Jedina ste škola – javna ustanova, koja nudi Cambridge međunarodni program. Šta to znači za učenike? 

Svijet je od pamtivijeka razmjenjivao saznanja i spoznaje. Primjeri spaljivanja knjiga, progona učenjaka i krađe ideja zapravo su anomalije, anticivilizacijski poduhvati koji će završiti na smetljištu historije. Pravi izrazi civiliziranosti pokazuju se kroz razmjenu znanja, prevodilačku aktivnost, nadogradnju na ranija iskustva, transkulturalnu i transvremensku nadogradnju spoznaja. Kao što je biblioteka u Toledu u andaluzijskom vremenu bila kolijevka znanja, hram pred kojim su čekali ljudi iz središnje Evrope u redu da uđu, tako je ta čast da se postane kolijevkom sada pripala nekim drugim gradovima. Cambridge je definitivno jedan od takvih centara znanja. Shvatili smo da nudi obilje mogućnosti i to ne u onome šta podučava, već najprije u onome kako podučava. 

Cijeli intervju u printanom i digitalnom izdanju.

Tako učenici na Cambridge ispitu iz hemije, naprimjer, dobiju svoje zadatke koji se otpakuju iz zapečaćenih koverti tu pred njima tek kad ispit počne. Učenici sjede pred radnim površinama i imaju pred sobom hemikalije i pribor. Potom slijede upute iz zadatka. Prave spojeve, mjere vrijeme, temperaturu, bilježe svojstva spojeva, kreiraju tabele koje popunjavaju i pokušavaju uhvatiti obrazac koji će ih odvesti do malog naučnog zaključka, do rješenja. To su biseri spoznaje. To se tako jednostavno radi.

Ili naprimjer jedan predmet koji se, kad se prevede na bosanski, zove Globalne perspektive i istraživanje. Jedan segment tog ispita je izrada individualnog istraživačkog rada na neku od globalnih tema i problema koje okupiraju savremeni svijet. Drugi segment je izrada timskog projekta. Treći segment je prezentiranje svog rada pred publikom i pred kamerom uz korištenje informaciono-komunikacijske tehnologije. Sve se to šalje u Cambridge na ocjenjivanje.

To je predmet koji je uvjetni za sticanje prestižne AICE diplome za srednje obrazovanje po Cambridge standardima. Dakle, šta nam poručuje Cambridge iz ovog predmeta? Koje su nam to kompetencije potrebne za budućeg intelektualca bilo koje oblasti? Prvo mora znati samostalno istražiti neki problem, drugo mora imati razvijen visok stepen kulture saradnje i spremnost na timski rad i treće mora biti sposoban/sposobna da svoje ideje komunicira sa javnošću. Kažite mi: da li postoji nešto uporedivo sa ovim u našem obrazovnom sistemu? I to su samo dva primjera, dva predmeta koje sam dala. 

Naši su profesori morali proći radikalnu preobrazbu u načinu podučavanja da bi učenike spremali za ovakve ispite. I nisu samo učenici ti koji se ocjenju, već indirektno se ocjenjuje i rad naših profesora i to tamo gdje je kompeticija najveća – na svjetskom nivou. 

Bili ste učenica druge generacije Prve bošnjačke gimnazije. Dakle, skoro od samog njenog osnivanja ste tu. Kako ste tada gledali na ovu obrazovnu instituciju kao učenica, kako gledate sada kao direktorica? 

Period srednje škole formativno snažno utječe na to kakva ćete osoba postati. Tu stičete prijatelje za cijeli život. Tu učite vještine i znanja koja će vam trebati za karijeru, ali, rekla bih, i za život. Porodica daje temelje, a škola simulira sve što susrećemo u društvu kasnije. Tu se učimo nositi sa uspjehom i neuspjehom, pravdom i nepravdom, jednostavnim i kompliciranim situacijama i ljudima. Sve vam se to pokaže u svojoj punini čim dođete na fakultet ili na tržište rada. U srednju školu dođete kao dijete, a izađete kao odrasla osoba. 

