- Dugo vremena pratite stanje na Bliskom istoku, a uz to ste i diplomata sa dugogodišnjim iskustvom iz tog dijela svijeta. Budući da se često ovaj termin pogrešno razumijeva, možete li nam ga pobliže objasniti, u ovom slučaju njegov središnji dio?

Ambasador Čančar: Prostor Bliskog istoka u najširoj upotrebi postao je sinonim za arapski svijet. A arapski svijet je u znanstveno najautoritativnijim klasifikacijama povijesti islamskog svijeta definiran kao arapska zona islamske kulture, ili prava, bazična zona kulture islama, od identificiranih pet zona. Za cijeli korpus islamskog svijeta arapska zona ima iznimno važan značaj: duhovni, simbolički, politički, pa i ekonomski. Opće poznate su činjenice da je Kur'an objavljen u arapskom jeziku, da se muslimani kroz namaz (molitvu) obraćaju Bogu na arapskom jeziku, da se u namazu okreću prema Kabi u pustinji S. Arabije i da su dužni jednom u životu posjetiti Kabu, odnosno obaviti hadž. I to je tako od prvih dana islama. U povijesti islama nije uspjela niti jedna reformacija koja bi decentralizirala sveto , ili ga izmjestila na neko drugo mjesto, prenijela u neki drugi jezik i kulturu,   kao što se desilo u kršćanstvu. A takvih pokušaja reformacije u povijesti islama bilo je više, od kojih su najznačajniji oni iz persijske i turske kulture, i svi su propali. Dakle, arapska zona islamske kulture u sebi je vrlo homogena lingvistički, duhovno, kulturno i historijski. Na drugoj strani ona je državno-politički do krajnosti razdrobljena. 350 miliona Arapa izdijeljeno je na 22 države vrlo različitih društveno-političkih uređenja i to tako traje već 100 godina. Tačnije od 1916. godine kada su tadašnje najmoćnije kolonijalne sile, V. Britanija i Francuska takozvanim Sykes-Picot tajnim sporazumom podijelile interesne sfere na Bliskom istoku i postavile međudržavne granice koloniziranog arapskog svijeta. Te granice, sa malim izmjenama traju sve do danas. Politički režimi u zemljama arapskog svijeta već cijelo stoljeće, sa malim izuzecima u kratkim vremenskim periodima, nisu izraz demokratski izražene volje naroda, nego izraz volje ili bivših kolonijalnih gospodara, ili aktuelnih svjetskih sila, ili domaćih otuđenih političkih i dinastičkih oligarhija – a u najviše slučajeva izraz svega toga zajedno.

- Danas se uveliko govori o neuspjehu onog što se početkom 2011. godine nazivalo arapskim buđenjem, proljećem ili revolucijama?

 Ono što je započelo 2011. godine u arapskom svijetu u liku arapskog proljeća jeste pokret političke emancipacije arapskog naroda, pokret za osvajanje građanskih političkih prava i sloboda, pokret za vjerodostojnu demokraciju po mjeri naroda i domicilnih društvenih vrijednosti. Sličan pokret političke emancipacije dogodio se u zemljama istočne Europe početkom devedesetih godina prošlog stoljeća nakon pada komunizma. A ono što se nastavilo u arapskom svijetu već 2012. kroz vojni udar u Egiptu, kroz sektaške borbe u Jemenu i građanski rat u Siriji jeste kontra pokret za očuvanje prethodnih društvenih odnosa, pri čemu su kao izvođači radova na terenu involvirani vrlo raznoliki vanjski i unutarnji faktori, počevši od sunnitsko-šiitskih sektaških vojski, međunarodno uvezanih terorističkih grupa, preko uplitanja regionalnih i svjetskih sila do iznenadnog ruskog vojnog prodora na Bliski istok. Središnji dio islamskog svijeta, ili arapska zona islamske kulture, preživljava vrlo duboku društvenu krizu u kojoj su obezvrijeđeni autoriteti, pogašena svjetla, izgubljeni orijentiri i odbjegla nada. Zbog velikog simboličkog i duhovnog značaja arapske zone za cjelokupni korpus islama, ta kriza se u globaliziranom svijetu poput radijacije u valovima prelijeva u ostatak svijeta.

