Dotični čovjek se zadovoljavao čitanjem i proučavanjem pisma dok je radio oprječno njegovim porukama. Da je kojim slučajem izostavio i njegovo čitanje i proučavanje više bi se udaljio od ismijavanja sadržaja pisma i zadobijanja mržnje. Stoga je Jusuf b. Esbat kazao:» Ja, doista, vodim računa o učenju Kur’ana, pa kada proučim nešto bojeći se da to neću moći primijeniti i time izazvati Allahovu mržnju, ostavim učenje i počnem tesbih i istigfar činiti.»

Ostavljanje primjene ajeta u životu se podrazumijeva u riječima Uzvišenog: «Oni su je poslije, za leđa svoja bacili i nečim što malo vrijedi zamijenili; a kako je ružno to što su u zamjenu dobili.»(Alu Imran, 187)

Stoga je Allahov Poslanik, s.a.v.s. rekao: «Učite Kur’an dok je učenje u suglasnosti sa vašim srcima, a kada se sa njegovim porukama raziđete ostavite učenje.»

Uzvišeni kaže: «Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju..» (Al-Enfal, 2)

Kur’an nastoji da potakne ljude na ovakva stanja srca kao i na praktičnu primjenu kur’anskih ajeta. Ako se to ne desi onda ljudi samo trpe teškoće pokretanjem svoga jezika izgovorom harfova. Jedan učenjak je kazao:» Učio sam Kur’an pred svojim šejhom. Potom sam se vratio drugi pa treći put da ga pred njim učim, a on me je izgrdio i kazao:» Učinio si učenje Kur’ana mojim poslom! Idi i uči ga u ime Uzvišenog Allaha i obrati pažnju na ono što ti on naređuje i zabranjuje!

Upravo je težnja ashaba prilikom učenja Kur’ana bila da postignu dostojna stanja srca i da njegove poruke praktično primjenjuju.

Napredovanje u učenju Kur’ana i promišljanju o njegovim ajetima

Postoji i stupanj učača koji spominje Gazzali i naziva ga napredovanjem u učenju Kur’ana, što podrazumijeva da učač osjeća kao da sluša Kur’an direktno od Uzvišenog Allaha, a ne od sebe. Postoje tri nivoa učenja: 

najniži nivo je kada učač zamišlja da uči Kur’an pred Uzvišenim Allahom stojeći ispred Njega dok ga On posmatra i sluša. Prilikom tog  zamišljanja učač se nalazi u stanju molbe, skrušenosti i prizivanja Uzvišenog Allaha.

Drugi nivo podrazumijeva da učač svojim srcem svjedoči da ga Uzvišeni Allah vidi, da mu se obraća najljepšim riječima, da mu šapuće riječi milosti i dobročinstva. Učač se tada nalazi u stanju pokajanja, veličanja Stvoritelja, pažljivog slušanja i razumijevanja kur’anskih ajeta. 

Treći nivo podrazumijeva da učač u proučenim riječima vidi Onoga ko ih objavljuje, u riječima Njegova svojstva, da ne gleda na sebe ili svoje učenje  niti da obraća pažnju na blagodati kojima ga Uzvišeni obasipa već da njegova pažnja bude usmjerena na Onoga koji objavljuje riječi. Misli učača trebaju da budu ograničene na Njega kao da je sav utonuo u posmatranje Onoga ko objavljuje Kur’an i ničega drugoga. Ovo je nivo Allahu bliskih, a nivoi ispod ovoga su nivoi vjernika-sretnika. Ono što je van svega navedenoga predstavlja nivoe nemarnih.

O najvišem nivou učača govori i Dža’fer b. Muhammed  As-Sadik, r.a. riječima: «Uzvišeni Allah se je ukazao Svojim stvorenjima putem Svoga govora, ali oni to ne uviđaju.»

Jednom prilikom su ga pitali o njegovom doživljaju prilikom namaza u kome se onesvijestio. Kada se osvijestio ljudi su ga obavijestili o onome što se desilo pa im je on rekao: «Neprestano sam ponavljao ajet u svome srcu sve dok ga nisam čuo od Onoga koji ga je objavio. Moje tijelo nije bilo u stanju da se suoči sa Njegovom moći!

Na ovakvim nivoima učenja povećava se slast učenja i razgovora sa Uzvišenim. Stoga je jedan mudri čovjek kazao:»

Učio sam Kur’an i u njemu nisam nalazio slast dok ga nisam počeo čitati kao da ga slušam od Allahovog Poslanika, s.a.v.s. koji ga uči svojim ashabima. Potom sam se uzdigao na viši stupanj pa sam ga učio kao da ga slušam od Džibrila a.s. koji ga uči Poslaniku s.a.v.s. Potom mi je Uzvišeni darovao još veći stupanj tako da sada učim Kur’an kao da ga slušam od Onoga koji ga je objavio. Pošto sam u njemu pronašao tu slast i blagodat više se ne mogu sustegnuti od njegovog učenja. Osman i Huzejfa, r.a. su kazali: «Da su srca ljudi čista ne bi se zasitili učenja Kur’ana.» To su kazali stoga što čišćenje srca napreduje dotle da učač u riječima Kur’ana vidi Onoga koji ih je objavio. Zbog toga je Sabit Al-Lubnani rekao: «Podnosio sam učenje Kur’ana dvadest godina, a uživao sam u njemu drugih dvadeset.»

Gazzali je rekao:» Uviđanjem prisustva Onoga koji je objavio riječi Kur’ana i nikoga drugoga prilikom učenja rob primjenjuje riječi Uzvišenoga: «Zato požurite Allahu...» (Az-Zarijat, 50) «Ne prihvatajte drugog boga sem Allaha...» (Az-Zarijat, 51)

Ko ne vidi prisustvoUzvišenoga u svakoj stvari onda u njima vidi nekoga drugoga. Svako usmjeravanje pažnje roba i okretanje  ka  nekome drugome mimo Allaha sadržava nešto od skrivenoga mnogoboštva. Čisti monoteizam podrazumijeva da se u svakoj stvari vidi prisustvo samo Uzvišenog Allaha.»

Slaganje sa Kur’anom

 Popratna pojava promišljanja o kur’anskim ajetima je između ostaloga i da se učač slaže sa Kur’anom kojega uči. Potrebno je da se njegov razum i srce spoje sa njegovim učenjem tako da bude bude u stanju pažnje, budnosti i spremnosti da odgovori naredbama Kur’ana a ne u stanju odsutnosti, nemara i udaljavanja. Slaganje sa Kur’anom podrazumjeva da učač uposli svoje srce razmišljanjem o značenjima onoga što izgovori, da spozna značenje svakog ajeta, da razmišlja o njegovim naredbama i zabranama i da ih iz uvjerenja prihvata. Ukoliko prouči ajet koji nije uspio primjeniti zatražit će oprost od Uzvišenog Allaha. Kada prouči ajet koji govori o Allahovoj milosti on se obraduje i moli Uzvišenoga za milost. Kada pak prouči ajet o  kazni zabrine se i utječe se Uzvišenom od nje, kada prouči ajet o Allahovoj savršenosti on Ga veliča. Kada prouči ajet u kojem se nalazi dova on ponizno moli i traži od Uzvišenoga.

Objvaljeno u printanom izdanju