Kada razmišljamo ili govorimo  o dolasku mjeseca ramazana prvo što moramo zamisliti  jeste da  je to, možda, posljednji ramazan u našem životu. Svaki novi dan je nova šansa da popravimo svoj status kod našega Stvoritelja. U samo jednom danu možemo zadobiti ili izgubiti vječnost. Zato ćemo svi mi kada nas Dragi Allah na Sudnjemu danu bude pitao koliko smo ostali na ovome svijetu odgovoriti: “Dan ili dio dana”.  Zato, planirajmo kako ćemo iskoristiti svaki dan u svome životu, za kojeg ćemo zasigurno odgovarati, a posebno dane u mjesecu ramazanu, koji, kako Muhammed, s.a.v.s, veli, ne bi  trebali  biti poput “običnih” dana.

Drugo, ništa manje važno , što moramo stalno imati na umu, a u praksi konkretizirati jeste da učinimo istinsku i potpunu tevbu; da se istinski, pokajemo za cijeli naš dosadašnji život, za sve grijehe kojih se možemo sjetiti i onih kojih se ne možemo sjetiti. I to je zapravo glavna  tema moje današnje hutbe.

Svi znamo što sama riječ tevba znači. Ta riječ znači kajanje odnosno povratak.  No, ima više vrsta kajanja (kajemo se što smo uložili novac u neki posao koji je propao itd.. kajemo se kada kupimo novi auto…?) No veliko je pitanje da li suštinski poznajemo i razumijemo značenje tog islamskog pojma? Zapravo to nije samo puki pojam, to je svojevrsno svojstvo, bolje rečeno stanje, koje krasi vjernička srca, koje oplemenjuje naše ponašanje i proizvodi ono najbolje u nama. Zato je najbolji među ljudima, koji je ikada hodao po zemlji, naš poslanik Muhammed, s.a.v.s, tevbu činio stotinu puta na dan. Je li Poslanik, s.a.v.s,  toliko griješio? Jasno da nije, nego je tevbom jačao svoju vezu s Allahom, dž.š., kajao se i vraćao se svome Stvoritelju. I upravo, kao što rekoh, to je pravo značenje tevbe. Tevba označava istinski, potpuni povratak našemu Stvoritelju, Allahu, dž.š. Cijelo svoje biće, svako svoje djelo, riječ pa čak i misao, usmjeravamo Onome Koji nas je stvorio, Koji nas je pravim putem uputio, počastivši nas uzvišenom vjerom dini islamom.

Tevba znači i povratak i obećanje Stvoritelju, bolje rečeno samome sebi, da ćemo od ovog ramazana  živjeti pobožnije, da ćemo se više truditi da činimo dobra drugima, a ne samo sebično misliti na sebe; da ćemo ustrajavati u ibadetima, kao što ustrajavamo u ramazanu, posebno da ćemo čuvati svoj namaz koji je početak i kraj priče o islamu - namaz koji nas na najbolji način štiti od svega što je zlo i grijeh.

Allah, dž.š., poznaje stanje naše duše bolje nego mi znamo sami sebe. Zato i ne pokušajimo slagati svoga Stvoritelja, jer ako je naša namjera čista, ako doista  postoji u nama žalja da se mijenjamo, da u ramazanu i poslije  ramazana  doživimo takve duhovne transformacije, da nas drugi ne mogu u pozitivnom smislu prepoznati, onda će nam Uzvišeni Allah pružiti još jednu šansu i pomoći nas u našem naumu pa ćemo slatke plodove koje nudi samo ramazan uspješno pobrati i u njima uživati na oba svijeta.

Nema tog grijeha kojeg Milostivi Allah neće oprostiti. U suri Ali Imran, 136. ajet.,  Allah, dž.š.. kaže: i za one koji se, kad grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe zamole - a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah ? - i koji svjesno u grijehu ne ustraju.

Da bi nam bila primljena tevba, Allah, dž.š.,  od nas traži samo nekoliko uvjeta. Osim iskrenosti, traži da se nikada više ne vratimo grijehu kojeg smo nekada davno počinili; Stvoritelj od nas traži da se radi sebe stalno kajemo, svoj nijjet propitujemo; da u duši osjetimo odvrtanost prema svim grijesima koje smo nekada davno učinili. Ako se sjetimo iz mladosti nekog grijeha pa onako sa sjetom  u sebi pomislimo kako smo  uživali, kako nam je bilo lijepo, kako bi opet isto ponovili, onda od naše tevbe nema ništa! A, ako od tevbe nema ništa onda ni od Dženneta – nema ništa! Ne možemo se sjećati bludnih radnji i u isto vrijeme spominjati Allahovu Milost. Istina je,  Allah je Milostiv i nema grijeha kojeg ne oprašta, ali kršiti Allove propise, prelaziti Allahove granice kada je u pitanju vjera i moral ; to za sobom povlači kaznu na oba svijeta.

A koliko je Allah Milostiv argument je i sljedeći ajet:  Da Allah kažnjava ljude prema onome što zasluže, ništa živo na površini Zemljinoj ne bi ostavio; ali, On ih ostavlja do roka određenog, i kad im rok dođe – pa Allah dobro zna robove Svoje.( Fatir,45.)

U isto vrijeme, za sve one koji se istinski kaju, koji su čvrsto odlučili da će uvesti nove kvalitete u svoj život Allah,dž.š,  obećava, a On Svoja obećanja ispunjava, da će nam biti Milostiv, da će nam sve naše grijehe oprostiti, a sramote pokriti. Reci: ‘O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv. ( Ez-Zumer, 53. )

Čuvajmo se grijeha. Grijesi nas upropaštavaju, donose nam nesreću, ne samo nama direktno nego i našim obiteljima, našem imetku. Ako se pitaš zašto sreće u životu nemaš, zašto ti je uskraćen bereket, zašto te djeca ne slušaju, zašto nemaš napretka u imetku, pogledaj u sebe, upravo je u tebi brate problem. Allah, dž.š., kaže: Kakva god vas nesreća zadesi, to je zbog vaših grijeha, a On mnoge i oprosti. (Eš-Šura, 30.)

Ti klanjaš, ali ne prođe dan da nekoga od vjernika, ne uzmeš u usta, pa ga ogovoriš, ružnim imenom spomeneš, izrekneš o njemu ono s čime on nije zadovoljan. A da se ne lažemo, tu svi padamo na ispitu. Nisi vratio dug na vrijeme, a obećao si, uz to još sebi dozvoljavaš kamatu ili imetak stečen od prodaje harama. Tvoj je brat u nevolji, a nisi mu priskočio u pomoć, tvoj se brat razbolio a nisi ga obišao, tvoj ti brat pruža ruku pomirenja a ne želiš je prihvatiti – pa kako da se nadaš dobru?!

Zato, pripreme za dolazeći ramazan počnimo sa iskrenim samopreispitivanjem, sa čvrstom odlukom da ćemo nastojati biti bolji i pobožniji. Učinimo iskrenu tevbu i zamolimo svoga Svoritelja da nam oprosti, jer je On doista onaj Koji mnogo  prašta