Smajić: Bosna ide u pravcu debalkanizacije svoje historije

Autor: S.Selhanović Juni 05, 2015 0

Bošnjakinje govore: mr. Ramiza Smajić, stručni suradnik za stariju historiju u Institutu za historiju u Sarajevu

 

 U svim procesima i ekscesima nakon posljednjeg rata stvorena je nasilna simetrija, a mi se pitamo hoće li nas neiznošenje istine koštati ponavljanja historije? Pa to i zaslužujemo, ako ustrajemo u svojoj lijenosti i neznanju - ističe mr. Ramiza Smajić

 Pred Vama je dalji istraživački rad, odbrana doktorske disertacije... Kojom temom ste trenutno zaokupljeni?                      

- Projekat na kojem radim posljednjih mjeseci u svojoj matičnoj kući, Institutu, spada u oblast historijske demografije. Oficijelni naslov projekta glasi „Demografske promjene na prostoru Bosanskog ejaleta od 1683. do 1718. godine“. Da pojasnim: svi su već zasićeni klasičnim metodama u historijskoj nauci i ja želim jedan faktografski buran period nakon Bečkog rata predočiti na moderniji način, istražujući val prisilnih migracija kroz prostor Bosanskog ejaleta u rasponu 1683.-1718., historijski značaj tih migracija u formiranju etničke strukture na određenom prostoru, demografske pojave i procese (nastanak gradova, priliv novog stanovništva, epidemije bolesti, napuštanja sela, organizacija domaćinstva, životni standard, obrazovni nivo, promjene u kulturi življenja, itd.). Ovakve analize uslova života, oscilacije rasta i opadanja stanovništva, političke i društvene promjene u prošlosti određenog naroda, jako su kompleksne i autori poput Adema Handžića, Hazima Šabanovića, Muhameda Hadžijahića, Avde Sućeske, Hamdije Hajdarhodžića, Enesa Pelidije i dr. jesu uspjeli da daju priloge istraživanjima pojedinih problema, ali je to uvijek u ograničenim okvirima i ograničenog tematskog usmjerenja. Ni tehnika ispitivanja stanovništva nije bila ujednačena, a niti rezultati rada svjetskih osmanista nisu bili praćeni u našoj naučnoj javnosti. Da sažmem, cilj mog istraživanja je utvrditi i analizirati demografske promjene u periodu 1683.-1718., sa paralelnim rješavanjem individualizirane forme društvenih, ekonomskih, političkih, kulturnih faktora u demografskim promjenama na prostoru samog Bosanskog ejaleta, i istovremeno sagledati to sve sa cjelinom djelovanja tih faktora na nivou Osmanskog carstva i multietničkog i multikulturalnog sastava stanovništva.

Nacionalno biće Bošnjaka neodvojivo je od historije Bosne. Kako vidite autohtonost i opstojnost Bošnjaka? Koliki je značaj u očuvanju identiteta imala vjera – islam?

- Moji prvi koraci u nauci su išli preko najstarijeg katastarskog popisa žive Bosne iz 1468/9. godine, koji smo dr. Ahmet Aličić i ja preveli u koautorstvu. Cijeli niz saznanja iz tog deftera, kao i drugih izvora različite provenijencije doprinijeli su mojoj predstavi i poimanju, između ostalog i Bošnjaka, ali i činjenice da se nije više manipulisalo ni sa jednim procesom nego što je to sa širenjem islama na ovom prostoru, niti sa jednim milletom nego što je to sa Bošnjacima. Balkanski prostor je i inače sklon bajkovitim interpretacijama, mitovima koji se jednostavno prigrle i od kojih se teško odustaje. Da su narodi nastajali u svojevrsnom etničkom žrvnju, to valjda nikome razumnom ne treba objašnjavati. Različita tendenciozna literatura i nacionalne mitologije su doveli do toga da se zanemari i to da kulturno-civilizacijska struktura islama nije samo religijska, tj. muslimanska! Pozivanje na vjersku dimenziju kao veličinu grupnog identiteta nije samo upitno u bosanskom okviru, nego prijeti autentičnoj slici duhovnog bića Bošnjaka, bošnjačkog identiteta koji je poput melting pota u sebe unio i tradiciju, i običaje, i istinsku vjeru. Neću ovim donijeti ništa novo, ali osjećam potrebu da naglasim da bilo kakva studija o etničkim grupama, a posebno njihovom identitetu traži prethodno poznavanje porijekla stanovništva. Sve to zahtijeva detaljniju elaboraciju, a ona baš i nije primjerena ovoj prilici razgovora.

