Tesavvuf je izraz za teoriju na putu Realnosti (hakīkat), dok je dervišluk njegova praktična strana. Također, se i za teoriju tarikata upotrebljava izraz ilmi-tesavvuf, a za njegovu praktičnu stranu dervišluk. Neki od posjednika realne spoznaje (erbābul-hakīkati) smatraju da je tesavvuf Allahovo usmrćivanje ljudske putenosti i egoizma, te podizanje čovjeka ka suptilnijem životu posredstvom Njegovih sopstvenih svjetala. Drugačije kazano: "Tesavvuf je Allahovo utrnuće čovjeka, Njegovom voljom, te njegovo pokretanje na djela Njegovom posebnom voljom i Njegovim jedinstvenim odabirom."[1] Ili još bliže: "Tesavvuf je trajna samokontrola i neprekidna samoborba na čovjekovom uklanjanju svih oblika negativnih osobenosti od sebe i oslobađanju od njih, te njegovo usvajanje hvale vrijednih svojstava i ukrašavanje njima."

Džunejd el-Bagdadi tesavvuf tumači kao utrnuće u Allahu (el-fenā fillāhi) i trajanje sa Allahom (el-bekā billāhi).[2] Šiblijev stav bi se mogao rezimirati kako trajanje u Božanskom prisustvu bez obraćanja pažnje prema drugima. Što se tiče objašnjenja Ebu Muhammeda el-Džeririja, ono bi se moglo ukratko okarakterisati kao zauzimanje budnog stava spram putenih osobenosti i hvatanje uzvišenih osobenosti.[3]

Ima onih koji definišu tesavvuf kao: "Prodiranje u duh stvari i bića; analizu događaja na temelju Božanske spoznaje; posmatranje cjelokupnog Allahovog djelovanja pro/i/zorom motrenja i gledanja Njega i to unutrašnjim viđenjem koje je iznad poimanja, kvantiteta i kvaliteta; provođenje života u pokušaju trajnog osmatranja i gledanja Njega, te življenje u skromnosti, slomljenosti i stalnoj promjeni obzirom da nas On vidi u svim našim stanjima."

Ove različite definicije možemo rezimirati na slijedeći način: "Tesavvuf je, u nekom omjeru, izvlačenje iz ljudskih osobina i umotavanje u melekska svojstva i Božanske osobenosti, zatim život u okrilju spoznaje i ljubavi Allaha Uzvišenog i duhovnog ushićenja."

Temelj tesavvufa je briga o šerijatskim normama u javnosti (zāhiren) i ostajanje na tim normama u tajnosti (bātinen). Duhovni putnik, koji upotpuni ova dvije strane, iz unutrašnjosti posmatra vanjske propise, te osjeća i živi u javnosti prema propisima koji su u unutrašnjosti. Zbog vrijednosti ovakvog viđenja i osjećanja on se stalno, vodeći računa o pravilnom ponašanju, kreće prema cilju, kružeći u njegovoj blizini i lebdeći oko njega.

Tesavvuf je otvoreni put prema Božanskoj spoznaji, te kontinuirano i ozbiljno zalaganje u kojem nema mjesta za opuštanje, šalu, nebrigu, razonodu i igrariju. A, kako i da bude, kada je njegov temelj postavljen:

• na ispijanju saći meda Božanske spoznaje i njenog uklesavanja u srcu, kao što pčela osviće i omrče između košnice i cvijeta...;
• na čišćenju srca od drugih..;
• na odbijanju putene duše od njenih urođenih sklonosti..;
• na ugušivanju čovjekolikih osobina i potpunom zatvaranju spram tjelesnih i fizičkih želja i prohtjeva..;
• na stalnom bdijenju otvorenog razuma prema duhovnim vrijednostima i provođenju života na stopama Prvaka stvorenja, sallallahu alejhi ve selleme..;
• na oslobađanju od vlastite volje i nauma radi volje Istinitog, neka je Uzvišen.., te
• obuzetošću Njegovim prisustvom zbog spoznaje da je povezivanje sa Istinitim najveći stupanj.

Sada je potrebno da se zadržimo na osnovi tesavvufa, njegovom temelju, predmetu, koristima i sastavnicama.

Osnova (asl) tesavvufa je snažno prihvaćanje vjere (ed-dīn), precizno vođenje računa o njenim naredbama i zabranama, te izbjegavanje udjela putene duše gladovanjem i nespavanjem, koliko god je to moguće.

Predmet (mevdū') tesavvufa je podizanje čovjeka na nivo srčanog i duhovnog života, čišćenje srca i usmjeravanje duhovnih osjetila njihovom originalnom izvorištu.

Korist (fāida) tesavvufa je poticanje čovjeka da unaprijedi svoje melekske dimenzije.. da se ispuni obuhvatnim i originalnim vjerovanja po drugi puta, ali otkrovenjem i kušanjem, te život u skladu sa tim.

Temelj (esās) tesavvufa je produbljivanje osjećaja površinske predanosti i njeno učvršćivanje ustrajnošću u ibadetu i pokornosti tako da postane bitnim segmentom čovjekove prirode, zatim dosezanje duhovnosti koja se smatra drugom prirodom čovjeka, te pažnja prema dvjema stranama ovoga svijeta od kojih je jedna okrenuta onom svijetu a druga savršenim Božanskim imenima, uz potpuno zatvaranje prema onoj prolaznoj (trećoj) strani ovoga svijeta koja je okrenuta sama sebi i prema našim prohtjevima.

Što se tiče sastavnica (rukn-erkān) tesavvufa one bi se mogle poredati kako slijedi:

1. dosezanje istinskog tevhida teoretskim i praktičnim metodama;
2. iščitavanje naredbi Hadreta[4] Božanske svemoći i volje i njihovo osmatranje uporedo sa slušanjem Hadreta Božanskog govora i njegova razumijevanja;
3. ispunjenost voljenjem Istinitog, neka je Uzvišen, i gledanje, radi Njega, u bića kao da su ona kolijevka bratstva, te lijepo ophođenje sa svim ljudima općenito, čak sa svakom stvari;
4. postupanje u duhu davanja prednosti drugima u svakom vremenu i trenutku, vrednujući druge nad sobom koliko god je to moguće;
5. pretpostavljanje Božanske volje nad svojom ličnom željom, te napor na provođenju života uzdizanjem do vrhunaca utrnuća u Allahu (el-fenā fillāhi) i trajanja sa Allahom (el-bekā billāhi);
6. otvorenost prema zaljubljenosti ('išk), zanosu (vedžd), privučenosti (džezb) i privlačenju (indžizāb);
7. pronicanje u raznovrsne znakove koji izbijaju iz prsa i čitanje Božanskih tajni na osnovu događaja;
8. poduzimanje putovanja na mjesta koja podsjećaju na onosvjetske stvari, sa namjerom putovanja radi duhovne priskrbe i u cilju hidžre;
9. zadovoljavanje sa nasladama i užicima u okviru šerijata i odlučnost na nepoduzimanje ni jednog jedinog koraka izvan šerijatskog okvira;
10. neprekidna i trajna samoborba sa dugim nadanjem koje nastaje iz umišljanja neprolaznosti;
11. nezaboravljanje, ni jednog trenutka, da nema spasa bez uvjerenosti, srčane čistote i Božanskog zadovoljstva, pa makar se radilo i o poslu koji je u ime služenja vjeri i za radi usmjeravanja svog čovječanstva Istinitom, neka je Uzvišen.

Pored prethodnog, možemo dodati i slijedeće: priskrbljivanje vanjskih (zāhir) i unutarnjih (bātin) znanosti[5] i priklanjanje traženju potpunog čovjeka (insāni-kāmil) i njegovom vođenju (iršād)… Ovo su dvije karakteristike koje igraju važnu ulogu kod nakšibendija.

Kada spominjemo tesavvuf, kada razmišljamo i pišemo o njemu nikako ne smijemo zaboraviti principe koja smo mi, dole niže, stepenovali. Oni su kao kristalizirajući i rasvjetljavajući znakovi na putovanju i duhovnom kretanju. Oni sadrže sami duh dervišluka i smatraju se temeljom za knjige o osobenostim (ahlāk), pravilnom ponašanju (edeb) i ravnodušnosti (zuhd), čak se, u jednom od značenja, uzimaju kao dodirna tačka sa Ahmedovskom realnošću (El-hakīkatul-Ahmedijja).[6]

Na samom početku ovih principa, i ujedno prvi od svih, je budnost (jakza) koja predstavlja temelj za shvaćanje hadisi-šerifa:

