Prema ovoj teoriji, ljudi imaju različite nivoe razumijevanja: neki su kadri shvatiti istinu u njenoj teorijskoj, apstraktnoj formi (to su filozofi, intelektualno najobdareniji), neki su u stanju da racionalno misle, ali samo u zatvorenom sistemu vjerovanja (ovu kategoriju sačinjavaju teolozi), a većina ljudi ima jednoliku inteligenciju da mogu shvatiti istinu samo u njenoj priprostosti, materijalnoj formi (ovo su narodne mase, obični ljudi). Pošto sveti tekst oslovljava veliku većinu čovječanstva, argument koji filozofi upotrebljavaju, on mora zadovoljiti potrebe najveće grupe od ove tri, a to je puk koji može razumjeti istinu samo ako im je prikazana u pojmovima o materijalnom, naprimjer, kroz korištenje poređenja i metafora koje plastično oslikavaju istinu. Iz toga slijedi da, u pravilu, ne treba očekivati da sveti tekst raspravlja logički, to jest, sa ciljem da ubijedi filozofe – već da se samo obraća emociji, ipak je to jedini način da uvjeri i utječe na obične ljude.
Ovaj stav, međutim, računa bez Kur'ana, jer brojni ajeti Knjige prikazuju ekplicitno da se obraća ljudskom razumu, da je to sposobnost promišljanja. To nije sve. Kur'an, kao što je nekoliko muslimanskih učenjaka nastojalo pokazati, često nudi glas logike i rasuđivanja da podrži svoja temeljna učenja. Egipatski učenjak Muhammed Ebu Zekreh u svom I'džazu-l-Kur'anu (Egipat: Daru-l-fikru-l-'arebi, [Uvod 1970.], drugi dio, str. 364-388.) razmatra nekoliko aspekata kur'anskog džedela (argumentacije). Pakistanski učenjak Amin Ahsen Islahi u svom urdu komentaru Kur'ana, Tedebbur-i-Kur'an (Lahore, 1967-1980) u više navrata skreće pažnju na kur'anske načine rasuđivanja.
U narednim pasusima, pokušali smo da izdvojimo drugi aspekt kur'anske logike: pogrešnost promišljanja primjećenog u Kur'anu u argumentima nevjernika, bilo u vrijeme islama ili ranije. Preko naslova poznatim studentima logike, navest ćemo i kratko objasniti nekoliko slučajeva takve pogrešnosti. Nepotrebno je reći da slijedeći opis nije konačan. Prijevod citiranih kur'anskih ajeta je moj vlastiti.*
Potrebno je napraviti nekoliko uvodnih napomena. Prvo, sve navedene greške, javljaju se u izjavama nevjernika, obično u izjavama protivnika poslanikā kada ih potonji pozivaju da razmisle o poruci koju su morali dostaviti i vjerovati u nju zbog toga što je to bila prava i razumna stvar za učiniti. Kur'an na taj način naglašava činjenicu da dok poslanici traže od svojih naroda da razmišljaju, proučavaju i upotrebljavaju razum, narodi ne mogu da odgovore glasom argumenata, raspravljajući se pogrešno. Drugo, broj grešaka može se vrlo lahko prepoznati, ali neke samo nakon bliskog proučavanja ajeta ili odlomaka o kojima je riječ. Pošto Kur'an nije udžbenik logike, ne brine se da očuva tačnu formu argumenta. Tokom rekonstrukcije formi grešaka spomenutih u Kur'anu, naprimjer, treba imati na umu, s jedne strane, takve jezičke odlike klasičnog arapskog jezika kao što je izostavljanje riječi, i, s druge strane, kur'anske metode izlaganja, kao metod citiranja kontra-primjera. Značajan napor može tako biti potreban u raskrivanju strukture greške. Kao ilustracije toga su greške navedene pod ignoratio elenchi i petitio principii. Na kraju, iako nisam dao nikakav primjer za to, vjerujem da su ponekad neke greške navedene zajedno u istom kur'anskom ajetu (43:57-58, navedeno pod ignoratio elenchi, čini se da služi tako dobro za primjer greške argumentum ad populum). Logičar sa istančanim osjećajem za kur'anski jezik i metod može očekivati da požnje obilatu žetvu.
