PREPOROD: Poštovani profesore Turčalo, ovaj razgovor započinjemo  pitanjem o problemu koji je eskalirao 26. februara ove godine, kada je donesena prvostepena presuda Dodiku, a nakon koje je Skupština entiteta RS krenula de-facto u državni udar, donoseći niz neustavnih zakona i, faktički, paralizirajući državne institucije. Do danas je odgovor države Bosne i Hercegovine, njenih insitutucija, političkih centara, ali i međunarodne zajednice prilično konfuzan. I sam Dodik je u jednom javnom istupu potvrdio da se radi o „mirnom“ ili „puzajućem raspadu“ Bosne i Hercegovine? Šta čeka tzv. „političko Sarajevo“ kako ga naziva Dodik?

TURČALO: Sarajevo već dugo vjeruje da je njegova uloga u politici čekati „pravi trenutak". Čekati da međunarodna zajednica nešto poduzme. Čekati da se neka druga ili treća strana smiri. Ali, u realnosti nema „pravog trenutka", postoji samo trenutak koji sami kreirate. U politici, pogotovo bosanskohercegovačkoj, čekanje je predaja terena protivniku. Ali, prije nego što nastavim odgovarati na Vaše pitanje,  želim upravo na terminu „političko Sarajevo“ pojasniti kako se teren predaje protivniku. Kad Milorad Dodik koristi izraz „političko Sarajevo", on rutinski „političko“, izraz uobičajen kada govorimo da Brisel, Moskva ili Vašington djeluju, transformira u sredstvo teritorijalne stigmatizacije. Smatram da termin „političko Sarajevo" treba koristiti i ovdje, u Sarajevu, ali u njegovom legitimnom kapacitetu označavanja zvaničnog političkog djelovanja glavnog grada države, suprotstavljajući se tako njegovoj zloupotrebi i vraćajući mu prvobitno značenje. Sada, da se vratimo na Sarajevo. Ono što je najporaznije u ovoj priči, koju svjedočimo, ne samo posljednja skoro tri mjeseca nego godinama, nije sam Milorad Dodik. On je predvidljiv. Čovjek koji se dvadeset godina sistematski ruga državnim institucijama, negira genocid, prijeti secesijom, putuje u Moskvu pod sankcijama. On nije nikakva misterija. On je simptom. Simptom nevoljkosti domaće politike, ali i međunarodne zajednice da jasno kažu: Dosta! Treba razbiti mit da je Milorad Dodik neki genijalni strateg. On to nije. On je samo osoba koja jednostavno zna ono što Sarajevo uporno odbija prihvatiti. U ovom sistemu pobjeđuje onaj koji kontrolira dinamiku igre. Zašto bi se zaustavio? Nijedna njegova prijetnja, nijedna njegova blokada, nijedan njegov potez nije naišao na stvarni otpor. Kada je specijalna policija RS-a nedavno spriječila SIPA-u u izvršenju naloga državnog suda, Dodik nije pokazao moć, nego slabost države. U ovom političkom vakuumu koji kreira, on stvara iluziju sigurnosti kroz eskalaciju, ideju da će veća prijetnja koja dolazi od njega proizvesti veću zaštitu za njega. Pa, ako ne pomaže ignoriranje Suda BiH, pomoći će negiranje njegovog postojanja. Ako ne pomogne to, tu je policija RS-a. MUP RS-a, kao institucija, nije samo alatka u Dodikovoj borbi protiv države ili njegova pretorijanska garda. On je historijski uteg. MUP RS-a jeveć imenovan u presudi Međunarodnog suda pravde iz 2007. kao učesnik u genocidu. Kao dio aparata koji je izvršio zločin. Taj policijski aparat je preživio, nespreman da se integrira, nespreman da se reformira. Sada štiti istog čovjeka koji najotvorenije ruši državni poredak. Takav aparat nije administrativni ostatak rata. On je instrument kontrole prostora i poricanja poretka. I, dok Evropa poziva na pomirenje i regionalnu stabilnost, Dodik oživljava institucionalne, policijske duhove prošlosti, kao da nam historija nije bila dovoljno opomena. Ono što je uradio MUP RS-a nije bio incident. To je bila otvorena oružana pobuna. Signal da država više nema monopol sile nad svojim teritorijem. Ali još važnije, bio je to test. Odgovor države na ovaj najnoviji izazov, zasad, djeluje konfuzno i neodlučno. Sarajevo mora konačno prekinuti ovu vrstu fatalne igre. Vidjeli smo da ne pomažu ni čekanje niti stalni, truhli kompromisi. Vrijeme je za promjenu pristupa. Ono što političkom Sarajevu nedostaje jest hrabrost da jasno kaže šta želi te odlučnost da to i sprovede. Upravo tu leži najveća slabost Sarajeva. Ono uvijek čeka potez protivnika, umjesto da kreira situacije u kojima će protivnik morati reagirati. Sarajevo nikad nije definiralo jasne političke granice koje će se braniti svim dostupnim sredstvima. Ono se plaši biti optuženo za destabilizaciju, ali zaboravlja da se pasivnošću prepušta teren drugima koji nemaju iste strahove.

