Započnimo riječima Safvet-beg Bašagića koji o njemu kaže: ''Njegov duh probudi u meni neko više čuvstvo, koje ni prije ni poslije nisam osjetio ni prema jednom istočnom pjesniku'', domalo zatim nastavljajući ''razvio se u meni neki osobit kult prema Hajjamu''.[1] Drugdje će da ga oslovi kao ''simpatičnog Perzijanca, koji me s dana na dan sve više zadivljuje''.[2]
Slobodni prijevodi Edvard Ficgeralda stvorili su zapadnjačku sliku Hajjama, čija je jedna od jakih komponenti traženje uživanja i neposrednog zadovoljenja čula. U današnjem zapadnjačkom svijetu, gdje su mnogo više nego u viktorijanskom periodu instant čulna zadovoljenja postala pseudo-religija, još je teže nego u vrijeme Ficgeralda da se oslobodi Hajjam krivice bivanja hedonistom.[3] Zanimljivo je napomenuti da je modernizam donio talas religijske ravnodušnosti, pa čak i skepticizam među brojnim Irancima, on je također napravio Hajjama ''upakovanog'' na Zapadu kulturnim herojem onih koji su postali filozofski skeptični i agnostici. Na primjer, Taki Irani, koji je bio intelektualni vođa iranskih komunista u periodu prije Drugog svjetskog rata, bio je mnogo zainteresovan za Hajjama, ali zbog svog ''naučnog materijalizma'' okrenuo se proučavanju Hajjamove matematike, radije nego njegove poezije, koja nije u skladu sa komunističkim učenjima. Također, iranski najpoznatiji moderni pisac, Sadik Hidajet, koji je bio agnostik i antireligijski aktivista, učinio je mnogo da se uvede novi skeptički pogled Hajjama među moderniziranim Perzijancima do te mjere da su neki greškom mislili o njemu kao osnivaču Hajjam studija u Iranu. U stvari, nijedna osoba u perzijskoj literaturi se nije često koristila kao Hajjam u modernim vremenima da prikaže osjećaj pobune protiv Objave, religijsku sumnju i hedonističke tendencije.[4]
Što se tiče onih koji se oslanjaju isključivo na rubaije, vjerujući da je Hajjam krio svoje skeptičke i hedonističke stavove zbog svrsishodnosti, ne nalazimo nikakve logike u ovom argumentu, osim psihološke potrebe nekih modernih skeptika da pronađu historijske prethodnike i stoga legitimitet za svoje inovacije bazirane na osnovama modernizma. Optužiti Hajjama za očiglednu hipokriziju dok se pokušava napraviti od njega kulturnog heroja modernih skeptika je po sebi najgora vrsta hipokrizije, jedva dostojna ozbiljnog razmatranja.[5]
Omer Hajjam, naprimjer, govori o nužnosti poslanstva. Teško se može zamisliti veća razlika između Hajjama koji govori na ovaj način i moderne verzije njegovog lika baziranoj na slobodnom prijevodu, često podmetnutih rubaija, protumačenih na takav način da podrže skeptičke stavove pojedinih modernih čitalaca Hajjama i na Istoku i na Zapadu.[6] Interesantno je da Hajjam ide korak dalje od mnogih prethodnih filozofa u korištenju religijskih referenci u svojim filozofskim raspravama uključujući kur'anske ajete.[7]
Ono što nam ponajbolje razmagljuje sliku o Hajjamu jeste njegova kvalifikacija znalaca. Nakon teologa, filozofa-mudraca i ismailija, na red dolaze: ''Četvrti, sufije, koji ne traže znanje rasuđivanjem ili diskurzivnim mišljenjem, već pročišćenjem njihovog unutrašnjeg bića i pročišćavanjem njihovih sklonosti. Oni čiste racionalnu dušu od nečistoća prirode i tjelesne forme, dok ne postane čista supstanca. Kada onda dođe licem u lice sa duhovnim svijetom, oblici tog svijeta postaju istinski odraženi u njoj, bez ikakve sumnje ili dvosmislenosti. Ovo je najbolji od svih putova, jer je poznato da Božiji rob nema refleksije bolje od Božanske Prisutnosti i u tom stanju ne postoje između prepreke ili zastori. Bilo koji čovjekovi nedostaci su uslijed nečistoće njegove prirode. Ako se veo digne i pregrada i prepreka bude uklonjena, istina stvari kakve jesu će postati očigledna i poznata. Pa Prvak stvorenja (Poslanik Muhammed) – na koga je mir – ukazuje ovo kada kaže: 'Zaista, u danima tvog postojanja, nadahnuća dolaze od Boga. Zar ih ne želiš pratiti'? Reci onima koji racionalno rasuđuju, za ljubitelje Boga (gnostike), intuicija je vodilja, ne diskurzivno mišljenje''. Ono što je zapanjujuće u ovoj klasifikaciji je Hajjamova odbrana sufija i znanja postignutog kroz unutrašnje pročišćenje, koje oni nazivaju ''kešf'', kao najsavršeniji i najviši oblik znanja. Ne može se iznijeti sud o Hajjamu bez obraćanja pune pažnje na ovu klasifikaciju. S obzirom da je rad (o klasifikaciji znalaca, op. H. D.) bez sumnje autentičan, a Hajjam nije bio vrsta mislilaca koja napiše rad da zadovolji ovu ili onu svjetovnu vlast, ova njegova tvrdnja ne može a da ne potvrdi njegovu posvećenost sufizmu i podjednako čini vjerodostojnije sufijsko tumačenje autentičnih Hajjamovih stihova.[8]