Argumentum Ad Baculum
Latinska riječ baculum znači ''batina''. Argumentum ad baculum (ili argumentum baculinam), stoga je onaj koji poziva batini – odnosno sili. Sila ne mora da se zaista iskoristi; opasnost njene upotrebe biće dovoljna za proizvođenje greške. Nekoliko naroda, spomenutih u Kur'anu, odgovorili su svojim poslanicima prijeteći im. Naprimjer, u suri Hud nalazimo Šu'ajbov narod koji kaže:
''O Šuajbe'' - rekoše oni – ''mi ne razumijemo mnogo toga što ti govoriš, a vidimo da si ti među nama jadan; da nije roda tvoga, mi bismo te kamenovali, ti nisi nama drag''. (11: 91)
U suri Eš-Šu'ara, faraon prijeti Musau zatvorom ako potonji bude uzimao nekoga drugog mimo njega kao božanstvo.1 Već (19. ajet) je faraon dao prikrivenu prijetnju Musau aludirajući na ubistvo koje je Musa nehotimice ranije počinio: ''I uradio si nedjelo koje si uradio''. Ibrahimu nije bilo samo zaprijećeno, on je ustvari bačen u vatru:
''Spalite ga i bogove vaše osvetite, ako hoćete išta učiniti!''2 – povikaše. (21:68)
To se dogodilo tek nakon što je Ibrahim pobijedio u debati općenito narod (6:74-83), kralja (2:258), i čuvare hrama (21:51-71, 37: 85-98). Nuhu je narod njegov zaprijetio kamenovanjem (26:116), Lutu, njegov narod, progonstvom (26:167).
Argumentum Ad Hominem
Greška se sastoji u pokušaju da se opovrgne neko podcjenjivačkim primjedbama o njemu, radije nego odgovaranjem na njegov argument. Drugim riječima, nije napadnut argument nakon iznošenja argumenta, nego čovjek (latinski homo, ''man''). Glavešine Nuhovog naroda su ga odbacile i kritikovale njegove sljedbenike na slijedećim osnovama:
''Koliko mi vidimo, ti si čovjek kao i mi, a vidimo i da te bez ikakva razmišljanja slijede samo oni koji su niko i ništa među nama; ne vidimo da ste vi imalo od nas bolji, štaviše, mislimo da ste lažljivci''. (11:27)
Drugim riječima: Nuhova poruka mora biti odbijena zato što se dogodilo da su njegovi sljedbenici takvi i takvi ljudi (vidjeti također 26:12). U ajetu 21:36 se kaže da je pleme Kurejš počelo ismijavati Muhammeda (a.s.) čim su bacili pogled na njega a nisu obraćali pažnju na njegovu poruku. Za druge primjere ove zablude, pogledati 23:47 (faraon i glavešine/ Musa i Harun), 26:27 (faraon/ Musa), 26:153-154 (Semud/ poslanik Salih), 26:185 (stanovnici Medjena/ Šu'ajb), 43:52 (faraon/ Musa).
Argumentum Ad Populum
U ovoj grešci, osoba se žali publici, pokušavajući da igra na njihova osjećanja. U narednom ajetu, faraon, nemoćan da negira mu'džize pokazane od Musaa na njegovom dvoru, okreće se svojim glavešinama i pokušava da ih izazove navodeći da Musa namjerava da zauzme njihovu zemlju i protjera ih iz nje:
''Ovaj je zaista vješt čarobnjak'' – reče glavešinama oko sebe faraon – ''hoće da vas čarolijom svojom iz zemlje vaše izvede''... (26:34-35)
Drugi primjer, ponovno uključuje faraona i njegove glavešine, s jedne, i Musaa i Haruna, s druge strane, nalazi se u 20:63-64, gdje su zajednički Egipćani rekli da su Musa i Harun čarobnjaci koji namjeravaju da ih protjeraju iz Egipta, i u isto vrijeme, unište njihovu superiornu kulturu, i da oni, Egipćani, moraju dati sve od sebe da se suprotstave njihovoj čaroliji.
