Islamski vjerozakon ukazuje na ovu bolest i pojašnjava štetne posljedice njenog djelovanja. Dovoljno je to što „Zavist jede dobra djela kao što vatra jede drva.“ (Hadis bilježi Ebu Davud)

Zavist i ljubomora se javljaju onda kada vidimo da neko ima nešto što bismo i mi sami željeli da imamo. U islamu se ova pojava imenuje riječju – „hased“. 'Hased' je sličan ljubomori i zavisti, ali s tom razlikom što pored želje da imamo nešto što imaju drugi ljudi, istovremeno želimo i da oni ostanu bez te blagodati.

Neki prethodnici su rekli da je zavist prvi grijeh. Iblis, l.a., je zavidio Ademu, a.s., na njegovom položaju i mjestu kod Allaha, dž.š., pa je odbio da mu sedždu učini. Priča se da je Avn b. Abdullah ušao kod Fadla b. El‐Mehleba, tadašnjeg namjesnika Vasita, i rekao: Želim da ti nešto kažem. A šta to, upita ovaj? Spomenuo mu je nekoliko stvari, a zatim rekao: Čuvaj se zavisti, zbog nje je Kabil ubio Habila. Nakon toga je proučio riječi Uzvišenog: „I ispričaj im o dvojici Ademovih sinova, onako kako je bilo, kada su njih dvojica žrtvu prinijeli, pa kada je od jednog bila primljena, a od drugog nije, ovaj je rekao:' Sigurno ču te ubiti!' ‐'Allah prima samo od onih koji su dobri' ‐ reče onaj.“ (El‐Maide, 27) (Pogledaj Tefsir Ibn‐Kesir, 2/44.)

Upitao je čovjek Hasana El‐Basrija: „Može li vjernik da zavidi? Reče: Zar si zaboravio sinove Ja'kuba, a.s.? Da, ali je priguši u svojim prsima i neće ti nauditi sve dok ne progovoriš ili uradiš.“

Ebu‐Derda, r.a., je rekao: „Što se čovjek bude više sjećao smrti, njegova oholost i zavist će biti manji.“

A Muavija je rekao: „Sve je ljude moguće zadovoljiti osim onoga koji zavidi na blagodati. Njega neće zadovoljiti ništa do nestanak blagodati. Zato se kaže: „Sva neprijateljstva se mogu prevoziti, osim neprijateljstvo zavidljivca.“

No, čovjek, po naročito danas, poželi neku želju u nadi da će mu se to ostvariti u njegovom životu, te na tom punu ulaže velike napore pa čak ne štedeći i sav svoj novac, vrijeme, pa čak i svoju glavu. Tako da, neko poželi ovo dunjalučka dobara a neko, pak, koji je razboritiji i pametniji, poželi neku želju koja bi mu se na ovome svijetu ispunila te na onom svijetu – Ahiretu ukusio plodove toga i zaradi Allahovo zadovoljstvo i milost.

Čovjek, kako kaže Uzvišeni Gospodar u Njegovoj Plemenitoj Knjizi - Kur'anu, ne zna šta je hajr i korisno za njega a šta nije. Tako da čovjek treba moliti Uzvišenog Allaha, dž.š., da mu podari u životu samo ono što je hajr – dobro i korisno za njega a ujedno korisno i za čitavo društvo. Čovjek nipošto ne treba biti egoista te gledati samo svoje interese, te tako zaboravljajući opće interese i koristi u zajednici. Napose svega, šta predstavlja čovjek kao pojedinac?

Čovjek, u nadi da mu se želja ispuni i gledajući samo svoje interese, postaje neprijatelj svog do skora najbližnjeg i nerazdvojnog prijatelja, brata, rođaka, te tako postajući neprijatelj i samog sebe.

Priča se da je jedan čovjek došao kod halife El Mu'tesima, koji ga odmah zavoli i za kratko vrijeme taj čovjek posta blizak halifi, dotle, da nije morao tražiti izun kada bi htio kod njega da uđe. Halifa je imao vezira koji je bio vrlo zavidan i odmah je počeo da razmišlja kako da se riješi ovoga čovjeka, zbog kojeg je halifa na njega skoro zaboravio.

Tako vezir jednog dana pozove ovoga čovjeka na ručak, i pripremi mu neku vrstu hrane u koju je najviše natrpao bijelog luka, a kada se čovjek najeo vezir mu reče: „Čuvaj se da ne odeš pred halifu pa da osjeti miris luka, jer ga on nikako ne podnosi!”