Njegova klasifikacija znalaca navedena iznad otkriva njegovo poštovanje i razumijevanje sufijskog puta znanja. Glavne teme autentičnijih rubaija je prolaznost svijeta, ograničena priroda svog racionalnog znanja, prije toga stvarna mudrost koja nadilazi egzaktno razmišljanje, uzimanje prednosti sadašnjeg trenutka i kušanje djelovanja tog vina koje simbolizira ostvareno znanje ili gnozu.[9] Kada se Hajjamova slava sadašnjeg trenutka i iskorištavanje prednosti života uzme u razmatranje, u kombinaciji sa svime što je napisao i također ono što su njegovi savremenici napisali o njemu, pa čak dodijeljene mu počasne titule, postaje jasnije da je daleko od toga da je bio hedonista, Hajjam se trudio da pokaže dragocjenost ljudskog života i realnosti sadašnjeg trenutka kao vrata Vječnom Carstvu u saglasnosti sa učenjima velikih sufijskih učitelja.[10]
Jedna Hajjamova rasprava se sastoji od odgovora koje je dao na niz pitanja što mu je uputio Ebu Nasr Nesevi, sudija (kadi) provincije Fars, koja se odnose na stvaranje svijeta i ljudsku odgovornost prema njihovom Stvoritelju.[11] Činjenica je da je ugledni religijski autoritet daleko od Horasana trebao pisati Hajjamu o takvim stvarima je samo po sebi dokaz Hajjamovog statusa kao islamskog mislioca u očima njegovih savremenika. Takav zahtjev bi bio nezamisliv da je Hajjam viđen u to vrijeme kao skeptična i hedonistička figura koju mnogi moderni ljudi predviđaju da bude.[12] Duboko je poštovan kao islamski učenjak od njegovih savremenika.[13]
Zapečatićemo ovu tradicionalnu sliku sa dva svjedočenja njegovih savremenika. O posljednjim časovima njegova života pripovijeda nam Šehrizuri sljedeće: ''Omer je čitao Knjigu liječenja od Ibni Sinaa. Kod poglavlja Jednina i množina (Bog i svijet) metnuo je zlatnu čačkalicu kao znak, dokle je došao, pomolio se potom Bogu i saopćio zadnje želje svojim ukućanima. Taj dan nije ni jeo ni pio. Svršivši večernji namaz pao je ničice zemlji i prozborio: Bože zaista sam nastojao da Te upoznam koliko sam bio u stanju! Oprosti mi! Moja spoznaja Tebe neka bude moj zagovornik kod Tebe. Kad je to rekao, rastao se s dušom''.
Pripovijeda pjesnik Nizami Arudi, da je Hajjam deset godina pred smrt, kad je boravio u Belhu, rekao u društvu: ''Moj će grob biti na mjestu, koje će stabla dva puta u godini posipati cvijećem''. Kad je spomenuti Nizami boravio u Nišaburu dvanaest godina poslije njegove smrti 1135. našao mu je zaista grob uz jednu bašču, iz koje su preko ograde šeftelije i kruške (tj. stabla, koja cvatu u razno doba godine) pružale grane i posipale ga cvijetom. ''Tad sam se – veli Nizami – sjetio riječi, koje sam čuo od njega u Belhu, i počeo plakati, jer nisam na zemlji našao čovjeka, koji bi mu bio ravan''.[14]
Ukrasimo ovaj kratki osvrt njegovim nabožnim riječima iz jedne rubaije:
O, Ti, koji svačije tajne misli znadeš,
koji svakom u muci Tvoju pomoć dadeš.
Bože, primi ispriku i pokoru moju,
ako zehru milosti za mene imadeš![15]
[1] Mirza Safvet, Omer Hajjam i njegove rubaije, u: Omer Hajjam, Rubaije, s perzijskog preveo: Safvet-beg Bašagić, drugo izdanje, Tugra, Sarajevo, 2005., str. 7.
[2] Ibid., str. 22.
[3] Seyyed Hossein Nasr, Islamic Philosophy from its origin to the present: philosophy in the land of prophecy, State University of New York Press, 2006., p. 182.
[4] Ibid., pp. 166-167.
[5] Ibid., p. 168.
[6] Usp. Ibid., p. 173.
[7] Usp. Ibid., p. 177.
[8] Ibid., pp. 174-175.
[9] Ibid., pp. 181-182. Vino i piće kao termin koji sufijski autoriteti koriste da bi označili stanje koje proizlazi iz duhovnog promatranja Božijeg Lica čija ljepota i zanosnost čovjeka čini besvjesnim je, za Mahmuda Šabestarija, pravo i stvarno značenje ove riječi, dok je imenovanje vinom alkoholne tekućine koja čovjeka fizički opija, ustvari, metaforička i figurativna upotreba. Jer Božija ljepota i stizanje na razinu Božije blizine čovjeka dovodi u trans i zaboravljanje sebe i svog postojanja naspram Božije uzvišenosti i ljepote. U takvom stanju čovjek je besvjestan i opijen prizorom u kojem se našao; stoga su ljudi na osnovu sličnosti alkohol nazvali vinom, pri tom zaboravljajući njegovo izvorno i prvobitno značenje te su vremenom ovu njegovu metaforičku upotrebu zaboravili i držali da je to izvorno značenje ove riječi. (Mahmud Šabestari, Sufijski ružičnjak, s perzijskog preveo: Ekrem Tucaković, Ljiljan, Sarajevo, 2003., str. 131, bilješka br. 169.)
[10] Usp. S. H. Nasr, Ibid., p. 183.
[11] Ibid., p. 172.
[12] Ibid., p. 316, bilješka br. 17.
[13] Ibid., p. 182.
[14] M. Safvet, Ibid., u: O. Hajjam, Ibid., str. 12.
[15] O. Hajjam, Ibid., br. 226, str. 67.
