Pedeset Rumijevih dragulja mudrosti

Autor: Haris Dubravac Septembar 01, 2016 0

Pedeset Rumijevih dragulja mudrosti

 

  1. Ne zaboravi na Nj, jer sjećanje na Njega dalje krila ptici duše.*
  2. Gdje god se bilo ko nalazi, on je pored svoje potrebe i ne može se od nje odvojiti.
  3. U crnoj se noći iskren čovjek od licemjernog razaznaje. U noći se licemjerje uništava.
  4. Želiš li čovjeka upoznati i vidjeti kakav je zaista, navedi ga da zbori.
  5. Zar ima potrebe vikati i galamiti pred onim ko šapat uspijeva čuti?
  6. Nikad zrelo grožđe više nezrelo ne može biti.
  7. Nema razloga koji srdžbu može više postidjeti nego da se pokaže kako je ona bez razloga.
  8. Astrolab tek u rukama zvjezdoznanca postaje koristan.
  9. Bog sve obuhvata i šta Mu god dodaš, biva nedostatak. Broj jedan nalazi se u svim brojevima, a bez njega nijedan broj nije moguć.
  10. Kad bi sad sva umijeća ponovo raščlanio, vidio bi da je početak i bit svih bila Objava te da su ih ljudi naučili od vjerovjesnika.
  11. Voli svakoga, pa ćeš stalno među cvijećem biti! No, kad svakoga prezireš, neprijatelj posjećuje misli, pa bez prestanka među zmijama i trnjem obitavaš.
  12. Kad neko pretjeruje u ljubavi, stalno želi biti sretan, a to je vrlo teško i srce je tad rastrojeno.
  13. Dok prijekora ima, i ljubav će biti živa. Prijekor je prisutan među bliskima, a ne među strancima.
  14. U čovjeku leže mnoge stvari; leži miš i ptica leži u njemu. Katkad ptica kafez ponese prema gore, a miš ga povuče nadolje.
  15. Ta i tepih motkom mlate kako bi iz njega prašinu istjerali, a to pametni ne nazivaju prijekorom.
  16. Prijatelja treba staviti na ispit da na kraju ne bi bilo kajanja. (...) Kad se abdest uzima, vodom i nos ispiraju, a nakon toga je i kušaju; ne zadovoljavaju se samo time da je vide.
  17. Ako je Isaov duh Bog, kamo je onda otišao njegov duh? Duh ide svome izvoru i svome Stvoritelju. Ako je izvor Stvoritelj, kamo onda odlazi duh?
  18. Nekim je ljudima Bog oči učinio slijepim kako bi gradili ovaj svijet. Da u srca nekih nije umetnuo zaborav onoga svijeta, nikad ovaj svijet ne bi bio naseljen.
  19. Kad staviš psu zlatnu ogrlicu oko vrata, neće ga zbog te ogrlice prozvati lovačkim psom. Sposobnost da lovi nalazi se u njemu, a ti mu možeš nabaciti i zlatnu ogrlicu ako hoćeš.
  20. Ako od svoga oca naslijediš lažno zlato, crno i pokvareno, zar ga ne bi zamijenio za tečno zlato, čisto od primjesa i prljavština? Ili ćeš uzeti lažno i kazati kako si to naslijedio?
  21. Hiljadu ti riječi izvana prozbori, nema koristi sve dok se to ne potvrdi iznutra. (...) Sve da je čitav svijet osvijetljen svjetlošću, dok ga ne bude u tvome oku, ti ga nećeš vidjeti.
  22. Hiljadu si puta vidio kako se izrodi iskrenost iz zubobolje, muke ili straha. Zašto si rob tjelesne udobnosti postao i samo se udovoljavanjem njoj zabavio?
  23. Tvoje je tijelo na obali, a duša ti samome moru pripada. Zar ne vidiš kako hiljade riba, zmija, ptica i stvorenja raznorodnih iz mora izlazi i pokazuje se, ali se ponovo u more vraćaju? I tvoje osobine – ljutnja, zavist, strast i sve drugo – iz tog mora glavu pomaljaju.
  24. Razum je kao leptir, a Voljeni kao svijeća. Iako leptir na svijeću navaljuje i tako sebe uništava i spaljuje, on je leptir jer mu svijeća ne da mira makar mu ona nanosi nesreću i bol i spaljuje ga.
  25. Dokazi nisu održivi, jer zadovoljstvo koje dolazi zajedno s njima ne traje dugo. Dok nekome navodiš dokaze, on je zadovoljan, topao i čio. Čim se dokaz više ne spominje, ni zadovoljstvo ni toplota koji su ga krasili više se ne vide.
  26. Riječi su sjena Istine i njezin ogranak. Kad je već sjena privukla Istinu prvotnim putem, riječi su tek isprika, a govor tek izgovor. Jednoga čovjeka drugome čovjeku privlači ona posebna spona, a ne riječi.
  27. Kad malo promisliš, ti si korijen, a sve ostalo ogranci. Kad su tvoje grane ispunjene tolikim čudesima, raznim stanjima i čudnovatim beskrajnim svjetovima, promisli kakav si ti, koji si korijen.