Argumentum Ad Verecundiam
Ovo je obraćanje na nečiji osjećaj skromnosti, tako da bi onome kome se obraća bilo teško da uzvrati, a da ne bude nedoličan ili netipičan. U suri Eš-Šu'ara, faraon, suočen sa Musaom zahtijeva da dozvoli Israelićanima da napuste Egipat, kazavši:
''Zar te među nama nismo gojili dok si dijete bio i zar među nama tolike godine života svoga nisi proveo?''3 (26:18)
Faraon tako pokušava prisiliti Musaa u situaciju iz koje će kasnije teško izbjeći bez kršenja takvih vrijednosti kao što su zahvalnost i poštovanje. Prizivanje istaknutih imena je također podvedeno pod argumentum ad verecundiam. Nekoliko naroda, kada su bili ukoreni od njihovih poslanika za idolatriju, opravdavali su svoje ponašanje prizivajući prestižna imena iz njihove prošlosti. Ovdje, za primjer je dijalog između Ibrahima i njegovog naroda:
Kad on ocu svome i narodu svome reče: ''Kakvi su ovo kumiri kojima se i dan i noć klanjate?'' Oni odgovoriše: ''I naši preci su im se klanjali''. (21:52-53)
Petitio Principii
U suri Ez-Zuhruf se nalazi primjer greške ''navođenja na pitanje''. Nakon spominjanja Isaa u Kur'anu, vođe Kurejša su pokušali da obmane svoj narod govoreći, prvo da Kur'an govori o Isau kao božanstvu, i drugo, da Kur'an drži Isaa - kao božanstvo - superiornijim u odnosu na vlastita božanstva, meleke.4 Nakon što su iznijeli to stajalište, pitali su svoj narod kao ko je bio bolji – meleki, koje su oni obožavali ili Isa? Sada je zaključak od strane Kurejša, naime, da Kur'an smatra Isaa – kao božanstva – superiornijim od meleka – kao božanstava – bio neosnovan kao premisa na kojoj je ova izjava bila zasnovana, naime, da Kur'an govori o Isau kao božanstvu. Ovdje su dva relevantna ajeta iz spomenute sure:
A kad je narodu tvome kao primjer naveden sin Merjemin, odjednom su oni, zbog toga, zagalamili i rekli: ''Da li su bolji naši kumiri ili on?'' A naveli su ti ga kao primjer samo zato da bi spor izazvali, jer su oni narod svađalački. (43:57-58)
Kur'an komentira kazivajući (ajeti 59. i dalje) da kurejšijske vođe znaju vrlo dobro da Isa nije predstavljen u Kur'anu kao božanstvo, već kao čovjek koji je poslan Israelićanima u svojstvu poslanika.
Ignoratio Elenchi
Ovo je greška irelevantnog zaključka. Ako je osoba upitana da dokaže ili opovrgne nešto i ona dokaže ili opovrgne nešto što nije u pitanju, počinila bi ovu grešku. Sljedeći ajet ukazuje na tu grešku:
Isaov slučaj je u Allaha isti kao i slučaj Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: ''Budi!'' – i on bî.5 (3:59)
Kršćani smatraju Isaa kao sina Božijeg, jer, tvrde oni, rođen je bez oca. Prema Kur'anu, međutim, zaključak je neopravdan, jer inače bi Adem, koji je rođen bez ijednog roditelja, imao veće pravo na božanstvo.
Bilješke
* U našem prijevodu teksta, prijevodi svih ajeta su od Besima Korkuta, prim. prev.
