U povodu  terorističkih napada u  Parizu  i sve učestalijih prijetnji i sijanja straha među ljudima kao globalnom zlu koje može izazvati podjele i mržnju među narodima, te izazvati razlike između muslimana i kršćana  našli smo za shodno da o tome porazgovaramo sa Muhamedom Jusićem, vrsnim analitičarem i poznavaocem prilika na Bliskom Istoku. I dok je svijet brujao o terorizmu u Parizu u međuvremenu se desio teroristički čin u Sarajevu. Razgovor sa Muhamedom Jusićem uopravo smo započeli od te vijesti.

Napad u Rajlovcu koji je u nadležnom tužiteljstvu okvalificiran kao teroristički čin i teroristički napad u Parizu nekoliko dana ranije  izazvali su buru reakcija i zabrinutosti u domaćoj i svjetskoj javnosti. Kakva je Vaša reakcija bila na ove događaje?

-Kod nas se o problemu nasilnog ekstremizma govori samo kada se desi teroristički napad. To nas onda drži nekoliko dana. Svi tvrde kako će baš taj dan biti naš 11. septembar i da nakon napada na povratnike (sjetimo se terorističkog napada u kojem je stradala Meliha Durić ili porodica Anđelić), na policijsku stanicu u Bugojnu i Zvorniku, američku ambasadu ili evo u Rajlovcu na pripadnike Oružanih snaga BiH, ništa više neće biti isto. Ali ubrzo se sve zaboravi i tako do novog napada.

Kada se napad desi teško je hladne glave govoriti o ovom zlu koje prijeti ne samo nama nego i čitavom svijetu. Ako se pokušaju objasniti uzroci zbog kojih se mladi ljudi odlučuju priključiti nasilnim ekstremistima i posegnuti za terorizmom možete lahko biti optuženi da opravdavate zločin ili ga relativizirate. Nešto pokušati shvatiti ne znači to i opravdati, ali u trenucima straha i kada nevini stradaju to je teško razumjeti. Ako pak pokušamo upozoriti javnost na opasnost koja istinski vlada može se upasti u zamku da se samo podgrijava strah i da se na taj način pomaže teroristima da postignu svoj cilj.

Ranije je bit terorizma bila da se ubije jedan, a zastraše stotine; danas se, uz pomoć medija, može ubiti jedan, a zastrašiti milioni. Toga i mediji i oni koji se javno oglašavaju u danima nakon terorističkog napda trebaju biti svjesni. Zato su BBC i brojne druge ozbiljne medijske međunarodne organizacije izradili specijalizirane vodiče za novinare koji izvještavaju o terorizmu, a koji prvenstveno insistiraju na neophodnosti da se izvještava samo o činjenicama, a da se ne prenose neprovjerene informacije, izmišljaju lažne prijetnje i preuveličava opasnost, jer žeđ za senzacionalizmom često i ozbiljne novinare uvlači u opasnost da budu oni koji nesvjesno pomažu onima protiv kojih vjeruju da se bore.

Volio bih da se ovim ozbiljnim problemom kao društvo bavimo i kada ne pucaju bombe i to kontinuirano na svim nivoima, bez politizacije i senzacionalizma, ali je to, nažalost, malo vjerovatno.

 

Mediji i terorizam

Ranije je bit terorizma bila da se ubije jedan, a zastraše stotine; danas se, uz pomoć medija, može ubiti jedan, a zastrašiti milioni. Toga i mediji i oni koji se javno oglašavaju u danima nakon terorističkog napda trebaju biti svjesni. Zato su BBC i brojne druge ozbiljne medijske međunarodne organizacije izradili specijalizirane vodiče za novinare koji izvještavaju o terorizmu, a koji prvenstveno insistiraju na neophodnosti da se izvještava samo o činjenicama, a  da se ne prenose neprovjerene informacije, izmišljaju lažne prijetnje i preuveličava opasnost. Jer žeđ za senzacionalizmom često i ozbiljne novinare uvlači u opasnost da budu oni koji nesvjesno pomažu onima protiv kojih vjeruju da se bore.