  28. Bog je Svevišnji vjerovjesnike i Svoje miljenike slao da, poput velikog čistog okeana, svaku slabašnu vodu i prljave tvari koje su se u njoj nakupile oslobode te prljavštine i svake smjese naknadno dodane.
  29. Kad neko zasije pšenicu, on se nada da će pšenica izniknuti, a u isto vrijeme strah ga je da, ne daj Bože, ne naiđe kakvo nevrijeme. Prema tome, jasno je da nema nade bez straha niti se kad može zamisliti nada bez straha ili strah bez nade.
  30. Putevi jesu različiti, ali je zato odredište samo jedno. Zar ne vidiš koliko mnogo puteva Kabi vodi? (...) Stoga, ako u puteve gledaš, razlika je golema, a razdaljine su neizmjerne. No kad pogledaš u odredište, ono je isto svima.
  31. Za neke je korisnije da malo pričaju nego da pričaju mnogo. Baš kao kad se vatra u peći rasplamsa, ne možeš se tad njom okoristiti niti joj se možeš približiti, a iz one slabašne svjetiljke izvučeš hiljadu koristi.
  32. Čovjek je moćno stvorenje. U njemu je sve zapisano, samo što koprene i tmine ne dozvoljavaju da on to znanje u sebi iščita. Koprene i tmine jesu ove svakodnevne brige i one su raznolike: to su ove raznovrsne ovosvjetske rabote i želje najrazličitije.
  33. Dok su Musaa njegovi sljedbenici slušali, u moru su se putevi pojavljivali, nebo im se iz mora ukazalo i oni su iz njega izišli. A kad neposlušni postaše, tolike godine u onoj pustinji ostaše.
  34. Slana voda so pokazuje onome ko je slatku vodu pio. Stvari se prepoznaju prema svojim suprotnostima. Uzvišeni Bog u vaše je srce sigurno usadio vjerovanje čim te stvari za ružne držite. Suprotstavljena divoti, ta ružnoća izlazi na vidjelo, zar ne?
  35. Pouka je da je svijet poput planine: sve što kažeš – dobro ili zlo – isti ćeš glas iz planine čuti. Nemoj pomisliti: ''Ja sam fino rekao, a planina je ružno odgovorila''. Nemoguće je da slavuj zapjeva planini, a da iz planine glas vrane odzvanja.
  36. Riječ je voće stabla djelovanja, jer se riječ iz djela rađa. Svevišnji Bog svijet je Riječju stvorio kad je rekao: Budi! I to će biti. (Kur'an, 2:117, 3:59, 16:40, 36:82) (...) A kad govoriš da u ovome vremenu riječi nemaju vrijednosti, opet to riječima govoriš, zar ne? Kako onda riječi nisu vrijedne?
  37. Bol je ta koja čovjeka vodi u svemu što on radi. Dok se bol, žudnja i ljubav u čovjeku za nečim ne probudi, on tom poslu ne hrli. (...) Dok Merjemi porođajni bolovi nisu došli, ona se onome drvetu nije uputila, kako se kazuje: Poslije nju porođajne muke dovedoše do palmina stabla. (Kur'an, 19:23)
  38. Prijatelj je divna stvar, jer prijatelj misleći na prijatelja crpi snagu, raste i oživljava. Kakvo je to čudo što je misao na Lejlu davala snagu Medžnunu i što se on hranio mišlju na nju? Voljeni koji je sjena ima toliku moć i učinak da zaljubljenom daje snagu; pa zašto se onda čudiš kad Istinski Voljeni daje snagu pri pomisli na Njega, što u prisustvu, što u odsustvu?
  39. Unutarnji su neprijatelji najgori neprijatelji. Vanjski neprijatelji nisu ništa. Šta bi mogli biti? Zar ne vidiš kako su tolike hiljade nevjernika zarobljenici jednoga nevjernika koji je njihov zapovjednik? A taj nevjernik opet zarobljenik je jedne misli. Jasno je stoga da je to sve nastalo od misli čim su tolike hiljade ljudi i čitav svijet zarobljenici.
  40. Jedan sebe usnije među dobrima u ružičnjaku i raju, dok drugi usnije da je među zmijama, među zebanijama iz pakla i škorpijama. Potražiš li među njima, nećeš pronaći ni raja ni pakla. Kakvo je čudo onda ako tijela nekih u grobovima budu uživala i naslađivala se, a neki opet budu u kazni, boli i iskušenju? A ti ne vidiš ni jedno ni drugo.
  41. Pobogu, ti ličiš na sebe i primjer si sebe. Ti nisi to što vidiš. Ta tvoja osoba jeste samo tvoja sjena. Kad neko umre, ljudi vele: ''Taj je i taj preselio''. Ako je bio taj, kamo je onda preselio? Dakle, jasno je da je tvoja vanjština primjer tvoje nutrine, kako bi se na osnovu vanjštine moglo suditi o nutrini.
