Boga, premda u osnovi to i jeste. Ako je to strah čovjeka od posljedica djela na ovom i budućem svijetu gdje strah proističe iz akutnog osjećanja odgovornosti, onda zbilja je to od mogući značenja, razlikujući, pri tome, strah od Boga od naših svakodnevnih strahova. Korijen riječi wqy, zapravo, znači čuvati ili štiti od nečeg. U tom smislu je upotrebljen u Kur´anu (npr. 52:27; 40:9; 40:45; 76:11;). Otuda taqwa znači štiti se od štetnih ili zlih posljedica svog ponašanja. Taqwa upravlja ukupnim čovjekovim ponašanjem jer ga spriječava da griješi, dovodi ga do pokajanja i uspravlja poremećenu ravnotežu u njemu, kazati će Fazlur Rahman. Otuda značenje gornjeg ajeta ide u pravcu brisanja bilo kakvih razlika među ljudima, izuzev razlika u taqwaluku.
[8] Prenosi Ebu Hurejre od Poslanika, a.s. Hadis navode Buharija, Muslim, Ebu Davud u svojim zbirkama hadisa.
[9] Kur´an prekorava one koji vole da čuju da se nečasna kleveta širi protiv vjernika.( pogledati ajet 19 sure en-Nur)