 

Teroristi nas ne smiju zaplašiti

Teroristički napad u Parizu itekako je potresao svijet. Čak pojedinci najavljuju mogućnost  trećeg  svjetskog  rata. Odista postoji li mogućnost rata takvih razmjera?

-Valjda nas je historija naučila da je sve moguće. Ali mislim da se ništa ne postiže širenjem panike i promocijom apokaliptičnih scenarija. Naročito ako znamo da teroristi žele da nas zaplaše i da nas natjeraju da iracionalno, kako ljudi čine u strahu reagujemo. Terorizam jeste i po svom jezičkom značenju sijanje straha, teroriziranje kako bi se ostvarili neki politički ciljevi, odnosno kako bi se oni iznudili od država i društava.  Zato je bitno da ostanemo pribrani, da teroristima ne dozvolimo da nas zaplaše.

Međutim, možda je bitnije od toga što su i neki ozbiljni svjetski lideri, poput jordanskog kralja Abdullaha, sve što se ovih dana u svijetu, a naročito u Siriji i Iraku dešava nazvali tim imenom -pitanje jesu li svjetski moćnici išta naučili iz prošla dva svjetska rata i ne samo njih, nego i svih onih „malih ratova“ i genocida koji su uslijedili. Isto se pitanje može postaviti i masama, a naročito onima koji pušu u ratne trube kojih je danas sve više, posebno u virtualnom svijetu interneta, a naročito među mladima..

 Ovo jeste napad na cijelo čovječanstvo, pa i na univerzalne vrijednosti. U kontekstu ovog terorističkog  napada - poštujemo li danas dovoljno te vrijednosti  i  deklaracije o ljudskim pravima, te  kako doći do pravednijeg svijeta?

-Kad bih znao odgovor na ovo pitanje već bih vjerovatno imao barem Nobelovu nagradu za mir. Ali ono što svi znamo jeste da svako od nas ima obavezu da uradi sve što je u njegovoj moći da svijet bude bolji i da zlo ne trijumfuje. A davno su ljudi rekli da je za trijumf zla dovoljno samo da dobri ne urade ništa.

Današni svijet je skrojen po pravilima moćnih i oni pišu pravila igre. To je svima jasno i odavno su pozivi na poštivanje  ljudskih prava, jednakosti, solidarnosti i humanosti sve češće samo isprane parole, ali to ne znači da se od njih treba odustati i da su one prevaziđene. Šta je alternativa tim vrijednostima na koje nas pozivaju sve vjere , pa i one ideologije koje su u centar svoga pogleda na svijet stavile dobrobit svih ljudi? Na te vrijednosti harmonije i mira među ljudima nas poziva i posljednja Božija Objava u kojoj nam Stvoritelj poručuje da „On (Allah) poziva (ljude) u Kuću mira“.

Mir i zalaganje za pravedniji svijet ne može biti prevaziđen ideal.

Zloupotreba islama zarad ciljeva moćnika

Očito muslimanski svijet je u krizi, a muslimanska društva podijeljena i inertna po mnogim pitanjima. Otkuda toliki broj međumuslimanskih  ratova?

-O krizi islamske civilizacije se piše već desetljećima. To je duga tema, ali je možda konkretnije pitanje trenutnih sukoba koji razdiru muslimanska društva iznutra. Politizacija vjere, pa tako i onih partikularnih identiteta u njoj, postala je gorući problem muslimanskog svijeta.

Ono što je bitno da znamo da rat na Bliskom Istoku nije rat za islam niti protiv njega, kao što ni sukobi nisu između sunnita i šiita. Radi se o zloupotrebi islama zarad ostvarivanja političkih ciljeva brojnih regionalnih i svjetskih moćnika. I sukob sunita i šiita je ispolitiziran od istih moćnika kako bi preko tih vjerskih, kulturnih i sektaških osjećanja širili svoj politički utjecaj.