Kulminacija posredničkog ratovanja

- Već prolazi četvrta godina otkako je počeo konflikt u Siriji, stanje u Iraku je također nestabilno, a i u drugim zemljama regiona kao što su Libija i Egipat, te Jemen. Sve se dodatno zakompliciralo prošlogodišnjim samoproglašenjem tzv. "Islamske države"? Sada kao glavni cilj sve sile svijeta najavljuju uništenje tog terorističkog entiteta. Da li je to moguće? Da li je uopće moguće vojno riješiti problem sukoba na Bliskom istoku?

 Ako pažljivije čitamo povijest političkih događaja na Bliskom istoku u posljednjih šezdesetak godina primijetit ćemo da je to ustvari povijest nasilja, zatiranja elementarnih ljudskih prava i ratova: izraelsko-arapski ratovi od osnivanja Izraela 1948. pa sve do danas, ratovi protiv kolonizatora i nacional-socijalističke revolucije u Iraqu, Siriji, Egiptu, Jemenu, Libiji, Alžiru, sovjetska invazija Afganistana 1979. i američko-pakistansko-saudijski rat protiv Sovjeta posredstvom talibanskog pokreta,     iračko-iranski osmogodišnji rat, iračka invazija na Kuvajt 1990. i američka Pustinjska oluja, teroristički napad Al-Qaide na New York i Washington od 11. septembra 2001. i kasnija američka vojna invazija na Afganistan i Irak, etnički sukobi u Sudanu i nedavna podjela te zemlje u sjeni sve robusnijeg kineskog prisustva na naftnim poljima Sudana, česti vojni prevrati i sektaški ratovi poput onih u Libanonu... U svim ovim događajima zorno se primjećuje naglašeno prisustvo interesa velikih svjetskih sila koje u arapskom svijetu ratuju jedna protiv druge, ili udruženo protiv općih arapskih interesa, ali preko posrednika. U slučaju Sirije posredničko ratovanje velikih ulazi u fazu kulminacije i opasno prijeti da se kontrolirani kaos prometne u nekontrolirani i dovede do direktnog sukoba članica NATO pakta sa Rusijom i Iranom. U povijesti ratovanja vjerovatno nikada nije zabilježeno da više moćnih država, a među njima i vojnih supersila, istovremeno bombarduje gerilski pokret takozvane "Islamske države" u Siriji, ali sa manjim učinkom. To već proizvodi ozbiljne sumnje u dobre namjere ovih što bacaju bombe. Sirijsku zemlju danas bombarduju SAD, V. Britanija, Francuska, Izrael, Holandija, Kanada, Turska, Iran, Iraq, sirijska državna vojska, S. Arabija, Emirati i na kraju Rusija, s tim što spisak ovim nije zatvoren. Svako ko ima kakvu bombu ili raketu može je baciti sa sirijskog neba. Pretpostavlja se da će pogoditi taj famozni ISIL. Kao što na CNN-u reče svjetski poznati komentator Ferid Zekerijja: Sirija je slobodna za svačiji vojni angažman. Suludi teroristički napadi pristalica takozvane "Islamske države" na civile u Parizu, Kaliforniji, Ankari proizveli su jednako sulude vojne reakcije na sirijsku zemlju sa hiljadama nevino stradalih civila na sirijskom tlu i stotine hiljada sirijskih izbjeglica na putu golgote ka zemljama zapadne Europe, samo u posljednjih dva-tri mjeseca.

- Na mnogim važnim svjetskim adresama retorički se postavlja pitanje na koje svi kao da znaju odgovor: Da li je moguće vojnom silom uništiti fenomen bliskoistočnog terorizma koji je postao globalan?

