144. Sve što je živo umire Allahovom voljom u času suđenom. Daćemo onome koji želi nagradu na ovome svijetu, a daćemo i onome koji želi nagradu na onome svijetu i sigurno ćemo zahvalne nagraditi.
145. A koliko je bilo vjerovjesnika uz koje su se mnogi iskreni vjernici borili, pa nisu klonuli zbog nevolja koje su ih na Allahovom putu snalazile, i nisu posustajali niti su se predavali - a Allah izdržljive voli -
146. i samo su govorili: "Gospodaru naš, oprosti nam krivice naše i neumjerenost našu u postupcima našim, i učvrsti korake naše i pomozi nam protiv naroda koji ne vjeruje!"
147. I Allah im je dao nagradu na ovome svijetu, a na onom svijetu daće im nagradu veću nego što su zaslužili - a Allah voli one koji dobra djela čine.

 KUR'AN (ALI-IMRAN  144-148)

SLIKA PRVA

"Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi."

 U istoj suri a prije navedenih ajeti-kerima, Uzvišeni Allah govori o bitki na Bedru u kojoj su muslimani izvojevali  pobjedu. Po Ibn-Abbasu, ajet  „I kada ti porani, od porodice svoje, da vjernicima odrediš mjesta za borbu! A Allah dobro čuje i zna „˙(121), i nadalje odnose se na bitku na Uhudu kada su muslimani doživjeli poraz. Međutim, ono što je posebno upečatljivo i doima se kao vid kur'anskog stila i načina iznošenja historijskih događaja jeste da Objava ne prati događaje bitke da ih ispriča i izloži, već prati unutrašnje stanje ljudske duše i pobude srca. Kur'an iz događaja crpi upozorenja čovjeku, prosvjetljenje i usmjerenje za njegovu dušu i srce. Kur'ansko kazivanje o bici na Uhudu započinje iznošenjem ljudskih slabosti, uočljiva je mudrost pobjede na Bedru i slabosti poraza na Uhudu. Zatim slijedi govor o kamati i  kamatnom poslovanju, bogobojaznosti i pokornosti prema Allahu, dž.š., o pokornosti prema Njegovom Poslaniku, pa o udjeljivanju u obilju i oskudici tj. o sistemu koji se temelji na   međuljudskoj saradnji a koji je suprotan prokletom kamatnom sistemu. To je prirodni, od Uzvišenog Allaha određeni sistem za čovjeka koji se temelji  na savlađivanju srdžbe, praštanju ljudima i širenju dobra u zajednici, traženju oprosta za grijehe i u neustrajavanju u grijesima. Taj program života  je sav u povratku ka Uzvišenom Allahu ( III:130-136). Prema tome, Kur'an našu pažnju vraća na veliku bitku u dubinama naših duša prije nego li nas upozna  sa kontekstom bitke na Uhudu. Prije konteksta ratne bitke, Kur'an ukazuje na specifičnu odliku vjerovanja/tewhid, univerzalnost ovog vjerovanja sa ljudskim postojanjem, (samo)kontrolu čovjeka u svim situacijama, pitanjima i aspektima života. Naime, postoji veza između osobina koje krase vjernika i bitke na bojnom polju. Kao što kamatni sistem ili sistem koji počiva na saradnji i solidarnosti bitno utječu na stabilnost i specifičnost odlika društva i društvenih odnosa, isto tako i navedene osobine utječu na život zajednice. Pobjeda nad pohlepom, pobjeda nad srdžbom, pobjeda nad grijehom, povratak Uzvišenom Allaha i traženje Njegovog oprosta i zadovoljstva, sve je to nužno za borbu sa neprijateljom.   Prvi ajet  u ovom našem osvrtu ukazuje na konkretan događaj koji se desio u bitki na Uhudu. Kur'anski tekst nastavlja dalje sa utvrđivanjem jasnih istina iskrenog vjerovanja. Naime, kada je muslimanima otkriveno zaleđe a potom ih idolopoklonici zaobišli i opkolili i kada je Poslaniku slomljen zub i rasječen obraz  i kada je nastao metež i dezorjentiranost u muslimanskim redovima, tada je neko povikao“ Muhammed je ubijen“. Ovaj povik je bio težak udarac za muslimane. Mnogi su se okrenuli i uputili nazad u Medinu, napuštajući borbu u očaju. Ovaj događaj, koji je toliko zbunio muslimane, Kur'an uzima kao povod za objašnjavanje islamske koncepcije vjere. Tumačenje te koncepcije je bila Poslanikova misija tokom poslanstva, istovremeno je to     misija i vjernika. Muhammed je samo poslanik. On će umrijeti kao što su umrli poslanici prije njega. U svojoj široj implikaciji, međutim, gornji ajet ponovno izlaže temeljnu islamsku doktrinu da obožavanje pripada samo Allahu i da ni jedno ljudsko biće, čak ni neki od poslanika, ne smije imati nikakva udjela u tome. Jedino je Allah Vječan, On ne umire. U navali straha, muslimani su zanemarili ovu jednostavnu ali temeljnu istinu vjere. Zato je upozorenje „ zar bi se stopama svojima vratili“  Ovo vraćanje natrag može značiti, prema okolnostima, bilo stvarno otpadništvo, bilo namjerno izbjegavanje napora na Božijem Putu.  Smisao vraćanja natrag, zapravo, nije samo u boju, već ima značenje duhovnog preokreta odmetanja na bilo čiji povik ili  skretanja čovjekove pozornosti da iskreno, bez zastora njegova duša prisjeti se onog prvog zavjeta/misaka. Taj vid odmetanja je poput odmetanja stopama u boju. Ali „ onaj ko se stopama svojima vrati, neće nimalo Allahu nauditi“, on je samo gubitnik. Uzvišenom Allahu nisu potrebni ljudi niti njihova vjera. Napokon, samo ljudsko postojanje na ovom svijetu je izraz Njegove Milosti. Ljudska zahvalnost proizilazi iz  čovjekove svjesnosti  i znanja za Njegovu Milost.[1]                                                                                  Vjerovjesnik, s.a.v.s., je kazao: „ Sve ima svoju suštinu. Čovjek ne može dosegnuti suštinu / bīt imana sve dok ne spozna i ne shvati da ono što ga je zadesilo nije ga moglo mimoići, a ono što ga je mimoišlo nije ga moglo zadesiti.“(Musned Ahmed ibn Hanbela) Poruka: Vjernik se treba čuvati da ne poklekne pod teretom iskušenja i belaja. Iskru vjere koju nose naše duše još od ezela treba čuvati i njegovati u svakom momentu. Trenutačnost nekog događaja ne smije nas iznenaditi, ustvari, ne možemo ići unazad. Odlika čovjeka je da gleda i ide naprijed. Kvalitetan život koji zavređuje naše pažnje zadobivamo jedino u vjeri. Bezvrijednost života  bez vjere vidi vjernik. Pa kako mjenjati kvalitetan život pod naletom bilo koga i bilo čega? Isto tako, počesto  opravdavanja za svoju neangažiranost na polju vjere nalazimo u liku misionara. Misija je starija od misionara. Misionari dolaze i odlaze, misija vjere ostaje naša konstanta koja nas povezuje sa Izvorom.

