Povezano

Dova je srž robovanja Allahu, dž.š.

Allah Uzvišeni voli one koji Mu dovu čine i u Kur'anu su izneseni divni primjeri čestitih Allahovih robova koji su puno dove činili, i na taj način postali Allahovi miljenici, štićenici i odabranici. Posljednji Allahov poslanik Muhammed, alejhisselam, često je govorio o dovi i, u vezi s tim, u hadiskoj literaturi zabilježeni su mnogi hadisi. Svojim ličnim primjerom Muhammed, alejhisselam, je pokazao kako se vjernik i vjernica trebaju obraćati svome Gospodaru putem dova. Ovo je serijal koji govori o potrebi, značaju i ulozi dove u životu čovjeka.

Kur’an upućuje čovjeka ka tome da što viši čini dovu, tj. moli Allaha, kao jednom od glavnih oblika obraćanja svome Stvoritelju. Interesantno je da riječ salāt (namaz), kada se analizira njeno jezičko porijeklo i etimologija, ima upravo značenje dove. Upravo to se ističe u kapitalnim arapskim rječnicima, poput npr. čuvenog djela Mufredat elfazi-l-Kur’an, koje je napisao istaknuti učenjak Ragib el-Isfahani. Shodno tome, pet dnevnih namaza, koji su obligatna vjerska dužnost svakom pametnom i punoljetnom muslimanu i muslimanki, u suštini su dova koju vjernici upućuju svome Stvoritelju. Obavezno učenje sure El-Fātiha na svakom rekatu propisanih namaza ima svoj puni smisao, jer sura El-Fātiha je predivna dova kojom se traži Allahova uputa i milost.

Kur’an naučava da je svrha postojanja čovjeka na ovom svijetu spoznaja Allaha Uzvišenog i robovanje isključivo Njemu, uz izgradnju ovog svijeta shodno Njegovom zadovoljstvu. O tome Kur’an časni jasno govori u mnogim svojim tekstova. (Kao primjer pogledati sljedeće kur’anske tekstove: Ez-Zārijāt, 56, 57; El-Bekare, 30; El-Kasas, 77)

Allahov poslanik, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, u jednom hadisu je rekao: Ed-Du'āu muhhu-l-'ibādeti, što znači: Dova je srž ibadeta (robovanja). U drugoj verziji ovog hadisa kaže se: Ed-Du'āu huve-l-'ibādetu, što bi značilo: Dova – to je ibadet![1]

Iz spomenutog hadisa proizlazi da čovjek neće moći ostvariti svrhu svoga postojanja na Zemlji bez dove, jer svrha čovjekovog postojanja je u tome da čini ibadet svome Stvoritelju. Ibadet, po učenju islama, ne smije se svoditi samo na obredoslovne radnje. Naprotiv, on obuhvata cjelokupni ljudski život i kretanje. Suština ibadeta je, kako se navodi u ovom hadisu, dova, tj. okrenutost čovjeka svome Stvoritelju. Na taj način se manifestuje odnos roba prema Uzvišenom Gospodaru jer upravo dova, tj. ponizno moljenje, jeste ono što prodire u najdublje predjele ljudskog bića i usmjerava čovjeka ka tome da se okrene Allahu i potčini svoje misli, htijenja i aktvinosti Njegovoj volji, zakonu i propisima.

Zbog svega toga dova je čovjekova nasušna potreba, jer ona predstavlja izraz čovjekove ovisnosti o Stvoritelju. Bez dove čovjek ne može ispuniti funkciju ibadeta za koju Kur’an kaže da je zbog nje Svevišnji stvorio ljude. U tom pogledu, Svevišnji Stvoritelj u Kur’anu upozorava: Gospodar vaš je rekao: „Zovite Me (dovu Mi činite), Ja ću vam se odazvati! Uistinu! Oni koji se budu oholili prema obožavanju Mom (tj. ne budu Meni dovu činili), ući će u Džehennem poniženi.” (Gāfir, 60)

Kur’an, također, ističe dovu kao čovjekovu potrebu koju on ispoljava u teškim i kritičnim situacijama. Traženje pomoći i zaštite u takvim situacijama je, generalno gledajući, svojstveno čovjeku bez obzira na njegova vjerska ubjeđenja. Kur’an kaže:

Kada se u lađe ukrcaju, iskreno se mole Allahu (dovu Mu čine), a kada ih On do kopna dovede, odjednom druge njemu ravnim smatraju da bi pokazali nezahvalnost prema onome što im mi dajemo i da bi uživali.  A znaće oni! (El-'Ankebūt, 65, 66)

Kada čovjeka snađe nevolja, on Nam se moli: ili ležeći, ili sjedeći, ili stojeći.  A čim mu nevolju otklonimo, on nastavlja, kao da nam se nije ni obraćao molbom  zbog nevolje koja ga je bila zadesila. (Jūnus, 12)

Kur’an časni ističe da, kada je u pitanju odnos ljudi prema dovi, postoje različite kategorije ljudi. Tako npr. u suri El-Bekare veli: Ima ljudi koji govore: “Daj Ti nama, Gospodaru naš, na ovom svijetu!” Takvi na onom svijetu neće imati ništa. A ima i onih koji govore: “Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovom i na onom  svijetu, i sačuvaj nas patnje u ognju!” Njih čeka nagrada koju su zaslužili, a Allah brzo sviđa račune. (El-Bekare, 200, 202)