Zasigurno, razloge možemo tražiti i u krivom shvatanju islama. Ta shvatanja  su često u sukobu sa islamom. Terorizam u ime vjere je posebno opasan?

-Mi stalno čujemo kako teorizam nema veze sa islamom i to je tačno. Terorizam nema veze sa izvornim islamskim učenjem, ali itekako ima veze sa zloupotrebom islama i islamske tradicije zarad promocije jedne ideologije koja bi islam koji je za milijardu i po muslimana „milost Božija poslana čovječanstvu“ (Mi te, o Muhammede, nismo poslali osim kao milost svjetovima-Kur`an) kidnapovao zarad političkih ciljeva male skupine samoproglašenih spasitelja muslimana.

Ulema i terorizam

Evidentno je da ulema mora uraditi više kako bi raskrinkala ta njihova tumačenja islama, kako bi razvila kontranarativ i kroz ponovno otvaranje vrata idžtihada  (procedure iznalaženja pravnih rješenja u islamskom pravu na osnovu već postojećih propisa ili izvođenje detaljnih propisa iz općih principa ) islam i njegove nepromjenjive vrijednosti dovela u XXI stoljeće  umjesto da muslimane vraća u XI  ili neki drugo stoljeće na čije modele uspostave države i društva se pozivaju ekstremisti danas.

Ti ljudi sve što čine pravdaju pravnim rješenjima nastalim u srednjovjekovnim okolnostima življenja islama. Oni u svom tumačenju vjere nemaju dokaze u vjerodostojnoj islamskoj tradiciji i ako se na nešto od toga pozivaju onda je to izvučeno iz konteksta.  Svi ajeti iz Kur`ana imaju povode objave (sebebu-n- nuzul) a hadisi kontekst u kojem su izrečeni (sebebu-l-vurud) i oni se ne mogu, iako je njihova poruka univerzalna, shvatati izvan konteksta vremena u kojem su nastali. Ajeti objavljeni u kontekstu odbrane muslimana u prvim godinama objave od nasilnih napada paganskih plemena se ne mogu primjenjivati na društva koja se grade na principima mirnog suživota,interakcije i tolerancije, poput onog medinskog kojeg je Poslanik, a.s., izgradio nakon Hidžre.

 Evidentno je da ulema mora uraditi više kako bi raskrinkala ta njihova tumačenja islama, kako bi razvila kontranarativ i kroz ponovno otvaranje vrata idžtihada  (procedure iznalaženja pravnih rješenja u islamskom pravu na osnovu već postojećih propisa ili izvođenje detaljnih propisa iz općih principa ) islam i njegove nepromjenjive vrijednosti dovela u XXI stoljeće  umjesto da muslimane vraća u XI  ili neki drugo stoljeće na čije modele uspostave države i društva se pozivaju ekstremisti danas.

Međutim, analiza slučajeva terorističkih napada i profila pojedinaca koji ih počine ukazuje na to da je nasilna ideologija na koju se teroristi pozivaju u opravdavanju upotrebe nasilja tek pokriće za njihovo odranije asocijalno ponašanje. To su po pravilu delikventi, nerijetko sa kriminalnim dosijeom, ljudi koji bi se mogli okarakterisati kao otuđeni u svakom smislu te riječi.

Posebno je interesantno kako ti ljudi, naročito u evropskom kontekstu skoro nikada ne dolaze iz tradicionalnih muslimanskih porodica u kojima se živjela vjera. U BiH i okruženju su to obično „novorođeni muslimani“ odnosno oni koji su „došli tobe“ nakon što su odrasli daleko od vjere dok je većina napadača u evropskim društvima druga ili treća generacija useljenika koji dolaze iz asimiliranih porodica. Značajan broj među tim pojedincima čine i konvertiti. To nam govori puno jer ukazuje na zaključak da osim što se moramo pozabaviti ideologijom kojom mladi ljudi opravdavaju nasilje moramo rješavati i druge razloge koji ih „guraju“ ili „vuku“ ka takvom ponašanju i koji ne trebaju biti zanemareni.

Cijeli intervju u Preporodu od 1. decembra