Želim podržati Preporod.

Mi učenici prvih generacija gledali smo prvu direktoricu Lejlu Akšamiju u akciji kako sa saradnicima gradi školu. Jednog je dana 1997. godine otišla svojim Renaultom, lično, sama, u Kiseljak da nabavi dresove za našu školsku košarkašku ekipu. Ti su se dresovi tada mogli samo u Kiseljaku nabaviti. Sjećam se neke strepnje među uposlenicima, koji su iščekivali njen povratak. Bilo je to postratno vrijeme, opterećeno nerijetkim incidentima i komplikacijama. Naravno, direktorica je negdje oko 15 sati parkirala svoj renault pred školu. Neko je prišao da joj ponese kese sa dresovima. I taj zadatak je bio završen.

Na nekoj od pauza između časova – već smo bili gimnazijalci - bilo nam je nešto smiješno i grohotom smo se smijali – onako kako se mladost smije. Na vratima se pojavila profesorica matematike Mukerama Numić. Krenula je na naš čas. Zastala je. Nije nam puno trebalo da se uozbiljimo, osjećali smo da smo pretjerali, a profesorica je na to rekla: „A mislili smo da nam se djeca više nikada neće moći nasmijati.“ 

Slušali smo predmet Vjera dva puta sedmično. Predavao ga je klasik među učenjacima našeg vremena profesor Mehmedalija Hadžić, jedan od idejnih začetnika projekta „Prva bošnjačka gimnazija“ i prvi i dugogodišnji predsjednik Upravnog odbora škole. Zamislite četiri godine učenja kod profesora Hadžića! Uvijek nas je vraćao na etimologiju riječi i učio nas kako da povezujemo naizgled nepovezane koncepte. Naučili smo napamet Deset Božijih zapovijedi i govor Poslanikov s.a.w.s. na Oprosnom hadžu. Dosta smo vremena proveli analizirajući šta dobro djelo čini dobrim: moralnost, efikasnost, temporalnost... 

Profesor Muhamed Šerbi, Egipćanin po rođenju i djetinjstvu, po naravi i porodici koju je formirao Bosanac, provodio je svoje vrijeme podstičući nas da promišljamo šta je mainstream u društvenim tokovima, ko definira norme i vrijednosti u savremenom društvu, kome pripada javni prostor, te koja je naša uloga u svemu tome.  

Profesorica Fizike Alma Suruliz, moja razrednica, bila je prominentna liderka u obrazovanju u tom dobu, a i kasnije. Ona je 1997. sa stručne konferencije iz Lancastera u Velikoj Britaniji  na ove prostore i u našu obrazovnu zajednicu donijela saznanja o bilingvalnom obrazovanju. To je bio začetak uvođenja Cambridge međunarodnog programa u Prvu bošnjačku gimnaziju. 

Svi ovi veliki ljudi, vrhunski profesionalci, i još mnogi drugi – a novinski stupci su ograničenog prostora – postavili su hrabrost i odvažnost kao mjeru u radu. Imala sam čast da sa nekima od njih – na primjer sa profesoricom Nerminom Baljević, dijelim zbornicu u Prvoj bošnjačkoj gimnaziji, prije nego što sam postala direktorica. Neki od njih više nisu među nama, pa uvijek molim Dragog Boga da im se smiluje i dadne veliku nagradu za njihova djela. 

Stare stepenice iz Dženetića Čikme do Mejtaša sada su nove, lijepe i sigurne za upotrebu, a Olimpijski muzej nedavno je otvoren u novom ruhu, bio je granatiran i spaljen u ratu. U smislu mjere hrabrosti i odvažnosti Prva bošnjačka gimnazija uopće se nije promijenila. Zadržala je istu djetinjastu znatiželju. To je recept za rast.