SLIKA DRUGA                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                             "Sve što je živo umire Allahovom voljom u času suđenom. Daćemo onome koji želi nagradu na ovome svijetu, a daćemo i onome koji želi nagradu na onome svijetu i sigurno ćemo zahvalne nagraditi."

Kur'an utvrđuje suštinu života i smrti. U presudnim momentima  čovjekova života  najbolje se razaznaje suština njegova bitisanja na zemlji. Svaki čovjek živi propisani život do određenog roka. Niko ne umire dok ne iscrpi taj propisani rok. Kao što strah ili izostajanje iz borbe ne produžuje život, isto tako hrabrost, postojanost ne produžuju život. “ ..I ničiji se život ne produži niti skrati a da to nije u Knjizi zabilježeno“ (XXXV:11)   Kada čovjek spozna  Istinu svoga postojanja, Kur'an ga vodi ka utvrđivanju cilja kojem treba da  usmjerava  svoje aktivnosti. Naime, upoznavši suštinu života i neminovnost smrti čovjeku ne preostaje ništa drugo do zapitanosti šta je pripremio za taj suđeni čas.  Uporedo sa njegovim stremljenjima na ovom svijetu pojavljuju se slika drugog  svijeta.  To je svojevrsno suočavanje dviju dimenzija između kojih se vodi stalna borba unutar čovjekove duše. To je prolaznost i vječnost, zavisno od  njegova interesovanja. „..daćemo onome koji želi nagradu na ovome svijetu, a daćemo i onome koji želi nagradu na onome svijetu“.   Naravno da postoji razlika između ta dva života, ustvari razlika je između  čovjekovog interesovanja, cilja i želja na ovom svijetu. Ko želi samo ovaj svijet u kojem je uprisutnjena karakteristika prolaznosti i trenutačnog zadovoljstva, taj živi život jednak životinjskom jer sve podređuje zadovoljstvu ega. Opet, ko želi vječno dobro onoga svijeta, pri čemu, trenutačno zadovoljstvo zbog svoje prolaznosti biva uskraćeno, biti će mu udovoljeno. Čovjek treba da izabere jedan put. Taj izbor je u okvirima njegove relativne slobode  a kvalitet izbora ovisi od pravilne upotrebe razuma.

