„Svijet je na rubu: ili ćemo zajedno putovati ka budućnosti pravednog mira i zakonitosti – ili ćemo se strovaliti u anarhiju i distopiju, u svijet u kojem je sila nadređena pravu.” Ova ozbiljna opomena UN-ovih stručnjaka, iznesena u saopštenju iz septembra ove godine koje tretira pitanje ignoriranja stavova Međunarodnog suda pravde, podsjeća nas koliko je važno insistirati protiv nasilja, diskriminacije i zla. Na globalnoj sceni, sukobi ne samo da razaraju regije poput Bliskog istoka, već šire destruktivne talase straha i netrpeljivosti. Islamofobija raste, a optužbe za radikalizaciju muslimana postaju sve češće, stvarajući teren za diskriminaciju i nesigurnost, kako u svijetu, tako i unutar Bosne i Hercegovine.

Posljednji sukobi na Bliskom istoku, a posebno genocid koji se provodi nad palestinskim narodom, dodatno su povećali tenzije. Jedan od aspekata ovih sukoba – osim brutalnosti, genocida i okupacije, koji se često zanemaruje – je manipulacija islamom i muslimanima. Slovenački analitičar Primož Šterbenc upozorava da postoji strateški interes nekih aktera, poput Izraela, da stalno rade na tome kako bi za svoje interese dodatno izazvali “radikalizaciju” grupa poput Hezbollaha i kao prijetnju ih predstavljali u očima Zapada. Jer samo tako njihova brutalnost prema Gazi i državama u regiji Bliskog istoka dobija prividnu opravdanost. Ovaj pomno konstruirani narativ “radikalizacije” omogućava Izraelu da predstavi te grupe kao glavne neprijatelje i dobije odriješene ruke za zločine. A na te zločine stalno upozoravaju stručnjaci Međunarodnog suda pravde, no neki dublji „geopolitički ciljevi“strateških saveznika Izraela ta upozorenja i dalje ignoriraju. Optužbe za radikalizam postale su dio moćne mašinerije za opravdavanje nasilja i eskalaciju sukoba. Uz sve to, širenjem sukoba u regiji i održavanjem narativa o “radikalnim grupama” skreće se pažnja s brutalnosti ubijanja u Gazi.

Islamofobija je stvarna prijetnja. Ona više nije samo društvena bolest koja podstiče diskriminaciju; već dugo se koristi kao političko oružje. Sve češće čujemo optužbe da su muslimani radikalizirani i kao takvi prijetnja, a takva generalizacija samo produbljuje jaz između muslimana i ostatka društva. U ovom kontekstu se Bosna i Hercegovina, sa svojom historijom, ponovo nalazi u centru tih optužujućih narativa. Optužbe o povezanosti Bošnjaka s „radikalnim islamom“i konstruisanje narativa o „političkom islamu“– ma šta to značilo - prijete destabilizacijom društva koje već nosi teške ožiljke iz agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida.

Milorad Dodik i Aleksandar Vučić, kao i politički krugovi oko njih, vješto koriste termin “politički islam” kako bi diskreditovali Bošnjake i osigurali sebi “odriješene ruke”, kao da ne postoji dokumentovani i presuđeni genocid nad Bošnjacima. Ova propaganda, koja se oslanja na narative o “islamskoj prijetnji”, prilagođava se globalnim geopolitičkim promjenama, ali uvijek s istim ciljem. Kroz ovaj “novi-stari” narativ, pokušava se stvoriti slika o Bosni i Hercegovini kao centru radikalizma, jer kako bi inače mogli provoditi svoje planove bez sankcija?