1 U suri Jusuf, gdje Putifarova supruga prijeti Jusufu strašnom kaznom ako bude odbio da se povinuje njenim željama. ''Ako ne učini ono što od njega tražim, biće, sigurno, u tamnicu bačen i ponižen''. (12:32)
2 Ako hoćete išta učiniti: na arapskom, in kuntum fa'iline, je veoma sugestivno. Pretpostavlja hitan slučaj: stvari dostižu kritičnu tačku, a to može biti prekasno ako propustite upravo ovu priliku da zaustavite Ibrahimovu aktivnost; dakle, ako ste uopće skloni da uradite nešto, ovo je vrijeme za djelovanje. To je također molba za zajedničku akciju, tu je nagovještaj da su Ibrahimovi neprijatelji bili podijeljeni prema vrsti akcije koju treba poduzeti protiv njega. Uporedi in kuntum fa'iline, sa sličnim konotacijama, u kazivanju o Jusufu (12:10).
3 Iako gramatički ve-lebiste min 'umurike sinine nije negativna rečenica, negativna je u odnosu na ukupnu strukturu faraonove izjave, čiji je prvi dio e'alam nurabbike validen. Dva primjera, pored mnogih drugih, ove konstrukcije u Kur'anu su 93:6-8 i 94:1-4.
4 Ovo tumačenje ajeta posuđeno je od Amin Ahsen Islahija, Tedebbur-i-Kur'an (8 tomova.; Lahore, 1967-80), 6:239-242.
5 i on bî: neko očekuje da će biti ''i on je bio'' (to jest, fe-kane umjesto fe-jekunu). Promjena iz madi (prošlost) u mudari (sadašnjost i budućnost) ukazuje da pravilo važi i za sadašnjost i budućnost kao i za prošlost, da stvaranje Adema nije bio samo događaj u prošlosti kada je naredba ''budi'' rezultirala u stvaranju ljudskog bića, već da se stvaranje bilo kojeg drugog ljudskog bića, ili bilo čega, što se toga tiče, zbiva na isti način.
NEKE LOGIČKE GREŠKE TRETIRANE U KUR'ANU
Autor: Mustansir Mir
S engleskog preveo: Haris Dubravac
Široko rasprostranjeno mišljenje o Kur'anu jeste da on čini svoje glavno obraćanje emocijama, a ne razumu. Među zagovornicima ovoga gledišta bili su muslimanski filozofi ranih stoljeća koji su, da bi podržali ovo gledište, upotrijebili teoriju intelektualnih klasa. Prema ovoj teoriji, ljudi imaju različite nivoe razumijevanja: neki su kadri shvatiti istinu u njenoj teorijskoj, apstraktnoj formi (to su filozofi, intelektualno najobdareniji), neki su u stanju da racionalno misle, ali samo u zatvorenom sistemu vjerovanja (ovu kategoriju sačinjavaju teolozi), a većina ljudi ima jednoliku inteligenciju da mogu shvatiti istinu samo u njenoj priprostosti, materijalnoj formi (ovo su narodne mase, obični ljudi). Pošto sveti tekst oslovljava veliku većinu čovječanstva, argument koji filozofi upotrebljavaju, on mora zadovoljiti potrebe najveće grupe od ove tri, a to je puk koji može razumjeti istinu samo ako im je prikazana u pojmovima o materijalnom, naprimjer, kroz korištenje poređenja i metafora koje plastično oslikavaju istinu. Iz toga slijedi da, u pravilu, ne treba očekivati da sveti tekst raspravlja logički, to jest, sa ciljem da ubijedi filozofe – već da se samo obraća emociji, ipak je to jedini način da uvjeri i utječe na obične ljude.
Ovaj stav, međutim, računa bez Kur'ana, jer brojni ajeti Knjige prikazuju ekplicitno da se obraća ljudskom razumu, da je to sposobnost promišljanja. To nije sve. Kur'an, kao što je nekoliko muslimanskih učenjaka nastojalo pokazati, često nudi glas logike i rasuđivanja da podrži svoja temeljna učenja. Egipatski učenjak Muhammed Ebu Zekreh u svom I'džazu-l-Kur'anu (Egipat: Daru-l-fikru-l-'arebi, [Uvod 1970.], drugi dio, str. 364-388.) razmatra nekoliko aspekata kur'anskog džedela (argumentacije). Pakistanski učenjak Amin Ahsen Islahi u svom urdu komentaru Kur'ana, Tedebbur-i-Kur'an (Lahore, 1967-1980) u više navrata skreće pažnju na kur'anske načine rasuđivanja.