Sarajevo je godinama, iz nepoznatog razloga, uvjereno kako ima moralnu prednost. Vjeruje da mu tu prednost daje to što želi da gradi državu. Ili to što je preživjelo najdužu opsadu u modernoj historiji. To što je počinjen genocid. Nažalost, to je potpuno nebitno. U realpolitici, u svijetu u kojem živimo, u svijetu kakav jeste, moralne prednosti nema. Postoji samo moć. Postoji samo pitanje ko je spreman da je koristi. Ovo političko Sarajevo, koje se naviklo čekati, nije spremno. Ili, možda, vjeruje da će njegovi protivnici odjednom postati razumniji? Ako je to slučaj, onda se radi o opasnoj zabludi.

Narativi koji su prethodili masovnim zločinima i genocidu

PREPOROD: Posljednji niz Dodikovih uvreda na račun države Bosne i Hercegovine te izražena dehumanizacija Bošnjaka, kulminacija je njegove skoro dvodecenijske politike. Šta je njezin krajnji cilj i koji je, po Vašem mišljenju, odgovor na ovakve prijetnje, koje su to kontrastrategije?

TURČALO: Dodikova politika dugoročno teži demontaži bosanskohercegovačke države ili njenom svođenju na praznu ljušturu iz koje entitet RS može faktički djelovati kao nezavisna država. U ostvarenju tog cilja, on se služi čitavim arsenalom sredstava hibridnog djelovanja. Jedno od najpodmuklijih je dehumanizacija Bošnjaka, kroz propagandu i govor mržnje. Nije to, nažalost, ništa novo.  Sve to podsjeća na iste one narative koji su prethodili masovnim zločinima i genocidu nad Bošnjacima. Kada Dodik o ljudima iz političkog Sarajeva govori kao “neljudima” ili Bošnjacima kao “genetskim lažovima”, odjekuju nam izjave Biljane Plavšić koja je Bošnjake nazivala “genetski kvarnim”. Svijet je takve riječi čuo i u Ruandi 1994, gdje su Hutu ekstremisti Tutsije zvali “žoharima”, ili u nacističkoj Njemačkoj kada su Jevreje proglašavali neljudima. Uvijek,  baš uvijek, takva demonizacija završava otvorenim nasiljem. Zato Dodikov govor mržnje ne smijemo tretirati kao puku provokaciju ili predizborni folklor, već kao ozbiljnu prijetnju društvenoj sigurnosti. Ignorisati takve riječi znači normalizirati ih, a normalizacija jezika mržnje je uvod u normalizaciju zločina. Riječi poput „neljudi“, „ološ“, “genetski lažovi”, koje Dodik kontinuirano koristi, nisu puke uvrede. One grade mentalni okvir u kojem se Bošnjaci, kao najbrojniji narod Bosne i Hercegovine, transformiraju iz sugrađana u egzistencijalnu prijetnju za druge narode. A kada se prikažu kao neprijatelji, kako to Dodik kontinuirano čini, svaki oblik nasilja nad njima postaje legitiman, pa čak i poželjan. Gradnja tog mentalnog okvira prevazilazi retoriku, provodeći dehumanizaciju i unutar obrazovnog sistema entiteta RS, gdje se bošnjačkoj djeci sistemski uskraćuje pravo na izučavanje bosanskog jezika. Poznati slučaj iz Konjević polja je rezultirao i presudom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine kojom je utvrđena diskriminacija djece na osnovu jezika i etničke pripadnosti. Presuda nije provedena, pa je praksa institucionalnog poništavanja kulturnog identiteta bošnjačke djece, kao suštinskog čina kulturne dehumanizacije, nastavljena. Njegova izjava da Bošnjaci trebaju „napustiti islam i vratiti se pravoslavlju“ kako bi Bosna i Hercegovina postala unitarna, ali isključivo srpska, brutalno je otvorena poruka o tome šta znači prihvatljiva BiH u njegovom viđenju.