U ovom kontekstu, važno je spomenuti i pobjedu desničarske Slobodarske partije Austrije (FPÖ) na parlamentarnim izborima. Ova pobjeda je dodatno pojačala desničarski krug u Evropi koji se, između ostalog, hrani islamofobijom i antiimigrantskom retorikom. Nakon desničarskih uspjeha u Italiji, Nizozemskoj i Francuskoj, pobjeda FPÖ-a u Austriji dodatno potvrđuje zabrinjavajući porast ekstremističkih politika u Evropskoj uniji. Islamofobija je srž njihove platforme, a Austrija je samo jedan od primjera kako desničarske stranke koriste strah od muslimana da bi zadobile politički kapital. Narativ o islamu kao prijetnji nije prisutan samo u zemljama kao što je Izrael – on se sada koristi i u srcu Evrope. Potpuno je nevjerovatno da naša politička i intelektualna scena pokazuje toliko nerazumijevanje prema ovom pitanju. I da, osim rijetkih aktivista i vjerskih lidera o njemu rijetko ko progovara. Zato je važno podsjetiti i na to da je na nedavnom međunarodnom forumu „Zamisli mir“u Parizu, reisul-ulema Husein-ef. Kavazović govorio o važnosti mira i međureligijskog dijaloga upravo u kontekstu rastuće islamofobije. Njegovo obraćanje jasno upućuje na opasnosti kojih, čini se, mnogi u Bosni i Hercegovini još uvijek nisu dovoljno svjesni. Njegova poruka ima posebno značenje u trenutku kada se svijet ubrzano kreće prema opasnim podjelama. U svom govoru, reisul-ulema je podsjetio i na dokument, potpisan u Srebrenici, kojim se zagovara saradnja između muslimanskih i jevrejskih zajednica. Treba kazati da je i ova inicijativa potpisana u, za sve nas, važnom trenutku – kada svijet očajnički treba primjere saradnje i solidarnosti.

Dok svjetski lideri ostaju suzdržani pred porastom islamofobije i netolerancije, Bosna i Hercegovina mora pružiti otpor ovim tendencijama. One vode ka izvjesnoj, vrlo mračnoj, budućnosti. I treba znati da neće zahvatiti samo neke „loše“muslimane. Islamofobija je slijepa za „dobre i loše“. Ona, kao i svaki rasizam cilja jednako dobre, loše, asimilirane, neintegrirane, integrirane, crne, bijele... Ako ste imali imalo sumnje – neka vam posljednji napad na džamiju našeg džemata u švedskom Norrkopingu bude ilustracija. I zato, pored ostalog, ako dopustimo da se narativi o radikalizaciji muslimana nastave širiti, rizikujemo mnogo više od političke nestabilnosti.

Pitanje koje se nameće jeste: kako možemo zaštititi muslimane od daljnje stigmatizacije? Kako možemo spriječiti da krajnje konsekvence islamofobije postanu naša realnost? Ko su nam saveznici i ko se u Bosni i Hercegovini na političkom nivou uopće bavi tim pitanjem? Bosansko iskustvo može poslužiti kao model. Uvijek smo se borili za ravnopravnost i suživot, ne samo za sebe već i za druge. No, sada je vrijeme da se islamofobija prepozna kao stvarna opasnost koja prijeti muslimanima, i to širom svijeta. Također, mora se imati u vidu i činjenica kako ignoriranje ustanovljenog međunarodnog pravnog poretka od strane „jakih“ne pomaže. Naprimjer, i dalje se, kako upozoravaju stručnjaci UN-a, „previđa“stav Međunarodnog suda pravde iz jula ove godine koji je izraelsku okupaciju palestinskih teritorija proglasio nezakonitom – a morao je biti signal državama da djeluju. No, svjedoci smo šutnje i nevoljnosti da se poduzmu konkretni koraci. Ta šutnja nije samo odraz nemoći, već i znak opasne normalizacije kršenja ljudskih prava. Šta će ili ko će biti sljedeći?

Ako ne prepoznamo ovaj trenutak i ne budemo spremni na borbu protiv državnog terora, rasizma i islamofobije rizikujemo da „normaliziramo preživljavanje“u svijetu u kojem je sila jača od prava, a podjele snažnije od volje za mirom.