U narednim pasusima, pokušali smo da izdvojimo drugi aspekt kur'anske logike: pogrešnost promišljanja primjećenog u Kur'anu u argumentima nevjernika, bilo u vrijeme islama ili ranije. Preko naslova poznatim studentima logike, navest ćemo i kratko objasniti nekoliko slučajeva takve pogrešnosti. Nepotrebno je reći da slijedeći opis nije konačan. Prijevod citiranih kur'anskih ajeta je moj vlastiti.*
Potrebno je napraviti nekoliko uvodnih napomena. Prvo, sve navedene greške, javljaju se u izjavama nevjernika, obično u izjavama protivnika poslanikā kada ih potonji pozivaju da razmisle o poruci koju su morali dostaviti i vjerovati u nju zbog toga što je to bila prava i razumna stvar za učiniti. Kur'an na taj način naglašava činjenicu da dok poslanici traže od svojih naroda da razmišljaju, proučavaju i upotrebljavaju razum, narodi ne mogu da odgovore glasom argumenata, raspravljajući se pogrešno. Drugo, broj grešaka može se vrlo lahko prepoznati, ali neke samo nakon bliskog proučavanja ajeta ili odlomaka o kojima je riječ. Pošto Kur'an nije udžbenik logike, ne brine se da očuva tačnu formu argumenta. Tokom rekonstrukcije formi grešaka spomenutih u Kur'anu, naprimjer, treba imati na umu, s jedne strane, takve jezičke odlike klasičnog arapskog jezika kao što je izostavljanje riječi, i, s druge strane, kur'anske metode izlaganja, kao metod citiranja kontra-primjera. Značajan napor može tako biti potreban u raskrivanju strukture greške. Kao ilustracije toga su greške navedene pod ignoratio elenchi i petitio principii. Na kraju, iako nisam dao nikakav primjer za to, vjerujem da su ponekad neke greške navedene zajedno u istom kur'anskom ajetu (43:57-58, navedeno pod ignoratio elenchi, čini se da služi tako dobro za primjer greške argumentum ad populum). Logičar sa istančanim osjećajem za kur'anski jezik i metod može očekivati da požnje obilatu žetvu.
Argumentum Ad Baculum
Latinska riječ baculum znači ''batina''. Argumentum ad baculum (ili argumentum baculinam), stoga je onaj koji poziva batini – odnosno sili. Sila ne mora da se zaista iskoristi; opasnost njene upotrebe biće dovoljna za proizvođenje greške. Nekoliko naroda, spomenutih u Kur'anu, odgovorili su svojim poslanicima prijeteći im. Naprimjer, u suri Hud nalazimo Šu'ajbov narod koji kaže:
''O Šuajbe'' - rekoše oni – ''mi ne razumijemo mnogo toga što ti govoriš, a vidimo da si ti među nama jadan; da nije roda tvoga, mi bismo te kamenovali, ti nisi nama drag''. (11: 91)
U suri Eš-Šu'ara, faraon prijeti Musau zatvorom ako potonji bude uzimao nekoga drugog mimo njega kao božanstvo.1 Već (19. ajet) je faraon dao prikrivenu prijetnju Musau aludirajući na ubistvo koje je Musa nehotimice ranije počinio: ''I uradio si nedjelo koje si uradio''. Ibrahimu nije bilo samo zaprijećeno, on je ustvari bačen u vatru:
''Spalite ga i bogove vaše osvetite, ako hoćete išta učiniti!''2 – povikaše. (21:68)
To se dogodilo tek nakon što je Ibrahim pobijedio u debati općenito narod (6:74-83), kralja (2:258), i čuvare hrama (21:51-71, 37: 85-98). Nuhu je narod njegov zaprijetio kamenovanjem (26:116), Lutu, njegov narod, progonstvom (26:167).