إِنَّ عَيْنَيَّ تَنَامَانِ وَلا يَنَامُ قَلْبِي

"Uistinu, moje oči spavaju, ali mi srce ne spava."[7] i hadisa:

النَّاسُ نِيَامٌ مَتَى مَاتُوا استَيْقَظُوا

"Ljudi spavaju, a kada umru probude se."[8]

Nakon jakze dolazi i slijedi: tevba, ināba, muhāseba, tefekkur, firār, i'tisām, halvet, uzlet, hāl, kalb, huzn, havf, redžā, hušū'u, zuhd, takvā, vere','ibādet, 'ubūdijet, murākaba, ihlās, istikāmet, tevekkul, teslīm, tefvīd, sika, huluk, tevādu', futuvvet, sidk, hajā, šukr, sabr, rıdā, inbisāt, kasd, 'azm, irādet, murīd, murād, jekīn, zikr, ihsān, basīret, firāset, sekīna, tume'nīnet, kurb, bu'd, ma'rifet, mehabbet, 'ašk, ševk, ištijāk, džezba, indžizāb, dehšet, hajret, kabd, bast, fakr, ginā, rijāda, tebeddul, hurrijjet, ihtirām, 'ilm, hikmet, himmet, gajret, vilājet, sejr, gurbet, istigrāk, gajb, kalak, vakt, safā, surūr, telvīn, temkīn, mukāšefa, mušāheda, tedžellī, hajāt, sekr, sahv, fasl, vasl, fenā, bekā, tahkīk, telbīs, vudžūd, tedžrīd, tefrīd, džem', džem'u'l-džem' i tevhīd.

Nadamo se da je nešto od ovih značenja objašnjeno u ovoj maloj knjižici, makar i u jednom sažetom obliku.

والله يقول الحق وهو يهدي السبيل

"A Allah istinu govori i na pravi put izvodi"[9]

Prijevod:

Mensur Valjevac

[1] Vidjeti: Er-Risaletul-kušejrijjetu, str. 429. Kada je Džunjed upitan o tesavvufu odgovorio je: „(هو أن يميتَك الحقُّ عنك ويحييك به) To je da te Istiniti usmrti od tebe i proživite sa Sabom.“

[2] Utrnuće u Allahu (el-fenā fillāhi) ne može se nikako dovoditi u vezu sa nekakvim panteizmom, ili panenteizmom, kako zapadni orijentalisti imenuju tesavvusko učenje o vahdeti-vudžudu. Vahdeti-vudžud, kako objašnjava naš bosanski šejh Mustafa efendija Čolić (1921.-2004.) prije svega se odnosi na nedjeljivost Allahove egzistencije, jer kako mi ne dijelimo svoje postojanje, svoje sopstvo, osobnost i ličnost ni sa kime tako i Allaha Uzvišeni (ve lillahil-meselul-e'ala) ne dijeli Svoje opstojanje ni sa kim, niti sa čim. (Više vidjeti u Šejhovim autorskim djelima i prijevodima) Pored žestoke kritike Ibn Arebija , govoreći o fenau i vahdeti-vudžudu, Ibn Tejmije, krajnje nepristrano kaže:

لَكِنَّ ابْنَ عَرَبِيٍّ أَقْرَبُهُمْ إلَى الْإِسْلاَمِ وَأَحْسَنُ كَلاَمًا فِي مَوَاضِعَ كَثِيرَةٍ فَإِنَّهُ يُفَرِّقُ بَيْنَ الظَّاهِرِ وَالْمَظَاهِرِ فَيُقِرُّ الْأَمْرَ وَالنَّهْيَ وَالشَّرَائِعَ عَلَى مَا هِيَ عَلَيْهِ وَيَأْمُرُ بِالسُّلُوكِ بِكَثِيرِ مِمَّا أَمَرَ بِهِ الْمَشَايِخُ مِنْ الْأَخْلاَقِ وَالْعِبَادَاتِ وَلِهَذَا كَثِيرٌ مِنْ الْعِبَادِ يَأْخُذُونَ مِنْ كَلَامِهِ سُلُوكَهُمْ فَيَنْتَفِعُونَ بِذَلِكَ وَإِنْ كَانُوا لاَ يَفْقَهُونَ حَقَائِقَهُ وَمَنْ فَهِمَهَا مِنْهُمْ وَوَافَقَهُ فَقَدْ تَبَيَّنَ قَوْلَهُ

"Međutim, Ibn Arebi je od njih najbliže islamu i najljepše je to objasnio na mnogim mjestima, jer on pravi janu razliku između Vidljivog (Ez‑Zāhiru) i Njegovih manifestacija (el-mezāhir) tako da potvrđuje naredbe, zabrane i šerijatske odredbe onakvima kakve su, te umnogome zahtijeva da se slijedi ono što su zahtijevali prvi učitelji u pogledu ponašanja i ibadeta. Stoga mnogi ljudi prihvataju iz njegova govora svoju metodologiju i od toga imaju koristi, iako ne razumijevaju njegova stvarna značenja (hakāik). Oni koji su ih shvatili i usaglasili se sa njim objasnili su njegove izjave." Šejhu-islam Ahmed ibn Abdul-Halim ibn Tejmijje, El-Furkanu bejne evlijar-Rahmani ve evlijaiš-šejatni, Darul-fedileti, Rijad, 1/233. (Prevodioc na bosanski jezik.)

[3] Vidjeti: Er-Risaletul-kušejrijjetu, str. 429., tj. da je tesavuuf: „Praktikovanje svakog lijepog ponašanja (naravi), i napuštanje svakog niskog, nedoličnog ponašanja. (الدخول في كل خلق سني والخروج من كل خلق دني).“

[4] Kada je Profesor, autor ove knjige, upitan o razlogu upotrebe ovih izraza koji ukazuju na veličanje, uvažavanje i poštivanje, odgovorio je: "Da, ja sam upotrijebio ovakve izraze u kontekstu govora o Čistoj Sopstvenosti (Ez-Zatul-Mukaddese), pa sam rekao 'Hadret ilma' i 'Hadret kudreta', jer smatram da su iznad atributa (sifāt). Stoga što je potrebna krajnja preciznost za ono čime se specifizira naš Gospodar Svevišnji. Mi ne govorimo o nečemu običnom, već govorimo o Čistom i Svevišnjem Sopstvu i stoga me obuzme krajnji strah i zebnja kada govorim ili pišem o Njemu, pa se trudim da iznađem podesne riječi i odgovarajuće izraze." Muhammed Fethullah Gülen, قرق تستي = الخابية المشقوقة، , na turskom jeziku, str. 423. (Prevodilac na arapski jezik)

[5] Pored toga što Kur'an kroz kazivanje o Musau, alejhisselam, i hazreti Hidru govori o dvije vrste znanja na to ukazuju i hadisi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve selleme, u kojima on govori da Kur'an kao izvor svakog ispravnog znanja ima i vanjsko (zāhir) i unutrašnje (bātin) značenje, a samim time i znanosti proistekle iz njega. Ibn Hibban u svome Sahihu bilježi hadis kojeg Šu'ajb el-Arnaut ocjenjuje hasenom: "(أنزل القرآن على سبعة أحرف لكل آية منها ظهر وبطن) Kur'an je objavljen na sedam harfova. Svaki ajet u njima ima vanjsko i unutrašnje." Isti taj hadis bilježi i Ebu Ja'la u svome Musnedu, a Husejn Selim Esed ga ocjenjuje sahihom. (Prevodilac na bosanski jezik)

[6] Podsjećamo cijenjenog čitaoca da ove izraze i termine (kojima se označavaju ti principi) nismo popratili sa komentarima i objašnjenjima, obzirom da će njihova detaljna objašnjenja biti izložena unutar ovog dijela knjige ili u dijelovima poslije njega. (Prevodilac na arapski jezik) Iz istog razloga mi te termine nismo prevodili na bosanski jezik. (Prevodioc na bosanski jezik.)

[7] El-Buhari, et-tehedždžud, 16.; Muslim, salatul-musafirin, 125.

[8] Ova izjava se pripisuje hazreti Aliji ibn Ebi Talibu, radijallahu anhu, i Sufjanu es-Sevrijju. Pogledati: Ali el-Kari, El-Masnu'u, 1/199; El-Adžluni, Kešful-hafa, 414/2; Ebu Nu'ajm, Hiljetul-evlija, 7/52.

[9] Sura el-Ahzab, 4.