PREPOROD: To znači država bez Bošnjaka kao naroda?

TURČALO: Naravno! U teoriji identiteta, to je ekstremni oblik negacije drugog, u praksi je to ideološka priprema za političko nasilje. Dodik ne staje samo na negiranju identiteta. Njegove izjave o Sarajevu kao „muslimanskoj prevari“ i Bosni kao „teritoriju koji Srbi nose sa sobom“ dio su šire strategije unutrašnjeg orijentalizma. On od Bošnjaka pravi muslimane, od muslimana islamiste, a od islamista prijetnju Evropi. Tako Dodik geopolitički pakuje Bosnu i Hercegovinu u „mali Teheran“ Balkana, prezentirajući sebe Zapadu kao zaštitnika evropske civilizacije od muslimanske opasnosti. Dodik nije običan šovinist. On je inteligentni manipulator koji iskorištava trend globalne islamofobije. On ne koristi termin „Bošnjaci“, već sistematski insistira na terminu „muslimani“. Time Bošnjake svodi na vjersku grupu, svjesno izazivajući islamofobne asocijacije i podršku globalne desnice. Kada tvrdi da Bošnjaci žele pretvoriti Banja Luku u „džamahiriju“, on, zapravo, crta imaginarnu kartu u kojoj Evropa završava tamo gdje počinju džamije.

PREPOROD: Kako odgovoriti na ovako perfidnu, otrovnu retoriku?

TURČALO: Prije svega, odgovor ne smije biti ishitren, emotivan ili samo defanzivan. Umjesto toga, potreban nam je ofanzivan, ali strateški promišljen odgovor koji demontira njegove laži i razotkriva motive, umjesto da ih se relativizira pojašnjenjima kako je to njegova borba za politički opstanak i sl. Zagovaram jednu široku kontrastrategiju zasnovanu na četiri stuba. Prvi stub je ofanziva u javnom prostoru u kojem se treba jasno i kontinuirano ukazivati da Dodikova politika, ne samo da dehumanizira Bošnjake nego i same Srbe prikazuje kao narod zarobljen u vječnoj paranoji, osuđen da živi iza zidova vlastitih predrasuda. Za Dodika su Srbi narod koji trajno ovisi o neprijatelju, o strahu i o lažnoj sigurnosti etničke čistoće.  Drugi stub čini ciljana društvena mobilizacija gdje god je to moguće. Svaki prostor u kojem je moguće graditi alternativni diskurs mora se iskoristiti. Treći stub je vanjskopolitički. Međunarodnim partnerima se više ne smije govoriti jezikom moralne uvrijeđenosti, već jezikom realpolitike. Ugrožavanje sigurnosti, faktor regionalne destabilizacije, izvor ekstremizma i instrument malignog geopolitičkog utjecaj je terminologija koju Zapad razumije, a koja pokazuje da djelovanje i govor mržnje predsjednika entiteta RS nije samo domaći problem već prijetnja evropskom miru.  Četvrti stub je najteži i najdugotrajniji za implementirati, jer zahtijeva građenje alternativne političke kulture zasnovane na političkom subjektivitetu građanina. Ta vizija ne mora biti idealna, ali mora biti stvarna, artikulirana i hrabra. Ukratko, odgovor na Dodikovu retoriku mržnje mora biti kombinacija moralnog otpora i realpolitičke pameti.

U ovom trenutku, kad se poredak ljulja i urušava, više nije pitanje hoće li biti posljedica. Bit će ih sigurno. Pitanje je samo hoće li probosanske snage nastaviti igrati igru protiv igrača koji ne priznaje pravila i gubiti, ili će konačno promijeniti taktiku i uzeti inicijativu.

