Nedžmuddin Ejjubi je bio namjesnik Tikrita. Jednog dana mu je brat Eseduddin Ejjubi rekao: „Brate, zašto se ne ženiš, već ti je vakat? A Nedžmuddin mu kaže: „Čekam onu s kojom želim da uđem u Džennet, i koja će mi roditi sina koji će osloboditi Mesdžidul-'Aksa“. Kaže on njemu: „Pa ti kad bi zaprosio halifinu kćerku ili kada bi zaprosio kćerku velikog vezira, sigurno bi jedva dočekale da se udaju za tebe“. A on kaže: „Nijedna mi od njih ne odgovara“. Pa kaže mu njegov brat Eseduddin: „Kako ćeš naći takvu djevojku?“ A on mu reče: „Siguran sam da ono što čovjek želi u svome životu iskreno u ime Uzvišenog Gospodara da će mu Gospodar i dati.“
Jednoga dana je došao na predavanje jednog od šejhova u Tikritu i čuo iza zastora glas jedne djevojke koja je kazala: „Uvaženi šejhu, poslao si mi da me zaprosi onaj ko posjeduje imetak i veliko bogatstvo, primamljiva je to ponuda, ali sam odbila to, iz razloga što tražim mladića koji želi da me svojim životom uvede u Džennet, i želim da istom tom mladiću rodim sina koji će osloboditi Mesdžidul-Aksa“.
Nedžmuddin se začudio i kazao, nikome nisam o ovome pričao osim svom bratu i siguran sam da moj brat o ovime ni sa kim nije razgovarao. Odmah je kazao ovom šejhu: „Hoću da ja ženim ovu djevojku, jer ja godinama čekam onu koja će me uvesti svojim životom i vjerom u Džennet i čekam onu koja će mi roditi sina koji će osloboditi Mesdžidul-Aksa“. Kaže mu šejh: „Ne žuri, ti si emir Tikrita, ova nije bogata djevojka i nije iz ugledne porodice i neće ti odgovarati“. Ali mu je Nedžmuddin kazao: „Ja želim oženiti ovu djevojku“, Te se iz ovakvog braka rodio Salahuddin (Jusuf) el-Ejjubi.
Njegovo porijeklo i odrastanje
Njegovo pravo ime je Jusuf ibn El-Emir Nedžmuddin Ejjub ibn Šazijj ibn Mervan ibn Ja'kub Ed-Duvejni Et-Tikriti, njegov nadimak je „Salahuddin“. Rodio se 532. hidžretske godine u jednom gradiću u blizini Bagdada. Njegov otac i amidža su tu živjeli, ali nakon njegova rođenja nisu ostali dugo u tom mjestu i odselili su u Mosul kod vladara koji se zvao Imaduddin Zenki. Kad je pravedni vladar Nuruddin Zenki (sin Imaduddina) izdao naredbu za opsadu Damaska i Ba'lebeka (grad u sjeveru Libana) i osvojio ga, postavio je Salahuddinovog oca kao namjesnika tog grada. I tako je ovaj vladar Nuruddin odigrao veliku ulogu u pojavljivanju Salahuddina na vojnoj sceni u tim burnim vremenima, postavljajući ga na razne funkcije da stekne potrebno iskustvo.
Salahuddin Ejjubi, junak još od djetinjstva
Jusuf je porastao u Tikritu, u naručju svojih roditelja, kojeg su odgajali s ozbiljnošću i odlučenosti. Od svojih ranih dana je gajio ljubav prema znanju i doprinosu. Njegov otac, Nedžmuddin Ejjubi, bio je jedan od junaka muslimanske vojske, koji čuvaju granice. Nuruddin Shehid, ga je imenovao kao njegovog zamjenika u Tikrit, dok je njegovog amidžu Shirkuha, imenovao kao zapovjednika vojske.
Nedžmuddin Ejjubi je želio da se njegov sin popne na ljestvici vjerskog znanja, tako da mu je predavao veliku pažnju pošaljivši ga u mejtepe i izvore znanja u to vrijeme. On je napamet naučio Kuran još u prvim danima svog putovanja k znanju, tako da je naučio veliku količinu poslaničkih izreka (hadisa).
Kada je Jusuf navršio jedanaest godina, njegov otac ga je odveo u Aleppo, Sirija, u cilju usavršavanja u obrazovanju. Tikrit je bio mali grad i nije se mogao usporediti sa Aleppom, džamijama, učenjacima i njegovim institucijama. Jedne prilike ga je njegov otac poslao u društvu karavane trgovaca i putnika. S njim je poslao i slugu kako bi bio pod njegovom brigom usput, ali i u Aleppo.
Put nije bio siguran, jer su krstaške bande hodali okolo, uvodeći užas među putnicima. Oni su pljačkali karavane i u najboljem slučaju, uzimali su im poreze da bi ih pustili da prođu bez problema.
Jusuf je bio vrlo predan golubovima. Kupovao je rijetke vrste golubova, hranio bi ih žitaricama i vodom i divio se njima kada bi ih posmatrao kako lete s jednog mjesta na drugo.
On nije zaboravio da ponese sa sobom neke od njegovih omiljenih golubova, oni poštari, na ovom putovanju u Aleppo. Sa ovim golubovima će se zabavljati u slobodno vrijeme i da će mu omogućiti korespondenciju sa ocem i majkom kad god bi ga savladala žalost i nedostajanje njegovih roditelja.
Golubove je stavio u poseban drveni kavez, stavio im je dovoljno hrane i stavio ih u jednu od karavanskih košarica.
Koraci karavane su bili spori, i pjevač koji je pratio karavanu je u jednom trenutku prekinuo pjesmu koja je bila kao osvježenje duše putnika, sa svojim melodičnim glasom. Malog dječaka je impresionirao došaptavajući razgovor saputnika jedan s drugim. Tišini koja se širila pomalo je bila zastrašujuća. Prišao je slugi i upitao ga: "Šta se dogodilo?! "
Nagnuo se i šapnuo na uho: "Mi smo u opasnosti. Ova brda su puna krstaških bandita. U ovom području se trebamo kretati sa velikim oprezom."
Jusuf je poslušao poruku svog sluge te je pratio karavan istim tempom, moleći se kako bi prošli ovo područje bez problema. Bilo je nezgodnih trenutaka. Muškarci su stavili i vreće od stočne hrane na ustama svojih kamila i konja da ne bi ispuštali glasove da se čuju od strane krstaša. Oči putnika su bile usmjerene na okolnim brdima, da bi opazivali svaki pokret bez obzira na to koliko je nasumično. Gdje god ih je mučila tišina da je čak se i dah osjetio.
U jednom iznenađujućem trenutku, iza brda iznenada se pojavilo desetak konjanika krstaških s mačevima u rukama. Dok su se približavali na svojim konjima, vikali su glasno, "Stop! Stop u suprotnosti ćemo vas gađati strelama i kopljem!"
Sva karavana se zaustavila, ostavljajući prostora nepoznatom mučenju.
Krstaši su okružili karavanu sa svih četiri strana i počeli su sa torturisanjem putnika da, ako se pobune, sve će ih pobiti. Kasnije su zatražili da sjaše sa svih jahalica i da stoje na nogama. Svi su sjahali, a zajedno sa njima i mali dječak Jusuf.
Njegov mu se sluga približio i pažljivo šapnuo: "Pazi se i nemoj im reći ko si! Nemoj im reći ko je tvoj otac i tvoj amidža! U suprotnosti, oni će te oteti i tako će zahtijevati veliki otkup za tvoje oslobađanje. To jest, ako te ne bi ubili!"
Jusuf je saslušao savjet svog sluge, i obećao da neće reći ništa od onoga što je on rekao. Zatim je upitao: "Reci mi, na kome se mjestu nalazimo i koliko je udaljena ova zemlja od Tikrita!"
Sluga je rekao: "Mi smo u brdima Safvana, pet firseha (15 milja)."
Jusuf je odgovorio: "Dobro, dobro."
Kasnije, on je napustio svog slugu koji je uperio svoje oči k krstaškim razbojnicima te se povukao na kraju karavane. Sluga je mislio da je otišao kod kočija žena i djece, što ga je donekle rasteretilo i otvorilo lice. Ali tek nakon nekoliko trenutaka, Jusuf se vratio na pročelu karavane. Kada ga je vidio sluga zatražio od njega da se vrati na kraju karavana gdje su žene i djeca. Ali je Jusuf odbio i zatražio da ostane među muškarcima. Posmatrao je sa velikom pažnjom bandite crvenih lica, plavih kosu i neopranih. Osjećaji ljutnje i gađenja savladali su čitavo njegovo slabašno tjelo.
Zapovjednik bande je stajao pred karavanom i vikao na lošem arapskom: "Vi ste na krstaškim teritorijama, zato treba da plaćate porez kako bismo vam omogućili da prođete. Naknada je da svaki od vas mora platiti deset zlatnih dinara za svakog muškarca, pet za svaku ženu i po dva za svako dijete. Pored toga, treba da se uzdrže od pola tovara kojeg imate sa sobom. Ko god se opire, izgubit će čitav svoj tovar i bit će pogubljen. Brzo, požurite! Čuli ste me ili ne?"
Sluga je pogledao Jusufa, u čije je lice primjetio mržnju i nemir, kao da mu oči bježe plamena, što ga je zabrinulo. Prišao mu je, uzeo ga za ruku i upozorio ga da ni slučajno ne reaguje. "Ne bi trebalo da bilo ko sazna ko si i čiji si! Jesi li razumio?!", ponovo ga je podsjećao.
Dva su krstaša sjahala sa konja i zabila su dva koplja u zemlju. Onda su uzeli i treće koplje i vezali iznad druga dva, formirajući oblik poput vrata, ali ne povezujući ih dobro i čvrsto. Po završetku svoje dužnosti, zapovjednik bande je vrištao:
"Svaki od vas mora proći kroz ovu kapiju i platiti porez konjaniku koji se nalazio pored. Nakon što budete platili svoju naknadu, čekat ćete do kraja, dok završe i ostali."
Ostali su se krstaši podsmijavali i izrugivali sa svakom osobom koja bi prolazila na ta dva koplja. Dva krstaša koji su zabili koplja, stajali su pored njih, nekada su spuštali treće koplje a nekada bi je podizali. Dakle, neki ljudi bi prolazili pješice, drugi sagnuti, a neko ko bi im se nije svidio, saginjali bi koplja kako bi morao puzeći.
Jusuf je gledao ljude dok su prolazili poniženi, što mu je izgubilo živce i uzvikao sa svim glasom: "Dosta o kriminalci! Kako nemate i malo poštovanja prema starijima?! Kako uopće nemate poštovanja prema bolesnima?! Zar vam uopće nije žao za malu djecu?!"
Krstaši su ga čuli i s čuđenjem rekli: "Kada ti dođe red, tada ćemo vidjeti koliko si hrabar i koliko ti košta koža, mali knave."
Zatim, zapovjednik krstaških razbojnika je povikao: "Dođi ovamo mali slabašnjaće, pa da vidimo koliko si hrabar i hrabar čovjek! Dođi ovamo i nećeš proći pješice, sagnut nego puzeći!"
Zatim je naredio dvojici konjanika da se spusti koplje niže i pozvao Jusufa: "Dođi brzo i prođi! Čuo si me ili ne?!"
Jusuf se ukopao u mjesto i nije se pomjerao.
Zapovjednik bande ga je opet pozvao: "Kratkovidće! Čuješ li me šta ti kažem? Dođi i budi poslušan inače ću ti ublažiti leđa kako bi uzeli pouku i drugi!"
Jusuf je povikao: "Ja se nikome ne pokoravam mimo Allahu."
Slugi skoro da mu se nije srce okrenuo od mjesta od straha. Pričao je i zamolio Jusufa da se povinuje naredbama krstaša, ali dječak je ponovo rekao: "Neću proći čak i ako me ubiju".
Zapovjednik bande je uzjahao svog konja i pomalo zbunjen odgovori ovom tvrdoglavom dječaku, a zatim mu je prišao blizu, i počeo je vrtiti se sa svojim konjem oko tvrdoglavog dječaka govoreći mu: "Ko si ti mali nesretniče koji odbija moje naredbe! Zar ne vidiš da nas zadržavaš?!"
Neki ljudi iz karavane su vikali: "Ubjedi se više jer ćeš nas uzeti navrat! Ubjedi se da nas ostave na miru!"
Zapovjednik bandita se vrtio oko tvrdoglavog mladića u nadi da će ga uplašiti, ali je dječak ni okom nije ustreperio. Onda se udaljio i potrčao k njemu sa svojim konjem kao zvijer, ali se ipak dječko nije pomjerio s mjesta. Zapovjednik bande je sišao sa svog konja i sa očima koje kao da puše vatru, rekao: "Šta misliš ko si ti, tvrdoglavi momče?! Sada ću ti otkinuti glavu kao ptici, ako se ne povinuješ mojoj naredbi!" Potom je podigao svoj mač, ali se dječak ponovo nije pomjerao s mjesta. On je gleda bandita sa nemilosti kao da ga ne zanima ništa.
Zapovjednik bande je zabio svoj mač u zemlju i uzviknuo: "Nikad nisam vidio tvrdoglavijeg dječka od ovog! Osim što ću te poštediti života, također ću povući i iznos kojeg morate platiti, ali svakako trebaš proći kroz ta dva koplja, ne jednom, već dva puta."
Jusuf je odgovorio: "Ne, neću proći."
Zapovjednik bande: "Šta pričaš jer te nisam dobro čuo?!"
Jusuf je odgovorio: "Neću proći."
Osmjehnuvši se zapovjednik bande reče: "Dobro, nemoj proći, ali ćeš platiti pet zlatnih dinara, a ne dva kao i svi druga djeca."
Jusuf: "Ja neću platiti niti jedan groš."
Tada je sluga prišao Jusufu i pitao o tajni njegove tvrdoglavosti, a on je odgovorio tihim glasom: "Čekaj malo, pa ćeš sam vidjeti".
Još nije ni završio te riječi, vojska Nedžmuddina (oca) i Shirkuha (amidže) su ih okružili sa sve četiri strane. Ljudi su otvorili svoja lica i počeli izražavati zahvalnost Allahu na ovo čudo.
Deset krstaških bandita su bile vezane konopcima i sve ono što su oni preuzeli od putnike, bilo im je vraćeno nazad. Nedžmuddin je uzviknuo: "Hvala Bogu da je golub stigao na vrijeme!"
Svi su bili zapanjeni i iznenađeni. Jusuf je obavijestio oca sa jednim od njegovih golubova.
Ovo je bila jedna od događaja za onoga koji je kasnije postao poznat kao Salahuddin Ejjubi.
Bitka kod Hittina (Oslobađanje Kudsa – Mesdžidul-Aksaa)
Kaže se da je Salahuddin odabrao noć o kojoj se smatra da je noć Isre i Mi'radža, 27 noć mjeseca Redžeba, godine 583 po hidžri, kako bi preuzeo pozicije oko Kudsa i kako bi zadao poraz krstašima.
Smrt Salahuddina Ejjubija
Čovjek koji je otvorio kapije krstaških tvrđava i zamki jednu za drugom, a na njegovom grobu su napisali: “O Allahu, kao njegovu poslednju pobjedu, otvori mu džennetske kapije!”
Kada je umro ljudi nisu htjeli prisustvovati njegovoj dženazi jer nisu mogli vjerovati da je Salahuddin preselio, u predajama se spominje da su ljudi jecali i plakali kao da je cijeli dunjaluk bio na tom jednom mjestu i mnogi ljudi nisu mogli povjerovati kada su vidjeli njegovo mrtvo tijelo.
Morali su pozajmiti novac za njegovu dženazu (jer njegova zaostavština nije bila dovoljna za troškove dženaze), iza sebe je ostavio jedan dinar (zlatnik) i 47 dirhema (srebrenjaka), nešto oružja i svog konja, to je sve što je ostavio kralj Egipta, Sirije, Libana i Jemena.
Kadi Fadil je dao fetvu da Salahuddin treba da bude sahranjen sa svojom sabljom, tako da na sudnjem danu kada bude proživljen da to bude sa sabljom. Jer jedna od sedam kategorija ljudi koji će biti u Allahovom hladu na Sudnjem danu je pravedni vladar i kada bude u hladu Svevišnjeg Allaha da bude naslonjen na svoju sablju, i da svi mogu da vide da je to on, oslobodilac Svete zemlje.
U sadaku je utrošio čitav imetak, znao je da Allah vodi o njemu brigu te je u vrijeme velikih kriza imao veliku strpljivost. Plemenitost i darežljivost nisu čudni za viteza poput njega, udjeljivao je u trenutcima tegobe kao i u trenutcima rahatluka.
Pristizala su mnoga pisma s molbom za darove i zajmove, ta pisma je Salahuddinu čitao Ibn Seddad i on im je s radošću udovoljavao. Kadija kaže ja sam se stidio brojnih pisama iako sam znao koliko je on darežljiv. To je bilo viteštvo nepokolebljivog vjernika, nastavljao bi borbu sve dok poraz ne bi pretvorio u pobjedu.
Izvori:
Muhammed Redžeb el-Bejumi, Salahudin el-Ejubi: Vitez islama, El-Kalem, Novi Pazar, 2008.
http://ardhmeriaonline.com/artikull/article/salahudin-ejubi-hero-qe-ne-vegjeli/#.WN0RryB95kg
www.altareekh.com
https://akos.ba/muderris-zanimljiva-prica-o-roditeljima-salahuddina-ejjubija-video/