Ebu Hurejre, r.a., kaže da je čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kada je rekao:     „ Srce stare osobe ostaje mlado u dvome- ljubavi za ovim životom i dugoj nadi.“(Buhari)

Od Amra ibn Avfa, r.a., se prenosi da je Vjerovjesnik,s.a.v.s., jedne prilike rekao:

 „Radujte se i budite sasvim spokojni u pogledu nafake! Jer, Allaha mi, siromaštvo nije ono zbog čega bih za vas strahovao, već se bojim da se i vi ne okrenete  dunjaluku kao što su se okrenuli oni prije vas, pa da se u njemu natječete kao što su se oni natjecali i da vas on upropasti kao što je i njih upropastio:“(Muslim)  Od  Mustevrida, brata Beni Fihra, se prenosi da Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „ Allaha mi, dunjaluk je u odnosu na ahiret samo kao kad neko od vas stavi svoj kažiprst u more- nek pogleda čim se taj prst vrati!“(Muslim)   Poruka: Smrt je neminovnost. Nema čovjeka,  bez obzira na njegovo ubjeđenje ili položaj, kome neće doći misli o smrti. Nekoga ta (po)misao proganja u samoći. Neko u zadnjim momentima ovodunjalučkog života  suoči se sa razmišljanjem o neminovnosti smrti. Vjernik je konstantno svijestan prizora smrti. U istinitost smrtnog edžela  uvjerava nas svakodnevni život, na svakom koraku i u svakom momentu. Zašto? Naša  iskrena svjesnost  neminovnosti edžela je ta kopča koja regulira naš odnos spram života na ovom svijetu. Suština našeg života je u vaganju između prolaznog i vječnog. Ljudi potroše čitav život ne spoznavši vrijednost vječnog nad prolaznim. Mnogi žrtvuju vječno uživanje za trenutačno i prolazno zadovoljstvo. Zato nam Kur'an daje prizor smrti u momentima kako vojne bitke tako i fazi našeg traganja za smislom života „... daćemo onome koji želi nagradu na ovome svijetu, a daćemo i onome koji želi nagradu na onome svijetu.“ Poslanikova misija je bila usredotočena na pojašnjavanju razlike između dva svijeta, dunjaluka i ahireta, prolaznosti i vječnosti.

 SLIKA  TREĆA

"A koliko je bilo vjerovjesnika uz koje su se mnogi iskreni vjernici borili, pa nisu klonuli zbog nevolja koje su ih na Allahovom putu snalazile, i nisu posustajali niti su se predavali - a Allah izdržljive voli" -

  Poraz na Uhudu je prvi poraz nakon velike pobjede na Bedru. Ovaj poraz je pokazao da pobjeda nije kosmički zakon koji se odnosi samo na muslimane. Ustvari, na poseban način je uočljiva činjenica da pobjeda  može biti  na strani  onih muslimana koji su obilježeni određenim osobinama. Gornji primjer koji nam daje ajeti-kerim je univerzalnog značenja. Ne navodi se ime nekog posebnog poslanika, niti neki posebnog naroda, stvarajući jedan ambijent u kojem živi ummet čiji pripadnici neće klonuti/ vehnuti zbog iskušenja, niti će posustati na putu vjere, niti će se predati neprijatelju. Pobjeda je na strani takvih muslimana. A Allah voli izdržljve, one čije duše ne posustaju, čija snaga ne slabi, čija volja ne popušta. Kur'anski ajet upozorava nas na iskušenja kao nužnu pojavu u svakoj misionarskoj djelatnosti dajući nam za primjere  ranije poslanike  i ljude koji su spoznali Boga/ribbijjuni. Svi oni nailazili su na velika iskušenja.

Abdullah, r.a., priča: - Vjerovjesnik, s.a.v.s., je nacrtao kvadrat i iz njegove sredine povukao liniju do izvan njega. Onda je na nju od sredine dodao nekoliko manjih linija pa je rekao: „ Ovo je čovjek;  ovo što ga  okružuje je njegov životni vijek; ova linija izvan kvadrata su njegova nadanja, a ove male linije su nedaće; ako ga  jedna mimoiđe, ščepat će ga druga, a ako ga druga mimoiđe, ščepat će ga treća.“(Buhari)  Ebu Hanife, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Zaista Allah, dž.š., odredi vjerniku visok stepen ( deredžu) u Džennetu a taj čovjek ne bude imao dobrih djela kako bi dostigao taj stepen, pa ga Allah, dž.š., stavlja na razna iskušenja sve dok ne dostigne taj stepen.“(MusnedEbuHanife) Poruka: Naša razmišljanja često idu u smjeru da iskušenja i belaji samo i jedino nas pogađaju, kao da druge ne snalaze iskušenja. Pored sebičnosti koja se krije negdje ispod takvog stava,  misao nas zavarava da to što nas pogađa je, upravo, najveće i najteže. Otuda malaksalost i klonulost našeg duha, posustalost na putu Istine i na kraju, spremnost da stanemo na stranu onih koji ne djele ništa sa nama. Svi Božiji poslanici imali su iskušenja. Muhammed, a.s., je  svojom misijom pokazao kako se odnositi prema iskušenjima. 