Negiranje genocida je fašizam

PREPOROD: Uz ovo, primjećuje se i sve izraženija podrška ovom narativu među hrvatskim ekstremnim nacionalističkim krugovima. Ova ciljana dehumanizacija Bošnjaka kao da potvrđuje tezu rahmetli Abdulaha Sidrana koji je još tokom ratnih 1990-tih godina izjavio: „Bosnu žele uništiti dva komšijska fašizma. Evropa to prihvata, jer je njen antifašizam slabiji od njene islamofobije“. Da li se situacija nakon 30 godina promijenila i da li, zapravo, ova dinamika određuje udruženi politički poduhvat stranaka SNDS i HDZ na konačnom razbijanju Bosne i Hercegovine?  Da li je fašizam danas teška kvalifikacija za narative mržnje koji se propagiraju?

TURČALO: Kada stvari javno nazivamo pravim imenom, često se suočimo s optužbom za radikalizam. Međutim, gledati činjenice trezveno i realno i iznositi ih, nije nikakav radikalizam. Mi, danas, u ekstremističkim krugovima u oba susjedstva imamo sinhronizirani narativ koji uključuje negiranje ili relativizaciju genocida u Srebrenici, veličanje osuđenih ratnih zločinaca kao heroja, otvorene šovinističke uvrede na račun muslimana te teorije zavjere o “islamskoj opasnosti” u srcu Balkana. Ako to nije ideološki profil blizak fašizmu, šta jeste? Fašizam u svojoj suštini podrazumijeva ekstremni nacionalizam, demonizaciju drugog i spremnost na nasilno nametanje volje jedne “više” grupe nad “nižom”. Upravo takve elemente vidimo u tom udruženom diskursu, bilo da dolazi od srpskih ultranacionalista koji sanjaju “Veliku Srbiju” ili hrvatskih ekstremnih desničara koji maštaju o oživljavanju nekakve “Herceg-Bosne”. Zajedničko im je da sve one koji ne misle kao oni ili im se suprotstavljaju tretiraju kao remetilački faktor koji treba slomiti.

Neki će reći da je termin fašizam pretjeran jer nemamo danas svastike na ulicama ili marševe u crnim uniformama, iako, nažalost, povremeno vidimo i takvu ikonografiju na skupovima ekstremista i na nekim koncertima. Ali, fašizam se ne manifestira uvijek identično. On se prilagođava vremenu. Danas, umjesto otvorenog proglašenja rasnih zakona, imate sistemsko sužavanje prava manjina. Recimo, uskraćivanje prava bošnjačke djece na bosanski jezik u školama RS-a, o kojem sam govorio. Umjesto državne propagande na radiju, imamo armiju botova i medija pod kontrolom vlasti koji šire mržnju i lažne teorije. Dakle, suština je ista, samo su metode modernije. Fašizam nije prvenstveno estetski pojam, nego moralno-politički. To je ideologija mržnje, nasilja i laži radi ostvarenja hegemonije jedne grupe. Po toj definiciji, ono što slušamo iz usta nekih “analitičara”, tabloida ili političara u Beogradu i Zagrebu, koji usklađeno šire antibošnjačku i antimuslimansku histeriju, zaista ima takav predznak. Naravno, moramo biti precizni. Ne optužujem cijele narode ili države za fašizam, ali ekstremistički krugovi o kojima govorim, koji, nažalost, imaju i prećutnu ili otvorenu podršku dijela političkog establišmenta, koriste te metode. Negiranje genocida je fašizam. Ideje “krvi i tla”, superiornosti jedne nacije i opravdanja nasilja su ideje koje, nažalost, ponovo „čuče“ iza nekih političkih parola u našem regionu. Nije pretjerano reći da su duhovi fašizma živi u retorici koju čujemo.

PREPOROD: Da se sada pomjerimo na širi evropski nivo. Zanima nas Vaše gledište o odnosu današnje Evrope, konkretno zemalja EU. Da li se njen odnos promijenio, kod kojih političkih snaga i u kojem segmentu? Koliko su snažne politike koje na neki način reinkarniraju njen odnos iz 1990-tih godina, kada je naša zemlja bila izložena brutalnoj agresiji velikosrpskog i velikohrvatskog ekspanzionizma?

TURČALO: Odnos Evropske unije prema Bosni i Hercegovini danas, nažalost, ima zabrinjavajuće sličnosti s pristupom evropskih sila početkom 1990-ih. I tada smo slušali mantre o “uzdržanosti”, neutralnim posrednicima i potrebi da “sve strane smire tenzije”, dok je na terenu Miloševićev režim i njegovi sateliti brutalno razarao međunarodno priznatu državu i činio masovne zločine. Evropska unija danas ponavlja ključnu grešku iz 1990-ih. Tretira trenutnu krizu skoro kao političku nesuglasicu, umjesto da to otvoreno imenuje onim što jest, a to je jednostrana secesionistička pobuna protiv ustavnog poretka. Iz straha od sukoba, mnoge članice EU i dalje preferiraju strategiju smirivanja, pa ako ovakva situacija duže potraje, ne bih se iznenadio i izjavama tipa “treba razgovarati s Dodikom, ponuditi mu izlaz da sačuva obraz”. Današnji EU birokrati, čini se, računaju da će situaciju u BiH riješiti procedurama, deklaracijama i monitorinzima. To je opasna iluzija. Milorad Dodik i slični akteri ne mare za deklaracije. Oni razumiju jedino jezik moći i konsekvenci. Evropska unija, nažalost, nastupa kao da vjeruje da se autoritarni nacionalisti mogu preodgojiti pričama o vrijednostima i fondovima, dok istovremeno zatvara oči pred činjenicom da se pred njom odigrava scenario razgradnje države.

PREPOROD: Ponavlja li se onda odnos iz 1990-ih?

TURČALO: U suštini da, mada je kontekst drugačiji. EU danas jeste formalno prisutna kroz razne misije i predstavnike, ali suštinski i dalje izbjegava da preuzme odgovornost. Sjetimo se, devedesetih su Evropljani govorili “ovo je evropski problem, mi ćemo ga riješiti”, pa nisu, dok SAD nije intervenirala. Kao i 1990-ih, unutar Evrope nema jedinstva. Neki su svjesni opasnosti poput Njemačke, Austrije, Poljske, koje su uvele sankcije i koje glasno upozoravaju, ali drugi, poput Mađarske i njenog premijera Orbana, otvoreno podrivaju zajednički stav EU time što Dodika štite od kazni. Rezultat je politika paralizirane ravnodušnosti. EU izdaje saopštenja o “zabrinutosti” i poziva na dijalog, ali izostaje akcija koja bi imala odvraćajući učinak. U međuvremenu, Dodik i njegovi saveznici ovo doživljavaju kao zeleno svjetlo da nastave – jer zaključuju da Evropa neće ništa konkretno poduzeti sve dok ne vide nekakve drastične scene. A one se, zahvaljujući njegovoj taktici “kuhanja žabe”, možda nikad neće desiti odjednom, već postepeno. Ipak, moram naglasiti da ponavljanje 1990-ih nije neizbježno ako EU prepozna ozbiljnost trenutka. Još ima vremena da Brisel pokaže da je EU jača od jednog provincijalnog autokrate. To bi značilo da konačno treba usvojiti jedinstvene sankcije za rušioce Dejtona, pojačati misiju EUFOR-a na terenu i dati im političku podršku da djeluju onako kako su djelovali protiv mreže podrške Radovanu Karadžiću, i prestati zahtijevati od žrtve da “razumije” agresora. Ako EU nastavi da reaguje sporije od Washingtona i da oklijeva pred ucjenama jednog entitetskog vođe, onda zaista rizikuje da bude zapamćena kao ponavljač iz historije, onaj koji je drugi put zaredom zakazao na istom ispitu.

Bosanski saveznici u Evropi

PREPOROD: Koje su to savezničke politike u Evropi s kojima probosanske političke snage mogu razgovarati o podršci i da li u tom segmentu ima dovoljno inicijative s naše strane?