 Iskustva stečena kroz zapadne vojne intervencije u Afganistanu i Iraku jasno pokazuju da je borba protiv terorizma na takav način Sizifov posao. Zapad je uz podršku nekih muslimanskih zemalja, boreći se protiv sovjetske okupacije Afganistana proizveo, obučio i naoružao talibanski pokret koji je protjerao sovjetsku vojsku iz te zemlje. Isti taj pokret, nakon što je uspostavio rigidni islamistički režim u Afganistanu, nastavio se boriti protiv zapadnjačkog vojnog prisustva u muslimanskom svijetu i za tu svrhu osnovao vrlo sofisticiranu terorističku organizaciju Al-Qaidu koja je napala najprije na američke vojne baze na Arabijskom poluotoku, zatim je svoje terorističke aktivnosti prenijela u istočnu Afriku, potom na Europu i na kraju na američko tlo napadima na New York i Washington. Uslijedila je američka invazija na Afganistan i uništenje talibanskog režima i Al-Qaide u toj zemlji. S istim ciljem je izvršena vojna invazija na Irak, s tim što je Bushova administracija bez dokaza optužila irački režim za posjedovanje oružja za masovno uništenje i to je bio dodatni razlog za uništenje ove najperspektivnije arapske zemlje. I šta se na kraju desilo? Virus Al-Qaide je mutirao i u Afganistanu i u Iraku i pojavio se u mnogo smrtonosnijem obliku takozvane "Islamske države" u Siriji koja je za godinu dana na prostoru Iraka i Sirije zaposjela teritoriju veličine V. Britanije. I više i opasnije od toga, samoproglašeni hilafet Abu Bakra al-Bagdadija, koristeći se suvremenim sredstvima komuniciranja razvio je vrlo sugestivnu propagandu borbe za "njegovu islamsku stvar" i pustio je u svijet. Rezultati takvih aktivnosti su desetine novih terorističkih organizacija od Nigerije do Pakistana i hiljade novih vojnika za vojsku takozvane "Islamske države". Iza njih su stotine ritualnih ubistava, kako kršćana, tako i muslimana koje u video zapisima puštaju u globalnu TV mrežu, rušenje monumentalnih kulturnih spomenika drevnih naroda pored kojih su stoljećima prolazile mnoge vojske sa divljenjem i nikom nije ni naumpalo da ih ruši, monstruozne samoubilačke terorističke akcije među civilima u mirnim gradovima, kako na Istoku tako i na Zapadu. Svi ti teroristi iskazuju lojalnost Al-Bagdadiju i spremni su do smrti se žrtvovati za ciljeve takozvane "Islamske države". Teroristički pokret takozvane "Islamske države" u Siriji i Iraku svakako da je moguće vojno uništiti i to će se prije ili kasnije desiti. No, time fenomen terorizma na Bliskom istoku teško da će biti uništen. Bombe koje sada padaju na Siriju ne pogađaju uzroke te pojave. Uzroci pojave terorizma na Bliskom istoku su u višedecenijskoj frustraciji građana tih zemalja zbog uskraćivanja elementarnih ljudskih prava – prava da slobodno iskazuju svoju političku volju, da se slobodno politički organiziraju, da protestiraju protiv vlasti kojom nisu zadovoljni i da je na slobodnim demokratskim izborima mijenjaju, jednostavno zbog nemogućnosti da vladaju sobom, a ne da se kroz diktature vlada njima.

Zašto je odbijena inicijativa Turske?

- Ti sukobi su pokrenuli vjerovanto najveću izbjegličku krizu koja sada zahvata zemlje Zapada, vidjeli smo u posljednjem terorističkom napadu u Parizu da se problem izbjeglica sve više nastoji povezati sa terorizmom. Da li su izbjeglice više ekonomska ili siguronosna, ili pak neka druga vrsta prijetnje?