  42. Tako i granu na kojoj ima mnogo voća plodovi saviju do zemlje, dok se grana na kojoj nema voća izvija u nebo, kao što je grana jablana. A kad voće preko granice rodi, grana se podupire da se ne bi skroz do zemlje savila. Pejgamber je bio vrlo skrušen, jer su se sva voća svijeta od početka do kraja na njem skupljala.
  43. To što Mustafu, neka su mu Božiji blagoslovi i mir, nazivaju nepismenim nije zato što nije umio pisati i izučavati nauke. Tako su ga zvali zato što je njegovo znanje bilo neukaljano i nije bilo na ovom svijetu stečeno. Zar neko ko na Mjesecu pečat utiskuje ne može slova ispisivati?
  44. Ako se nekome pojavi radost u srcu, to je nagrada zato što je nekoga već obradovao; a ako se rastuži, nekoga je već rastužio. To su darovi s onoga svijeta i primjeri Dana polaganja računa, kako bi ljudi iz ovo malo i ono mnogo shvatili, baš kao što se iz hambara pšenice pokazuje šaka pšenice.
  45. Vidi samo kako ona neobrađena vuna u blizini pametna tkaoca postaje oslikana prostirka, te kakvi od ove gline u rukama pametna graditelja nastaju dvori. Druženje s pametnim čovjekom tako djeluje kod neživih stvari, a pogledaj šta sve vjerniku čini druženje s vjernikom.
  46. Sposobnost razlučivanja jeste vjerovanje, a nevjerovanje je odsustvo te sposobnosti. Zar ne vidiš kako su u vrijeme faraona, nakon što je Musaov štap postao zmija i nakon što su drveta i užad mađioničara također postali zmije, oni što nisu imali sposobnost razlučivanja vidjeli sve isto i nisu mogli uočiti razliku. Oni koji su imali sposobnost razlučivanja razlučili su magiju od istine i postali vjernici zahvaljujući sposobnosti razlučivanja?
  47. Ako kod brata svoga nedostatak nalaziš, to što u njemu vidiš nalazi se u tebi. Svijet je baš kao ogledalo: svoj odraz u njemu vidiš, jer: ''Vjernik je ogledalo vjernika'' Te nedostatke od sebe otkloni, jer ono što ti kod njega smeta kod sebe ti samog smeta. (...) Poslanik nije kazao: ''Nevjernik je ogledalo nevjernika'', ne zato što nevjernik ima nešto što nije ogledalo, već zato što on nije svjestan svoga ogledala.
  48. Ako drveće zimi ne daje list ni plod, nemoj misliti da ne radi. Ono uvijek radi. Zima je vrijeme prikupljanja prihoda, a ljeto vrijeme potrošnje, samo što trošenje svi vide, a sakupljanje prihoda ne vide. To je kao kad neko napravi gozbu i mnogo za nju potroši. To svi vide, ali prihode koje je malo – pomalo skupio za tu gozbu ne vide niti poznaju. A prihodi su bit, jer se iz prihoda troši.
  49. Sve što je na svijetu – imetak, žena, odjeća – poželjno je zbog nečega drugog, a ne samo po sebi. Zar ne vidiš ako stotinu hiljada zlatnika uza se imaš, a pritom si gladan i hljeba ne nalaziš, kako te zlatnike ne možeš pojesti i od njih hranu načiniti? Ti zlatnici i žena jesu zbog djeteta i zadovoljenja strasti, odjeća je da se od hladnoće odbraniš i slično tome. Sve su stvari lančano uvezane, do Boga; a On je Taj Koji je poželjan Sam po Sebi, Njega zbog Njega Samoga traže, a ne zbog nečega drugoga.
  50. Bog je uvijek blizu tebe. Šta god pomisliš ili zamisliš, On je kod te misli, jer On stvara tvoje misli i šalje ti ih. Ne možeš Ga vidjeti samo zato što ti je toliko blizu. Zar je to čudno? Ta i razum te prati u svemu što činiš, ali ti razum nigdje ne vidiš. Vidiš samo njegove tragove, ali ne vidiš njega samog. Naprimjer, neko ode u hamam i ugrije se; gdje se god po hamamu kreće, vatra je s njim i grije se od njezine toplote, ali vatru ne vidi. No, pošto iziđe napolje i očima vidi vatru, poznato mu je da vatra grije i zna tad da se i hamam ugrijao od te vatre.

 

* Obzirom da na internetu i društvenim mrežama strši prašuma Rumijevih citata, maksima, izreka i misli čiji izvor nije utvrđen, a prijevod (obično s engleskog jezika) sumnjiv, mi napominjemo da je svih pedeset mudrosti preuzeto iz djela: Dželaluddin Rumi, Tajne uzvišenosti, s perzijskog i arapskog preveo: Munir Drkić, Bookline, Sarajevo, 2011.

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro