Shakespeare nam je ostavio često citiranu izreku o povezanosti stvari i njihovih imena. Njegova Julija se žali da njena porodica ne prihvata njenog odabranika Romea, svodeći problem na njegovo prezime: „Šta je u imenu? Ono što zovemo ružom / Bilo kojim drugim imenom mirisalo bi slatko.” U suštini, Shakespeare nam daje teoriju arbitrarnosti imena mnogo prije Ferdinand de Saussurea. Nije baš da se ne slažem s njim. Postoje trenuci kada imena postaju izuzetno važna, kada naš opstanak kao pojedinaca i zajednica zavisi od toga kako se šta zove. Naprimjer, u vremenima označenim ratovima i genocidom.

Julijina ideja da Romeo jednostavno promijeni prezime da bi spasio njihovu ljubav podrazumijeva privilegiju. Ona ni ne pomišlja da promijeni svoje prezime, ili da njih oboje promijene svoja prezimena. Ne, zaista, tada neke đule ne bi mirisale tako slatko. Romeo joj ne bi bio tako drag da je njegovo naslijeđe izbrisano, da se asimilirao u njenu porodicu. Značenje i snaga njihove ljubavi uveliko zavise od njihovih imena. Njihova ljubav izvire iz porodične zavade.

Ono što Julija nije mogla znati je da će Englezi donijeti ruže iz Kine, uzgajati nove vrste i dati im svoja imena. Čuvena engleska ruža, kako piše Rebecca Solnit u knjizi “Orvelove ruže” je strankinja koja se prilagodila novoj klimi, kćerka iz mješovitog braka koju nije briga kako se zove.

Ime iz pradomovine

U mnogim ratovima zbog krvi i tla, kao što je bio rat protiv Bosne devedesetih, brisanje imena je jedan od najjasnijih signala šta se zapravo dešavalo; uništavanje svih tragova postojanja zajednice protiv koje se rat vodio. Brisanje historije jednog naroda pokazuje da ga se ne želi tek fizički uništiti, već da mu se želi eliminisati kultura, porijeklo, jezik i vjerovanje.

Isprobajmo Julijinu ideju na primjeru vrela mog rahmetli pradjeda Fejze Tuzlića, koje se nalazi na neupadljivom mjestu pored jedne ceste, na pola puta između njegovog rodnog Kotor-Varoša i moje rodne Banje Luke. Oba grada su u današnjoj Republici srpskoj, koja se prostrla po gotovo polovini zemlje Bosne. Kao nagrada koju su nacionalisti dobili za svoj ratni projekat iz 1990-ih.

Fejzino vrelo danas nećete naći ni u knjigama ni na Googleovim pretraživačima. Ni pod njegovim starim, ni pod novim imenom. Preimenovanje hajrata moga pradjeda simbol je svega kroz šta smo prošli u ratu, a za što se tako tvrdoglavo držimo.

Mi koji smo rođeni prije rata pamtimo samo stara imena naših sela, gradova, mahala i sokaka. Možda su se malobrojni povratnici već navikli na nove nazive, ali mi koji smo (ne)davno postali izbjeglice, mi koji se od (ne)davno zovemo bosanska dijaspora, mi koji uglavnom ljeti posjećujemo domovinu, koristimo se samo starim nazivima. To je valjda neki naš instinkt. Ili naš inat. Sva ta nova imena su nam strana, a volio bih da vjerujem negdje duboko u sebi i da mnogim Srbima zvuče strano. Jer su njihova nadijevanja bila nacionalistička.

Na mojoj kući stoji i stari i novi ulični naziv. Novi je već izblijedio, dok bijela slova na staroj plavoj tabli sijaju jače nego nova.

Zatrovana su i tužna ta imena, jer ona nisu izrasla iz naše zemlje, naših rijeka, naših šuma. Nisu izrasla i zato neće moći ni srasti. Pridjev „srpski“, pridodat mnogim novim nazivima, riječca koja se može vidjeti na svakom ćošku po RS-u, većini domaćih ljudi morala bi izgledati čudno. Jer, zašto bi se jedan malehni most u malehnom Čelincu zvao Most Srbije i zašto bi ga krasila srpska zastava?! Još čudnija je praksa da se stare mahale i sokaci nazivaju po imenima fašista i ratnih zločinaca iz ne tako daleke prošlosti. Zašto bi se moja ulica zvala po nekom mjestu u Srbiji, a ne onako kako se nekad zvala, po nekom domaćem partizanskom heroju iz Drugog svjetskog rata koji se borio protiv nacista, ustaša i četnika? Na mojoj kući stoji i stari i novi ulični naziv. Novi je već izblijedio, dok bijela slova na staroj plavoj tabli sijaju jače nego nova.

Ne postoji mjesto na kugli zemaljskoj u kojem neka vrsta genocida u nekom trenutku nije počinjena. Nova imena ispisana na palimpsestu zemlje. Ako pogledamo dešavanja u Svetoj Zemlji, mjestu koje već skoro godinu dominira globalnom sviješću, naći ćemo da se tamo vodi i jedan paralelni rat oko imena, poput rata oko naziva „Palestina“, kao i oko imenovanja skoro svih mjesta na teritoriji Izraela. Paralelni rat imenima koji se odvija u stvarnim i virtuelnim prostorima, čak i na međunarodnoj sceni. Znamo da je Izrael već 1949. osnovao jedan komitet čiji je zadatak bio, ne samo da povrati drevna hebrejska imena, ako ih je bilo, već i da izmisli nova. Baš onako kako je to propisao David Ben-Gurion, prvi predsjednik te zemlje (Nur Masalha, Palestinian Nakba). Njegova direktiva je bila jasna: „Mi smo dužni ukloniti arapska imena iz državnih razloga. Kao što ne priznajemo političko vlasništvo Arapa nad zemljom, tako ne priznajemo ni njihovo duhovno vlasništvo i njihova imena” (Benvenisti, Sacred Landscape).

Ponekad pokušavam da se sažalim nad činovnicima kojima je u zadatak palo da predlažu nove nazive mjesta po Palestini. Trebalo je smisliti tolika imena. Previše imena. Jesu li se osjećali ponosno i kreativno u tom hiper-brisanju? Da su im barem na raspolaganju bile današnje AI mašine, da im algoritmi odrade posao, onako bezdušno. Ovako, morali su se sami potruditi, zapisati sve na papiru, pa udariti pečate na dokumente, pa sve pospremiti u arhivske tamnice. Ipak, s AI-em ili bez njega, bez (ne)ljudskog truda nema genocida. Mašine same to ne umiju.

U čemu Julija griješi?

No, postoje uvijek mjesta koja i najrevnosnijim državnim službenicima promaknu. Njima nebitna neka mala mjesta, nama životno važna. Mjesta koja pripadaju svima i nikome, mjesta kojih nema u knjigama. Jedno takvo mjesto izvor je koji je moj rahmetli pradjed Fejzo Tuzlić pretvorio u hajrat za putnika namjernika. Taj tamo neki Fejzo Tuzlić, iz tog nekog idiličnog gradića Kotor-Varoša, s divnim vodopadima i ostacima stare osmanske tvrđave. Mnogi ni danas ne znaju da za zločine u gradu Kotor-Varoš, kao i u još nekim mjestima osim Srebrenice, postoje presude za genocid, ali ne na Haškom sudu.

Zašto je Fejzo Tuzlić napravio taj hajrat? Muslimani vjeruju da čovjek iza sebe treba ostaviti nešto što će mu pribavljati sevape i poslije smrti. Jedan od lijepih načina na koji se mogu skupljati dobra djela i nakon smrti je da ostavite neko javno dobro, neki hajr koji će koristiti svim ljudima. Neki vakuf. Jedan tipičan takav vakuf je i hajr-vrelo moga pradjeda. Takvi se vakufi često grade na nekom mjestu pored glavnog puta kako bi putnici ili seljaci i njihova stoka ugasili žeđ. Kad sam bio dijete, svaki put kada bismo išli u posjetu rodbini u Kotor-Varoš, zastali bismo na Fejzinom vrelu. Ne zato što smo bili žedni, već zato što se mama htjela prisjetiti svoga dida, proučiti mu Fatihu. To je bio njen ritual.

Ja ne znam da li je pradjed samo preuredio već postojeći izvor ili ga je sam pronašao. Ali znam da mu je cilj bio da Vrelo bude prijatno stajalište za putnike, u vrijeme kada se nije tutnjalo autima, već kad se išlo na konju ili pješke. Onda kada je zaista trebalo odmoriti i napojiti hajvana, na putu za Banju Luku. Nije pradjed razmišljao o tome koje će vjere biti putnici, kojem će narodu pripadati, iz koje će zemlje dolaziti.

Danas je praktično nemoguće zaustaviti se na tom mjestu čak i ako tačno znate gdje se nalazi. Poslije rata, moj daidža je vidio da je Vrelo obrušeno i da mu je promijenjeno ime. Odmah ga je preuredio i stavio ploču s imenom svog oca Asima Tuzlića, Fejzinog sina. Po mom mišljenju, iako i to novo ime ima smisla, ni ono nije prikladno. Pa ipak, i Asimovo je ime nekome zasmetalo, Vrelo je preimenovano u Zmajevac, ručno ispisano ćirilicom. Na Google Maps postoji mjesto pod tim imenom u blizini te lokacije, ali na drugoj obali rijeke Vrbanje. Ono se odnosi na građevinu izgrađenu u kasnom srednjem vijeku na temeljima stare ilirske tvrđave. Materijal s nje je kažu upotrijebljen za izgradnju stare pruge. Zmajevac je važno historijsko ime, ali ono nema nikakve veze s funkcijom vrela u narodnom pamćenju, ili dubokom zaboravu.

Na kraju krajeva, u Božjim očima nije ni važno kako se to mjesto zove. Veća i bitnija mjesta su pala u historijski zaborav. Na teološkom nivou, Julija je u pravu: Fejzino vrelo, kako god da se zvalo, ipak će ugasiti žeđ. Voda ne pripada nikome osim Bogu. Fejzo ga je samo učinio dostupnom putnicima. Svaka kap koju popije čovjek, životinja ili zvijer, sve dok Vrelo postoji, bit će upisana kao dobro djelo u pradjedovom defteru dobrih djela, kojim će, ako Bog da, zaraditi mjesto u Džennetu.

Za razliku od beznadežno romantičnog Romea, koji misli da sebi može predjenuti ime u „ljubav”, i tako proći neozlijeđen, mi znamo bolje. Juliji, uz dužno poštovanje, ne možemo vjerovati na riječ. Historija je zapisana na našim tijelima i mogla bi nestati s našim tijelima. Za nas koji se borimo za „ne ponovilo se“, za nas koji ignorišemo nove putokaze i snalazimo se u metežu sve bljeđih sjećanja, naš duh i naša ljubav okačena je o tanahne niti starih imena.