Ovaj tekst odslikava dvije kategorije ljudi. Preokupacija prve grupe orjentisana je isključivo na ovaj svijet. Ona žudi za ovim svijetom, zaokupljena je njime. Spominje ga čak i kada se molbom obraća Allahu, jer je on jedina njihova preokupacija i jedini sadržaj koji popunjava njihovu prazninu, okružuje njihov svijet i zatvara ga. Njima Allah ponekad i podari njihov udio na ovom svijetu – ako to on odredi – ali na drugom svijetu oni nemaju nikakvog udjela!

Druga kategorija ljudi je širokih vidika i većih duša. Oni su u kontaktu s Allahom. Oni žele dobra ovoga svijeta, ali pri tom ne zaboravljaju ni udio na onom svijetu. Oni kažu: “Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovom i na onom  svijetu, i sačuvaj nas patnje u ognju!” Oni od Allaha traže dobro i na ovom i na onom svijetu. Ne određuju vrste dobra. Taj izbor ostavljaju Allahu. Allah bira njima ono što je za njih dobro, a oni su tim izborom zadovoljni. Oni imaju siguran udio.[2]

Poznati hadiski učenjak imam En-Nevevi u svom djelu posvećenom dovama i zikrovima Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje je naslovio sa El-Ezkār, navodi predaju koju bilježe veliki hadiski autoriteti Buharija i Muslim od Enesa ibn Malika, mladića koji je dugo vremena proveo u Poslanikovoj kući s obzirom da ga je njegova majka stavila na raspolaganje Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kada je prispio u Medinu pa mu je bio sluga punih deset godina. U toj predaji Enes, radijallahu anhu, priča: “Dova koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, najviše učio je ova: ALLAHUMME, ATINA FI-D-DUNJA HASENETEN VE FI-L-AHIRETI HASENETEN VE KINA 'AZABE-N-NAR! – "Gospodaru naš, podari nam dobro i na ovom i na onom  svijetu, i sačuvaj nas patnje u ognju!" [3]

Kur’an časni naglašava da između čovjeka i Allaha Uzvišenog nema posrednika. To je jedan od temeljnih islamskih principa. Dakle, svaki čovjek se može direktno, bez posrednika, obraćati Uzvišenom Allahu sa svojim dovama.

U Kur’anu se nalazi ovaj ajet: A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se dovi molitelja kada me zamoli. (El-Bekare, 186)

Evidentno je da Kur’an nalaže Poslaniku, alejhisselam, da na pitanja koja mu se postavljaju uvjek kaže: Kul! – Reci!, kako bi se time skrenula pažnja na to da je Poslanik samo objekt primanja Objave.[4] Međutim, na ovom mjestu je situacija drugačija. Ovdje se uz termin robovi spominje direktan odgovor na njihov poziv (dovu). Nije rečeno: “Reci im: - Ja sam blizu”, nego je Svevišnji Sobom preuzeo odgovor Svojim robovima čim su Ga zamolili kazavši: “Ja sam blizu, odazivam se dovi molitelja kad Me zamoli.” Time se htjelo naglasiti to da je dova direktna veza između čovjeka i njegovog Gospodara. U toj vezi nema posrednika.[5]

Ovaj ajet izliva u srce vjernika sladak poziv, prisnu ljubav, smirujuće zadovoljstvo, pouzdanje i uvjerenje, tako da vjernik živi od toga u zadovoljstvu Uzvišenog, blizu poziva, osjećaju sigurnosti i čvrstoj odluci. U okviru ovog dragog druženja, ove mile blizine, ovog nadahnutog uslišavanja molbe usmjerava Allah svoje robove da udovolje Njegovom pozivu i vjeruju u Njega jer će ih to odvesti na pravi put, uputu i dobro.[6] 

[1] Obadvije verzije ovog hadisa bilježi Et-Tirmizi u Sunenu: prvu od Enesa ibn Malika i daje joj ocjenu garib, i drugu od Nu'mana ibn Bešira za koju kaže da je hasen-sahih. Vidjeti: Et-Tirmizi: Sunen, Kitabu-d-du'a, Daru-l-hadis, Kairo, V, str. 456. 

[2] Ibid., II, str. 137-138.

[3] En-Nevevi, El-Ezkār, Daru-l-huda, Rijad, šesto izdanje, 1996, str. 554.

[4] U vezi ovih pitanja vidjeti pitanje o duši (sura El-Isrā', ajet 85), pitanje o ratnom plijenu (sura El-Enfāl, ajet 1), pitanje o mjesečnom pranju (sura El-Bekare, ajet 222), pitanje o mlađacima (sura El-Bekare, ajet 189), pitanje o siročadi (sura El-Bekare, ajet 220).

[5] Muhammed Mutevelli eš-Ša'ravi, Ed-Du'āu-l-mustedžāb,  str. 15.

[6] Sejjid Kutb, U okrilju Kur’ana, II, str. 90.