Argumentum Ad Hominem
Greška se sastoji u pokušaju da se opovrgne neko podcjenjivačkim primjedbama o njemu, radije nego odgovaranjem na njegov argument. Drugim riječima, nije napadnut argument nakon iznošenja argumenta, nego čovjek (latinski homo, ''man''). Glavešine Nuhovog naroda su ga odbacile i kritikovale njegove sljedbenike na slijedećim osnovama:
''Koliko mi vidimo, ti si čovjek kao i mi, a vidimo i da te bez ikakva razmišljanja slijede samo oni koji su niko i ništa među nama; ne vidimo da ste vi imalo od nas bolji, štaviše, mislimo da ste lažljivci''. (11:27)
Drugim riječima: Nuhova poruka mora biti odbijena zato što se dogodilo da su njegovi sljedbenici takvi i takvi ljudi (vidjeti također 26:12). U ajetu 21:36 se kaže da je pleme Kurejš počelo ismijavati Muhammeda (a.s.) čim su bacili pogled na njega a nisu obraćali pažnju na njegovu poruku. Za druge primjere ove zablude, pogledati 23:47 (faraon i glavešine/ Musa i Harun), 26:27 (faraon/ Musa), 26:153-154 (Semud/ poslanik Salih), 26:185 (stanovnici Medjena/ Šu'ajb), 43:52 (faraon/ Musa).
Argumentum Ad Populum
U ovoj grešci, osoba se žali publici, pokušavajući da igra na njihova osjećanja. U narednom ajetu, faraon, nemoćan da negira mu'džize pokazane od Musaa na njegovom dvoru, okreće se svojim glavešinama i pokušava da ih izazove navodeći da Musa namjerava da zauzme njihovu zemlju i protjera ih iz nje:
''Ovaj je zaista vješt čarobnjak'' – reče glavešinama oko sebe faraon – ''hoće da vas čarolijom svojom iz zemlje vaše izvede''... (26:34-35)
Drugi primjer, ponovno uključuje faraona i njegove glavešine, s jedne, i Musaa i Haruna, s druge strane, nalazi se u 20:63-64, gdje su zajednički Egipćani rekli da su Musa i Harun čarobnjaci koji namjeravaju da ih protjeraju iz Egipta, i u isto vrijeme, unište njihovu superiornu kulturu, i da oni, Egipćani, moraju dati sve od sebe da se suprotstave njihovoj čaroliji.
Argumentum Ad Verecundiam
Ovo je obraćanje na nečiji osjećaj skromnosti, tako da bi onome kome se obraća bilo teško da uzvrati, a da ne bude nedoličan ili netipičan. U suri Eš-Šu'ara, faraon, suočen sa Musaom zahtijeva da dozvoli Israelićanima da napuste Egipat, kazavši:
''Zar te među nama nismo gojili dok si dijete bio i zar među nama tolike godine života svoga nisi proveo?''3 (26:18)
Faraon tako pokušava prisiliti Musaa u situaciju iz koje će kasnije teško izbjeći bez kršenja takvih vrijednosti kao što su zahvalnost i poštovanje. Prizivanje istaknutih imena je također podvedeno pod argumentum ad verecundiam. Nekoliko naroda, kada su bili ukoreni od njihovih poslanika za idolatriju, opravdavali su svoje ponašanje prizivajući prestižna imena iz njihove prošlosti. Ovdje, za primjer je dijalog između Ibrahima i njegovog naroda:
Kad on ocu svome i narodu svome reče: ''Kakvi su ovo kumiri kojima se i dan i noć klanjate?'' Oni odgovoriše: ''I naši preci su im se klanjali''. (21:52-53)
Petitio Principii
U suri Ez-Zuhruf se nalazi primjer greške ''navođenja na pitanje''. Nakon spominjanja Isaa u Kur'anu, vođe Kurejša su pokušali da obmane svoj narod govoreći, prvo da Kur'an govori o Isau kao božanstvu, i drugo, da Kur'an drži Isaa - kao božanstvo - superiornijim u odnosu na vlastita božanstva, meleke.4 Nakon što su iznijeli to stajalište, pitali su svoj narod kao ko je bio bolji – meleki, koje su oni obožavali ili Isa? Sada je zaključak od strane Kurejša, naime, da Kur'an smatra Isaa – kao božanstva – superiornijim od meleka – kao božanstava – bio neosnovan kao premisa na kojoj je ova izjava bila zasnovana, naime, da Kur'an govori o Isau kao božanstvu. Ovdje su dva relevantna ajeta iz spomenute sure:
A kad je narodu tvome kao primjer naveden sin Merjemin, odjednom su oni, zbog toga, zagalamili i rekli: ''Da li su bolji naši kumiri ili on?'' A naveli su ti ga kao primjer samo zato da bi spor izazvali, jer su oni narod svađalački. (43:57-58)
Kur'an komentira kazivajući (ajeti 59. i dalje) da kurejšijske vođe znaju vrlo dobro da Isa nije predstavljen u Kur'anu kao božanstvo, već kao čovjek koji je poslan Israelićanima u svojstvu poslanika.
