Svako mjesto i vrijeme ima svoje ljude o kojima povijest piše i o kojima će pisati. Ljudi, koji žive kako bi služili narodu u ime Allaha. Ljudi, koje je Allah počastio da i poslije smrti budu živi u dušama ljudi, te da ih se ljudi u različitim periodima sjećaju po dobru i uče im dove, kao jednu vrstu zahvalnosti za njihov doprinos čovječanstvu općenito, a islamskom ummetu posebno. 

Mislim da je malo ljudi na svijetu, a pogotovo muslimana, koji nisu čuli za ime Salahuddin el-Ejjubi, ali malo je i o­nih koji poznaju nešto detaljnije o tom čovjeku i koji su možda izučavali ili proučavali život tog islamskog velikana. Ko je to Salahudin? Gdje je živio? Kako je živio? Zašto je poznat? Šta je uradio? Uz koga i protiv koga se borio? Ovo su samo skromna potpitanja našeg skromnog zapisa o tom velikom Salahuddinu el-Ejjubiji r.a..
Na početku bih volio skrenuti pažnju da svako ko bi htio da napiše o velikanima povjesti u nekoliko rijeći, kako bi olakšao ljudima koji nemaju uslova da čitaju opširno, da će uvijek njegov rad biti siromašan i nepotpun, jer ko hoće da prelije vodu jednog mora u jednu običnu čašu, svi znamo koliko će se vode zadržati u toj čaši, a koliko će ostati u samom moru. Ovo je samo pokušaj predstavljanja i želja da našm čitaocima damo priliku da okuse te vode iz mora naše ličnosti o kojoj želimo govoriti. Zato, kada pišemo o Salahuddinu naglašavamo da smo iza sebe ostavili velike događaje i da smo opisali njega i njegov život samo u glavnim crtama, a ne da smo sa nekoliko riječi obuhvatili tog velikog čovjeka o kojem su pisali i pisat će svi, ne samo njegovi simpatizeri, već i njegovi oštri protivnici.
Prije osam stotina godina ime Salahuddin je prodrlo u svaku kuću, na Istoku i Zapadu, ali kako vrijeme odmiče, to ime se polahko stišavalo i smanjivala se njegova vrijednost. Ali ime Salahuddin i povjest njegovog herojstva se snažno vraća u našem vremenu, jer i mi trebamo Salahuddina, trebamo njegovu odlučnost, njegov autoritet, njegovu hrabrost, da povede ovaj ummet putem koji mu dolikuje. Kada bi muslimani bili o­nakvi kakvi bi trebali biti, svaki period bi morao imati Salahuddina. Pogledajte vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, bili su to Salahuddini oko njega, poput Ebu Bekra, Omera, Osmana, Alije, Halida, Sa'da, Talhe, Ebu Ubejde..., a ne jedan Salahuddin. Zatim nakon Poslanikove smrti također; Omer b. AbdulAziz, Hasan El-Basri, Se'id b. Musejjib, Se'id b. Dzubejr... Također poslije njih, generacija koja je imala Abdullaha b. Mubareka, Fudajla b. 'Ijada.., ali kako se udaljavamo od vremena Poslanika a.s., broj Salahuddina u jednom vremenu se sve više smanjuje.

Ime i porijeklo

Salahuddin je nadimak, a njegovo pravo ime je Jusuf b. Ejjub. Rođen je 530 hidžretske god. / 1135. nove ere.
Njegov otac se zvao Nedžmudin. Nedžmudin je porijeklom Kurd, od kurda Hakara, koji su najuglednije Kurdsko pleme. A tačka njihova porijekla je iz grada Dvin, jugoistočno od Azerbejdzana. Njegov otac je učinio hidžru iz toga grada u predjele Tekrita. Zatim za vrijeme Zenkija, iskusnog vojskovodjđe i islamskog velikana o kome ćemo pisati u slijedećim biografijama, napustili su Tekrit i došli u Mosul, gdje je boravio Zenki, koji ih je počastio i lijepo ugostio. Zatim kada je oslobođen Be’alebekk, Zenki je postavio Nedžmuddina za namjesnika, a Nedzmuddinov brat Šerko, što znaci "Lav planine" je bio velik i snažan ratnik.

Djetinjstvo i odgoj

Sallahuddin je odrastao u okrilju Nuruddina Mahmuda ez-Zenkija. Mahmud je bio velika islamska ličnost toga vremena i čovjek, koji je bio tačka ujedinjenja između muslimana. Naučio je od njega dosta plemenitihih stvari, te se okoristio njegovim velikim iskustvom, zatim se ugledao na njega u njegovom zuhdu (asketizam). Odrastao je učeći Kur'an i ostale islamske znanosti. Trenirao je ratne vještine, vješto jahanje konja i dr. Njegov babo Nedžmuddin je bio među prvim savjetnicima Nuruddinu, koji je bio namjesnik Halepa i Damaska poslije. Za vrijeme ujedinjenja muslimana i velikih krstaških napada, u vremenu kada su se muslimani na Istoku nalazili u nezavidnoj situaciji, baš tada je odrastao Salahudin.
Salahuddinov babo  je bio snažan i plemenit covjek. Bio je načelnik Kritske palače za vrijeme Suldžuka, a svoju uspjesnu karijeru je vidio u blizini Zenkija, i to je bio razlog njegovog preseljenja u njegovu blizinu. U njegovom okrilju je odrastao Salahuddin na način na koji odrastaju djeca velikih činovnika i hrabrih ratnika. Nuruddin je uvidio taj zapaženi talenat, i zapazio u njima ljubav prema Istini i ignorisanje sekundarnih stvari. Vidio je u njima ljude koji žude za idealima, a ne hvataju se za sporedne stvari, koje bi ih mogle glave kostati. Iz dana u dan, povjerenje je raslo između Salahuddina i njegovog vođe Nuruddina ez-Zenkija. Nuruddin ga je pozivao na njegova posebna sijela, te ga učinio svojim bliznim savjetnikom, pa čak i u veoma važnim trenutcima, što je mladiću dalo još više snage da krene naprijed i da se ne okreće iza sebe. Često su njih dvojica bili glavne uloge u naučnom dijalogu, u prisustvu mnoštva učenjaka iz raznih naučnih disciplina, što je ulilo mladiću ljubav za naukom i učenjacima. Provodio je veliki dio svoga vremena u nauci, čitajuci biografije i životopise velikana ovoga ummeta, sve dok nije postao veliki učenjak i mislilac sa jedne, a hrabar ratnik i vješt političar sa druge strane.
Šta se drugo nadati od čovjeka koji se na ovakav način odgoji i stasa u tom periodu njegovog života? Ovo je dobar pokazatelj svim roditeljima koliko su zapostavili najveći emanet, a nama u ovom vremenu najpotrebniji, to je uspješan odgoj djece. Sve nam je nekako preče od naše djece. Olahko se upuštamo da ih predamo vrtiću, školi, odgajateljima, bez bilo kakve opreznosti i pažnje prema njima. Islamski ummet treba generaciju koja će zasluziti pobjedu, a pobjeda će doći uz kvalitetno odgojenu islamsku generaciju.