Kada je čovjek otišao kući, vezir ode kod halife i reče mu ovako: „O vladaru pravovjernih! Onaj čovjek je govorio pred ljudima da si ti vrlo nepodnošljiv sagovornik jer ti se osjeća zadah iz usta, a ja sam htio da se ugušim od njegovog zadaha.“

Vladar odmah pozva onog čovjeka, a on, došavši pred halitu stavi kraj rukava na usta bojeći se da halifa ne osjeti miris luka, i kada ga takvog ugleda, halifa pomisli da je ono što mu je vezir pričao istina.
  
Onda halifa jednom od svojih namjesnika napisa pismo ovakve sadržine: „Kada ti se donese ovo pismo, ubij njegovog donosioca!”

Tada naredi onom čovjeku da to pismo odnese kod tog halifinog namjesnika, želeći da tako kazni ovog čovjeka.

Čovjek uze pismo i krenu, a u putu ga srete vezir i upita gdje je pošao. Kada mu čovjek reče, vezir pomisli da će čovjek od tog namjesnika dobiti neku nagradu te reče: „Šta misliš da te ja zamjenim u tom putovanju i da ti još dam dvije hiljade dinara?”

Čovjek mu odgovori: „Ti si stariji i mudriji pa uradi kako hoćeš.“

Vezir to jedva dočeka, dade mu pare i uze pismo, a zatim otputova na naznačeno mjesto. Kada onaj namjesnik dobi pismo i vidje naređenje sa halifinim potpisom, odmah ubi vezira.

Nakon nekoliko dana halifa se sjeti onog čovjeka, te upita za vezira, našto mu se odgovori da vezira već više dana nigdje nema, a da je onaj čovjek kod svoje kuće. Tome se halifa začudi i naredi da se pozove onaj čovjek. Kada čovjek dođe halifa ga upita za ono pismo. Čovjek mu sve ispriča o njegovom slučaju sa vezirom, a halifa ga upita da li je on išta ružno govorio o njemu. Čovjek se zakune da ništa loše nije ni pomislio, te mu onda reče i kako ga je vezir odveo svojoj kući i spremio mu hranu punu bijelog luka, što je sve jasno pokazalo na vezirovu podmuklost i zavist. Na to halifa reče: „Neka Allah ubije svakog zividnika! Ko drugom neko zlo priprema, njega samog će to zlo zadesiti.”

Kao nagradu, halifa ovog iskrenog čovjeka postavi na mjesto svog dotadašnjeg vezira, zavidnika, kojeg je njegova zavist stajala glave.

Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je rekao: Kazao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: “Ne zavidite jedni drugima, nemojte zlonamjerno podizati cijenu robe, ne mrzite se , ne okrećite jedni drugima leđa, ne namećite se jedni drugima u kupoprodaji, i Allahovi robovi, budite braća. Musliman je brat muslimanu, ne čini mu zulum, ne ostavlja ga bez pomoći, ne prezire ga.“

Zato, nemojmo zavidjeti jedni drugima na njihovu imovinu, položaj i autoritet, posao ili naučnu titulu i dostignuće, trudimo se da sa radom postignemo i budemo kao te osobe kojima zavidimo, jer, prema Islamu zavist je zabranjena osim u dva slučaja: a) kada čovjek uči na Allahovom putu i postigne dobre rezultate i napretke, onda se u to trebamo ugledati i mi, trudeći se da postignemo isti stepen u učenju i nauci, i b) kada neko da na Allahovom putu od svoje imovine, da mi damo više od njega.

Mi se trebamo takmičiti u dobru, kao što su se takmičili naši uzori u vjeri, plemeniti ashabi i generacije poslije njih, a ne u zlu i propasti. Dok li god su muslimani slijedili uzorite generacije u dobru sve je bilo kako treba, kada su se prepustili svojim prohtjevima i duhovnim bolestima (poput zavisti i ljubomore) sve je krenulo naopako i na štetu njih samih.

Na kraju, molimo Allaha Uzvišenog da nas zaštiti od ove opake bolesti, bolesti „haseda“ – zavisti i ljubomore, sa kojom bolešću nisu bili pošteđeni i sinovi Allahovih poslanika, pa zasigurno ova bolest može preploviti i u srca uzoritih ljudi među narodom, pa čak bili to i efendije, profesori, direktori, ili pak članovi iste porodice i roda! AMIN!!!