Ignoratio Elenchi
Ovo je greška irelevantnog zaključka. Ako je osoba upitana da dokaže ili opovrgne nešto i ona dokaže ili opovrgne nešto što nije u pitanju, počinila bi ovu grešku. Sljedeći ajet ukazuje na tu grešku:
Isaov slučaj je u Allaha isti kao i slučaj Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: ''Budi!'' – i on bî.5 (3:59)
Kršćani smatraju Isaa kao sina Božijeg, jer, tvrde oni, rođen je bez oca. Prema Kur'anu, međutim, zaključak je neopravdan, jer inače bi Adem, koji je rođen bez ijednog roditelja, imao veće pravo na božanstvo.
Bilješke
* U našem prijevodu teksta, prijevodi svih ajeta su od Besima Korkuta, prim. prev.
1 U suri Jusuf, gdje Putifarova supruga prijeti Jusufu strašnom kaznom ako bude odbio da se povinuje njenim željama. ''Ako ne učini ono što od njega tražim, biće, sigurno, u tamnicu bačen i ponižen''. (12:32)
2 Ako hoćete išta učiniti: na arapskom, in kuntum fa'iline, je veoma sugestivno. Pretpostavlja hitan slučaj: stvari dostižu kritičnu tačku, a to može biti prekasno ako propustite upravo ovu priliku da zaustavite Ibrahimovu aktivnost; dakle, ako ste uopće skloni da uradite nešto, ovo je vrijeme za djelovanje. To je također molba za zajedničku akciju, tu je nagovještaj da su Ibrahimovi neprijatelji bili podijeljeni prema vrsti akcije koju treba poduzeti protiv njega. Uporedi in kuntum fa'iline, sa sličnim konotacijama, u kazivanju o Jusufu (12:10).
3 Iako gramatički ve-lebiste min 'umurike sinine nije negativna rečenica, negativna je u odnosu na ukupnu strukturu faraonove izjave, čiji je prvi dio e'alam nurabbike validen. Dva primjera, pored mnogih drugih, ove konstrukcije u Kur'anu su 93:6-8 i 94:1-4.
4 Ovo tumačenje ajeta posuđeno je od Amin Ahsen Islahija, Tedebbur-i-Kur'an (8 tomova.; Lahore, 1967-80), 6:239-242.
5 i on bî: neko očekuje da će biti ''i on je bio'' (to jest, fe-kane umjesto fe-jekunu). Promjena iz madi (prošlost) u mudari (sadašnjost i budućnost) ukazuje da pravilo važi i za sadašnjost i budućnost kao i za prošlost, da stvaranje Adema nije bio samo događaj u prošlosti kada je naredba ''budi'' rezultirala u stvaranju ljudskog bića, već da se stvaranje bilo kojeg drugog ljudskog bića, ili bilo čega, što se toga tiče, zbiva na isti način.
S engleskog preveo: Haris Dubravac