SLIKA ČETVRTA

"i samo su govorili: "Gospodaru naš, oprosti nam krivice naše i neumjerenost našu u postupcima našim, i učvrsti korake naše i pomozi nam protiv naroda koji ne vjeruje!"

"I Allah im je dao nagradu na ovome svijetu, a na onom svijetu daće im nagradu veću nego što su zaslužili - a Allah voli one koji dobra djela čine".

Dova upućena Uzvišenom Allahu pokazuje nam unutrašnju sliku duše i osjećanja vjernika koji upućuje dovu. Kada se suočava sa iskušenjima, strahom, bezizlaznom situacijom, u momentima kada njegova duša biva  ukliještena između straha i nade, on se okreće dovi. Ništa ga ne odvraća od Allaha, dž.š., pa ni strah. Upečatljiv je raspored molbi u navedenom ajet-kerimu upućenih Njemu. Vjernik prvo priznaje svoje grijehe i moli za oprost,  svijestan je nedostatka umjerenosti u svojim postupcima i ponašanju. Naposljetku moli  Allaha, dž.š., za pomoć protiv neprijatelja. Sadržaj naših dova  svjedoči naše duhovno stanje. U teškim situacijama naše dove su ispunjene molbama za izlazak iz teškoće a premalo je u njima  iskrenosti i svjesnosti razloga zašto smo zapali u takvu situaciju. Kao što smo vidjeli u gornjem ajet-kerimu, oni nisu tražili blagodati ni bogatstva, niti nagradu. Oni nisu tražili, čak, ni pomoć za sebe a bore se na Allahovom Putu, već traže poraz nevjerovanja. To je posebnost vjerničkog odnosa prema Allahu, dž.š., jednog uljudnog odnosa prema svome Stvoritelju. Takvima koji nisu tražili ništa za sebe Allah, dž.š.  je dao sve od Sebe. „I Allah im je dao nagradu na ovome svijetu, a na onom svijetu daće im nagradu veću nego što su zaslužili - a Allah voli one koji dobra djela čine“. Uzvišeni Allah svjedoči da su oni dobročinitelji, da su lijepo postupali i da su se dobro borili.         

 Od Abdullaha ibn Mesuda, r.a., se prenose dva kazivanja: jedno njegovo a drugo Vjerovjesnikovo, s.a.v.s. Abdullah je rekao: - Vjernik vidi svoje grijehe kao brdo pod kojim on sjedi i plaši se da će ono pasti na njega, dok razvratnik vidi svoje grijehe kao mušice koje prolijeću pokraj njegova nosa, kojih će se on riješiti „ovako“ ( i prenosilac je mahnuo rukom iznad svoga nosa da to ilustrira).  Vjerovjesnik, s.a.v.s., je rekao: -„ Allahova radost zbog pokajanja nekog od Njegovih robova veća je od radosti čovjeka koji zastane na nekom opasnom mjestu sa devom natovarenom hranom i vodom pa spusti glavu i malo zaspi, ali kada se probudi vidi da mu nema deve pa kada sunce još jače užeže i žeđ se njegova poveća, vrati se na isto mjesto i na trenutak ponovo zaspi, a kada glavu podigne ugleda svoju devu pored sebe.“(Buhari)   Poruka:  Dova je ibadet. Svi su poslanici dovili. To je srž ibadeta jer dovom upućenom Uzvišenom Allahu mi priznajemo i svjedočimo da je On naš Stvoritelj koji nam jedino može pomoći. Čovjek u životu zaboravlja na tu činjenicu. U mōru molbi i zahtjeva upućenih ljudima, on zaboravlja na dovu koju treba uputiti svome Stvoritelju. Zaboravlja da su i ti ljudi stvorenja poput njega. Velike  razlike postoje između tih molbi i dove. Molbe su prepune fraza, iskićene praznim hvalospjevima, bez trunke iskrenosti. Dova je čin iskrenosti, pred sobom i pred Stvoriteljem. Dova je priznanje Božije Moći kroz zahvalu, priznanje naše griješnosti u životu, pa tek traženje od Onoga koji nam jedino može pomoći.

[1] Radi korektnosti napominjemo da smo se obilno okoristili  Zilalom u ovom radu. Molimo Uzvišenog Allaha da autora Zilala nagradi Svojom nagradom!