Izbjeglički stampedo sa Bliskog istoka, koji je već poprimio razmjere seobe naroda, svakako da sa sobom nosi mnogobrojne opasnosti za zemlje u koje izbjeglice dolaze. Već je pola populacije Sirije, dakle, oko 12 miliona ljudi prognano ili raseljeno sa svojih ognjišta. Ako se tome dodaju i oni koji bježe iz Iraka i Afganistana, onda je to oko 20 miliona ljudi u pokretu. Ljudi traumatizirani ratom, čije su porodice uništene, čiji je zavičaj razoren, ljudi bez nade teško da uvijek mogu kontrolirati svoje ponašanje i prilagoditi se zadatim normama društvenog života u novim sredinama u koje ih je zla sudbina izbacila. Čak i pod pretpostavkom da oni u zapadnim zemljama budu kako-tako ekonomski zbrinuti, ostaje veliki izazov kako ih integrirati u nova društva? Kako ih osloboditi trauma rata i zaštititi od devijantnog ponašanja, pri čemu ne treba isključiti ni terorizam? U ovoj katastrofi biblijskih razmjera veoma zabrinjava ponašanje takozvane međunarodne zajednice predstavljene u Ujedinjenim narodima, Europskoj unije i Organizaciji islamske suradnje. Niti u jednoj od ovih međunarodnih organizacija nisu napravljeni operativni planovi kako se nositi sa golgotom izbjeglica. Njemačka inicijativa za raspodjelu izbjegličkih kvota na sve članice EU proporcionalno njihovim finansijskim mogućnostima izazvala je pravu buru u EU i dala snažan vjetar u jedra ksenofobičnim i radikalno desničarskim političkim partijama u Europi. Vrlo je znakovito, rekao bih zloslutno znakovito, kako je odbijena Turska inicijativa za uspostavu sigurnih zona za sirijske izbjeglice na tlu Sirije odakle bi se oni lakše i brže vratili u svoja prvotna boravišta. Ta inicijativa nije podržana ni na Istoku ni na Zapadu. Izgleda da svima odgovara spržena zemlja Sirija, ispražnjena od ljudi i slobodna za energetske koridore koji će zemni gas i naftu cjevovodima provoditi do Europe. S druge strane, sprženu zemlju bez ljudi lahko je okupirati, i zadržati, i u međunarodne odnose uvesti kao "okupirane teritorije" kao što je to pošlo za rukom Izraelu. Uzgred treba spomenuti da je Izrael, sirijski susjed, država bez ustava i definiranih nacionalnih granica.

Kriza sa Bliskog istoka se prenosi i na naše prostore, prvenstveno kroz pojavu simpatizera ideologije ISIL-a, te odlazak jednog broja dobrovoljaca na sirijsko ratište. Šta je država učinila?

 Zavodljiva i sugestivna propaganda takozvane "Islamske države" pogodila je muslimanske zajednice diljem svijeta, ne samo u većinski muslimanskom svijetu, nego i na Zapadu. Neki građani BiH također su postali žrtve te propagande. Odlazili su na sirijska ratišta, neki su tamo poginuli, a neki se vratili u BiH. Neki su još uvijek na sirijskim ratištima. Država BiH je među prvima u Europi djelovala institucionalno-pravno kako bi se zaštitila od negativnih utjecaja ove pojave. Donijela je Zakon o zabrani učešća državljana BiH u paravojnim i parapolicijskim formacijama na stranim ratištima, oformila specijalne timove za borbu protiv terorizma i proširila obavještajne mreže kako bi efikasnije pratila aktivnosti potencijalno terorističkih grupa. Otvorila je nekoliko sudskih procesa protiv aktivista koji su sa pozicije radikalsko-ekstremističke ideologije takozvane "Islamske države" vršili vrbovanja bh-građana za odlazak na sirijska ratišta i izrekla presude.

Poruka zabludjelim avanturistima

- Koliko je to dovoljno i šta je potrebno učiniti kako bismo se zaštitili od štetnih utjecaja tih konflikata?

Naravno, to sve skupa nije dovoljno kako bi zaštitilo bh-građane od utjecaja radikalsko-ekstremističke ideologije tzv. "Islamske države". Do sada se vrlo malo djelovalo na prevenciji širenja tako opasne ideologije. A prevencija bi morala uključivati najširu edukaciju građanstva, a posebno socijalno i ideološki osjetljivih i predisponiranih društvenih kategorija, o tome što se to tamo događa u Siriji? Ko je ko u tom sukobu? Za čije interese se ratuje i ko koga u tom ratu instrumentalizira? Može li i jedna strana u tom ratu voditi sveti rat i kakve to veze ima sa islamom? Na kraju, kakve posljedice za muslimane u BiH i u Evropi proizvodi pristajanje uz ideologiju Abu Bakra al-Bagdadija? Program prevencije od utjecaja destruktivnih ideologija ne može provesti samo državna administracija. To zahtijeva vrlo fokusiran napor cijele društvene zajednice: akademskih krugova, kulturnih djelatnika, vjerskih zajednica, medija. Nije samo BiH pogođena virusom radikalske ekstremističke ideologije tzv. "Islamske države". Tu već postoje bogata iskustva drugih u borbi protiv tog bauka. Naprimjer, iskustva nekih muslimanskih zemalja koje su u borbu protiv širenja ekstremističkog nasilja i terorizma uključile pokajnike iz tih redova. Postoje pokajnici i sa ovih naših prostora, ali se njihov glas u javnosti još nije čuo.

Cijeli intervju u Preporodu od 15. decembra