Ako se osvrnemo, primijetit ćemo da se kroz historiju često smjenjuju zlo i mržnja. Da li se, ustvari, historija može pisati bez tih sučeljavanja?

- Prva asocijacija spram Vašeg pitanja bila mi je ona maksima u kojoj se kaže da je jednako i dobra i zla na svijetu, samo što se zlo dalje čuje. Za historijsku pozadinu društveno-političkih prilika uvijek je, rekla bih, najlakše naći izgovor mržnje i neprijateljstva. Opet ću se držati osmanskog perioda i činjenice da je balkanski prostor karakterističan i po višestoljetnom susretu islama i kršćanstva. U jeku prodora Osmanlija prema Ugarskoj pojavio se jedan izraz "Antemurale christianitatis" (predziđe kršćanstva). Marulićevi stihovi (otac hrvatske književnosti: "Molitva suprotiva Turkom", početak 16. stoljeća) bili su najava te „antiturske“ opsesije koja je hranila hrvatsku stariju književnost tokom nekoliko stoljeća. Luka Botić, s druge strane, prvi je pjesnik vjerske tolerancije, prvi koji je prevladao "marulićevsku opoziciju Turčin-kršćanin", pišući o ljubavi muslimana i kršćanke Mare. Što se tiče osmanlijskih osvajača, njima je sve ono što je s druge strane „daru 'l-islama“ (kuće islama) bilo jednostavno „daru 'l-harb“ (kuća rata). Niz je tih primjera koji čovjeka upućuju na to da pomisli kako je između dviju strana uvijek postojao taj neki „kineski zid neprijateljstva“. Ja zbog toga volim istaći primjere poput jednog iz Uspomena Imbra Tkaleca, u kojem on vrlo rječito prikazuje zdrav odnos između graničara sa habsburške i osmanlijske strane. Tako on priča kako su se stražari s obje strane dobro pazili, bili dobri prijatelji, oslovljavali se sa "komšija" i, što je posebno značajno, razgovarali istim jezikom. Imbri, koji je tada kao dječak htio (i bez problema uspio) da vidi "tursku Kladušu", sve je to bilo čudno, a komandir mu je onda objasnio da su to sve "naši ljudi, turski ne razumiju više nego što naši vojnici razumiju njemački". To je tek jedna crtica, ali meni dovoljno jaka da me ostavi u uvjerenju da su mržnja i neprijateljstvo samo izgovori, odabrani bilo zbog motiva, bilo zbog strategije ili ko zna sve čega, a do historičara je hoće li dozvoliti sebi predstavljanje historije u smislu pukih konzistentnih tragičnih antinomija.

U netom završenom ratu i agresiji na BiH u udžbenicima za školu zabranjena je upotreba pojmova „agresija“ i „genocid“. Na koji način onda djecu poučavati? Može li se time, neiznošenjem istine, historija opet ponoviti?

- Prvo, od rata je formalno prošlo već 12 godina. To nije kratak nego i više nego dovoljno dug period da stručna i šira javnost shvate do koje mjere mogu sami zauzeti stav spram onoga šta žele u udžbenicima. Drugo, učestvovala sam na nekim savjetovanjima oko sadržaja u udžbenicima i vidjela da se i kod manje istaknute terminologije stvaraju problemi, da kod određenih autora stereotipi i sindromi nadvladavaju stručnost i zdrav razum. Pri tome se nema ni najobičnije pristojnosti, pa je bilo situacija da se pojedini autori imenuju kao „neki mali Turci koji sebe nazivaju Bošnjacima“, samo zbog zahtijevanja preciznijih imenovanja. Ja sam za to da se mora smoći snage i reći „popu pop, a bobu bob“ i kad god sam u prilici da sugerišem istinsko značenje i imenovanje, to i činim. U svim procesima i ekscesima nakon posljednjeg rata stvorena je nasilna simetrija, a mi se pitamo hoće li nas neiznošenje istine koštati ponavljanja historije? Pa to i zaslužujemo, ako ustrajemo u svojoj lijenosti i neznanju.  

Dio intervjua iz printanog izdanja

 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija