Ovo kur’ansko pravilo u uskoj je vezi sa jednim od temelja (fundamenata) islamskog vjerovanja – vjerovanja u Božije određenje dobra i zla. Naime, musliman čvrsto vjeruje da ono što mu se desilo, nije mogao izbjeći, i ono što je izbjegao, nije ga moglo snaći, da je sve u Božijim rukama, te da sve što se u ovom kosmosu zbiva i događa, ima svoju mudrost i obrazloženje, koji su samo Njemu Uzvišenom podrobno poznati, a nama u onoj mjeri koliko je to dovoljno za naše ispravno vjerovanje i ispravan odnos prema životu. Shodno tome, nedaće s kojima Allah, dželle šenuhu, iskušava ljude, možemo podijeliti u dvije vrste: nedaće putem kojih Allah, dželle šenuhu, čisti čovjeka od grijeha i pogreški kojima je svakodnevno izložen i usmjerava ga u pravcu popravljanja vlastitog stanja (duhovnog i moralnog), a o čemu, između ostalog kazuju riječi Uzvišenog, u prijevodu značenja: ''Kakva god vas bijeda zadesi, to je zbog grijehova koje ste zaradili, a On mnoge i oprosti.'' (Eš-Šura, 30.); kao i riječi: ''Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se metež i na kopnu i na moru, da im On da da iskuse kaznu zbog onoga što rade, ne bi li se popravili.'' (Er-Rum, 41.), i nedaće putem kojih Allah, dželle šenuhu, podiže čovjekov stepen (deredžu) kod Sebe, dželle šenuhu, i daje mu priliku da dostigne deredžu sabra (strpljivosti), za koju je On pripremio posebnu nagradu, i zbog koje će On, one koji se budu okitili ovim svojstvom, ''bez računa nagraditi'', kao što nam to sugerira ajet iz sure Ez-Zumer: ''Reci: "O robovi moji koji vjerujete, bojte se Gospodara svoga! One koji na ovom svijetu dobra djela budu činili čeka nagrada, a Allahova zemlja je prostrana; samo oni koji budu strpljivi bit će bez računa nagrađeni." (prijevod značenja, Ez-Zumer, 10.). U ovu vrstu spadaju nedaće koje su pratile Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, kroz cijeli period njegovog poslaničkog života. I kada je bio bolestan, to je bila bolest za dvojicu ljudi, i sva ostala iskušenja na koja je nailazio bila su samo iz jednog razloga – postizanja najvećih stepeni pobožnosti i strpljivosti, što je on i ostvario. Bio je najstrpljiviji u pokornosti Allahu, dželle šenuhu, u ostavljanju onoga što je On zabranio i u iskušenjima.
Slijedom prethodno kazanog jasno proizilazi da je strpljivo podnošenje Božije odredbe stroga vjerska dužnost, a bilo kakvo negodovanje i protivljenje tome ukazuje na manjkavost čovjekovog vjerovanja u Božiji rububijjet – apsolutnu vlast, moć i upravljanje. Jedna od nužnih posljedica Božijeg apsolutnog rububijjeta je i ta da On radi šta hoće, On svoga roba iskušava onako kako On to želi, ali ga i nagrađuje ukoliko se strpi na tim iskušenjima, nadajući se Njegovoj nagradi. Ljudi se, u pogledu njihovog odnosa prema iskušenjima i nedaćama, mogu podijelili u četiri kategorije. Prva kategorija su oni koji se protive Božijoj odredbi i iskazuju otvorenu srdžbu spram iskušenja koje ih je zadesilo, bilo srcem, riječima ili djelom, što je strogo zabranjeno (haram). Srčano protivljenje ogleda se u tome da čovjek smatra da mu je Allah, dželle šenuhu, samim time što ga je iskušao, nanio nepravdu i da osobe poput nje ne zaslužuju takav tretman kod Boga. Ovo je izuzetno opasna stvar, i njenog vlasnika izlaže očitoj propasti, a o čemu govori sljedeći ajet: ''Ima ljudi koji se Allahu klanjaju, ali bez pravog uvjerenja; ako ga prati sreća, on je smiren, a ako zapadne i u najmanje iskušenje, vraća se nevjerstvu, pa tako izgubi i ovaj i onaj svijet. To je, uistinu, očiti gubitak.'' (Prijevod značenja, El-Hadždž, 11.). Verbalno protivljenje Božijoj odredbi ogleda se u paganskim naricanjima, žalopojkama i kuknjavi, i svemu onome što nedvosmileno ukazuje na čovjekovo negodovanje, suprostavljanje i opiranje Božijioj volji i određenju. Fizičko protivljenje ogleda se u trganju odjeće, udaranju po licu, čupanju kose i sl. Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, se odrekao onih koji tako postupaju, rekavši: ''Nije od nas onaj koji trga odjeću, udara se po licu i nariče kao što nariču pagani.'' Dakle, protivljenje Božijoj volji i odredbi je zabranjeno i spada u velike grijehe, a najgori oblik protivljenja je ono koje potiče iz srca. Druga kategorija su oni koji sve to strpljivo (stoički) podnose, nadajući se Allahovoj nagradi. Svjesni su da strpljenje, u ovom slučaju, nema alternativu, bez obzira na težinu i obim iskušenja i nedaće. Jer nasuprot strpljenju može stajati jedino srdžba, negodovanje i protivljenje, a to je, kako smo pojasnili, veliki grijeh. Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, je naredio ženi, čije je dijete bilo na umoru, a ona ga je prije toga zamolila da prisustvuje ukopu, da se strpi i nada Allahovoj nagradi. Treća kategorija su oni koji su potpuno zadovoljni Allahovom odredbom. Postoji razilaženje među islamskim učenjacima oko toga da li je zadovoljstvo Božijom odredbom i iskušenjima obaveza (vadžib) ili je na stepenu pohvalnog djela. Ispravno je da je to boguugodan čin, ali ne i obavezan, jer predstavlja viši stepen u odnosu na strpljivost. Osnovna razlika između strpljenja i zadovoljstva je u tome što strpljenje ne isključuje prezir srca prema iskušenju i nedaći, i veću naklonjenost ka blagostanju i normalnom životnom toku, dok zadovoljstvo znači prihvatanje iskušenja onakvim kakvo ono jeste, i gledanje na stanje blagostanja i iskušenja potpuno ravnopravno, bez preferiranja bilo kojeg od njih, s obzirom da je iskušenje samo nužni produkt Božijeg postupanja i da je čovjek, u oba slučaja, samo Božiji rob. Moguća je i prihvatljiva pretpostavka da zadovoljna i predana osoba na iskušenje gleda kao na potencijalni kapital, kojeg će ''unovčiti'' na Sudnjem danu, budući da je Allah, dželle šenuhu, obećao onima koji se strpe na iskušenjima oprost grijeha i veliku nagradu, te da se na osnovu te računice kazna pretvara u nagradu, a bol u užitak. Četvrta kategorija su oni koji kada ih snađe kakvo iskušenje zahvaljuju Allahu, dželle šenuhu, da li zbog toga što ih je sačuvao težeg i većeg iskušenja ili zbog toga što je bol iskušenja, bez obzira koliko čovjek živio, kratak i prolazan, a nagrada koju je Allah, dželle šenuhu, pripremio za strpljive i zahvalne vječna i neprolazna. Nije nužno da se ova zahvala desi odmah, pri prvom udarcu, štaviše to je u koliziji sa ljudskom naravi, ali je realno očekivati da se čovjek, nakon razmišljanja i pomnog analiziranja cjelog slučaja, ipak povuče i naknadno iskaže zahvalnost, pretpostavljajući da mu se moglo desiti nešto znatno gore i po njegovu vjeru kobnije. Stepen zahvalanosti, je, bez ikakve sumnje, najveći stepen kojeg čovjek može postići u odnosu prema iskušenjima i nedaćama.
Veliko dobro
“Dobro” koje je u ovom ajetu – s početka teksta – spomenuto u općoj i neodređenoj formi, preciznije je pojašenjeno u suri En-Nisa, gdje se kaže: ''O vjernici, zabranjuje vam se da žene kao stvari nasljeđujete... S njima lijepo živite! A ako prema njima odvratnost osjetite, moguće je da je baš u onome prema čemu odvratnost osjećate Allah veliko (mnogo) dobro dao.'' (En-Nisa, 19.). Dakle, iza nedaća i “udaraca” sudbine koji nas pogađaju s vremena na vrijeme, a koji naša srca i duše ispunjavaju tugom, bolom i beznadežnošću, i u kojima vidimo kraj svijeta i bezdan bez izlaza, se ustvari krije “veliko dobro”, Božiji dar zaodjeven u odjeću iskušenja, i mnogostruke koristi. Nasuprot tome, iza onoga, što na prvi pogled djeluje kao dobro i blagodat, često se krije veliko zlo, ono što ljudska duša prezire i što joj pričinjava nelagodu, ali čovjek toga postane svjestan tek, nakon što, na putu njegovog ostvarenja potroši dane i noći, i založi ono najvrjednije i najdragocjenije. Interesantno je primijetiti da navedeni ajeti, iako smješteni u različite kontekste i objavljeni različitim povodom, čine jednu zaokruženu cjelinu. Naime, u njima se govori o fizičkoj i duševnoj dimenziji ljudske boli, onome što ih uzrokuje, i efikasnom načinu njihovog liječenja i prevazilaženja. Kao uzrok fizičke boli navodi se borba na Allahovom putu, ona je razlog ljudskog straha, oklijevanja i prezira prema borbi, dok se kao uzrok duševne boli navode bračni problemi i razmirice, te razvod kao kulminacija svega toga, a lijek, i u prvom i u drugom slučaju, je čvrsto vjerovanje u mudrost i svrsishodnost Božije odredbe, koja u sebi krije dobro, makar nam to na prvi pogled ne izgledalo tako. Postupanje u skladu sa ovim pravilom, pomaže čovjeku da ostvari duševni mir i rahatluk, i sačuva se mnogih briga i trauma, koje ljude, zbog pomanjkanja istinskog vjerovanja i ubjeđenja u Božije određenje dobra i zla, i mudrosti koje se iza toga kriju, stežu poput okova.
Čvrstinom vjerovanja do duševnog uzdignuća
U Kur’anu nalazimo veliki broj praktičnih primjera za ovo pravilo, koji vjerniku ulijevaju samopouzdanje, daju utjehu, i odagnjavaju brigu i strah iz njegovog srca. Takav je recimo slučaj kazivanja o Musaovoj majci, koja je, izvršavajući Božiju naredbu i postupajući u skladu sa Njegovim nalogom, stavila svoje dijete u sanduk i pustila ga niz rijeku, čvrsto vjerujući u obećanje: Mi ćemo ti ga, doista, vratiti i poslanikom ga učiniti, iako je njegovo puštanje niz rijeku, poslije će se pokazati, praktično značilo da ga predaje direktno u ruke onoga od koga ga je, na ovaj način, pokušala zaštititi. Ima li ičega težeg i bolnijeg za majčino srce od toga da sudbinu svog djeteta prepusti neizvjesnosti i nesigurnosti, ali, s istinskom vjerom u srcu i s ubjeđenjem u Božiju mudrost, dobrotu i dobronamjernost, čak je i to moguće, a možda i više od toga, a čemu je Musaova majka najbolji dokaz. Uzvišeni, u prijevodu značenja, kaže: Allah zna, a vi ne znate. Samo On zna šta će se desiti u budućnosti, šta donose dani i noći, i šta se krije iza neugodnosti kroz koje trenutno prolazimo, ali je naša obaveza da vjerujemo u Njegovu odredbu i prihvatimo je onakvom kakva ona jeste i onda kada nam donese nešto što nije milo našim dušama, svjesni da nam On time želi dobro i da je onima koji ga se budu bojali i izvršavali Njegove naredbe pripremio lijep kraj i završnicu. Razmislimo i o sljedećem kur’anskom primjeru. Allah, dželle šanuhu, u suri El-Kehf (Pećina), navodeći slučaj Musaa i Hidra, kaže: I njih dvojica krenuše. I kad sretoše jednog dječaka pa ga onaj ubi, Musa reče: “Što ubi dijete bezgrešno, koje nije nikoga ubilo! Učinio si, zaista, nešto vrlo ružno!”(...) “Što se onoga dječaka tiče, - roditelji njegovi su vjernici, pa smo se pobojali da ih on neće na nasilje i nevjerovanje navratiti, a mi želimo da im Gospodar njihov, mjesto njega, da boljeg i čestitijeg od njega, i milostivijeg.’’
Koliko je ljudi kojima Allah, dželle šanuhu, iz samo Njemu znane mudrosti, uskratio porod i potomstvo, a koji zbog toga osjećaju potištenost, tjeskobu u prsima i tugu i bol koje obavijaju njihova srca (što je razumljivo i sa šerijatskog aspekta prihvatljivo u onoj mjeri u kojoj čovjeka ne čini beznadežnim i ne odvraća ga od svakodnevnih životnih obaveza), no kada bi razmislili o ovom kur’anskom primjeru, i o drugim sličnim primjerima, sigurno bi u njemu našli utjehu za svoj bol i tugu, i odgovor na dilemu – zašto je baš njima Allah, dželle šanuhu, uskratio ovu blagodat. Ako im se, iz bilo kojeg razloga, ovi primjeri čine dalekim, neka se malo osvrnu oko sebe i vidjet će na desetine takvih primjera, koji ne ostavljaju prostora sumnji i različitom tumačenju.
Prema tome, obaveza je vjernika da se istinski oslone na Allaha, dželle šanuhu, i poduzme sve što je u njegovoj moći kako bi izvršio svoje vjerske i dunjalučke obaveze, a ako stvari krenu u suprotnom smjeru od željenog, neka se prisjeti kur’anskih riječi, s početka ovoga teksta: Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – A Allah zna, a vi ne znate., i neka zna da Allah ljudima daje razne vrste iskušenja i nedaća, i stavlja ih na razne ispite, iz blagosti i milosti prema njima, kako bi ih uzdigao na visoke stepene i upotpunio im nagradu na budućem svijetu. (Tefsiru esmāillahil-husnā, S’adi, 74.).
Ima li ičega težeg i bolnijeg za majčino srce od toga da sudbinu svog djeteta prepusti neizvjesnosti i nesigurnosti, ali, s istinskom vjerom u srcu i s ubjeđenjem u Božiju mudrost, dobrotu i dobronamjernost, čak je i to moguće