TURČALO: Uprkos mlakoj slici EU, Bosna i Hercegovina ima važnih prijatelja i saveznika u Evropi. Prije svega, tu su Njemačka i Ujedinjeno Kraljevstvo. Njemačka vlada je posljednjih godina promijenila pristup, pa čak zamrzla neke razvojne projekte u RS-u zbog njegovog antiustavnog djelovanja. Berlin je među prvim evropskim adresama koje su, uz Austriju, odlučile da uvedu bilateralne sankcije. Velika Britanija, iako više nije u EU, ostala je snažan evropski glas podrške BiH. Uvela je sankcije Dodiku i njegovim saradnicima, a britanski diplomati redovno potenciraju da su dejtonski okviri neupitni i da se separatizam neće dozvoliti. Nizozemska je, također, i zbog svog historijskog tereta koji osjeća zbog Srebrenice, tradicionalno principijelna. Tu su i skandinavske zemlje, koje nemaju dilemu oko toga ko je destruktivni akter u trenutnoj krizi i pružaju podršku kroz razne programe jačanja institucija i civilnog društva. Možemo spomenuti i Austriju, gdje zbog historijske povezanosti postoji senzibilitet za BiH, iako se bečka politika ponekad koleba, austrijska službena politika jasno stoje uz jedinstvenu BiH. Naravno, ne treba zaboraviti ni Poljsku, Češku, baltičke zemlje. One dobro razumiju opasnost ruskog utjecaja i sklone su podržati odlučnije mjere protiv secesionizma u BiH, jer u Dodikovoj igri prepoznaju odjeke Putinove taktike. Ukratko, postoji jedan krug evropskih zemalja, uglavnom onih koje drže do principa da se granice i mirovni sporazumi ne smiju silom mijenjati, koje jesu prirodni saveznici probosanske vizije BiH.

PREPOROD: Koristi li Sarajevo te saveznike na pravi način – postoji li adekvatna diplomatska inicijativa?

TURČALO: Iskreno govoreći, do sada je ta inicijativa bila više reaktivna nego proaktivna. Ne treba zanemariti da je bilo diplomatskih aktivnosti, ali se, zbog stalne ofanzive rukovodstva RS-a unutar BiH, čini da naši zvaničnici čekaju da se desi neki skandal pa da onda idu po evropskim prijestolnicama tražiti podršku. Diplomatija ne smije biti vatrogasna brigada koja samo gasi požare koje Dodik zapali. Ona treba anticipirati i graditi odnose i prije nego što zaprijeti nova kriza.  Diplomatija je vještina traženja i nuđenja, a naši zvaničnici često samo apeluju općenito, bez jasnih prijedloga. Dodatni problem je što BiH nema jedinstven glas u vanjskoj politici. Trećina diplomatije često radi kontra državne diplomatije. U takvoj situaciji, diplomate imaju dupli posao, prvo moraju demantirati laži i konstrukcije koje širi taj dio diplomatije, pa tek onda predstaviti argumente u korist BiH. To usporava i slabi našu poziciju. Diplomatska inicijativa iz Sarajeva mora postati svakodnevni strateški napor, gotovo rat koji se bije argumentima na svakom frontu, od briselskih hodnika do medijskih nastupa na Zapadu. I tu ne smije biti sujetnosti ni stranačkih prepucavanja. Probosanske političke snage moraju koordinirati poruke. Nije zanemarivo spomenuti da bosanskohercegovačka dijaspora, u zemljama poput Njemačke, Švedske, SAD-a, radi sjajan posao lobiranja. Ti ljudi su građani tih zemalja, organiziraju se, pričaju svoju priču političarima, medijima. Oni su neformalni ambasadori BiH koji su često zaslužniji za senzibiliziranje javnosti nego naši zvaničnici. Sarajevo bi trebalo tu energiju da podrži i koordinira, a ne prepusti samoorganizovanju. Dakle, saveznika ima, ali moramo ih znati aktivirati. Potreban je jedan snažan, koordiniran diplomatski nastup probosanskih aktera, kakav, recimo, vidimo od Ukrajine dok brani svoju zemlju. Njihov predsjednik i ministri „ne silaze s aviona“, stalno su u glavnim gradovima svijeta. Mi ne možemo baš tim intenzitetom niti smo u toj mjeri u fokusu, ali princip je jasan.

Američka pažnja nije neograničen resurs

PREPOROD: Promjena na čelu američke administracije, dolaskom predsjednika Trumpa, značajno se osjetila, na koncu, i po ponašanju spomenutih hegemonističkih susjedskih politika. Kako ocjenjujete naš vanjskopolitički pristup i aktivnosti u Washingtonu, pogotovo imajući u vidu da je ove godine 30. godišnjica od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma?

TURČALO: Odnos Bosne i Hercegovine sa Sjedinjenim Državama dugo je bio oslonac naše stabilnosti. Međutim, u posljednjih nekoliko godina, pa i više od deceniju, čini se da je bh. državni vrh prilično samozadovoljno posmatrao taj odnos, računajući da će američka podrška biti tu “po inerciji”. Ponašanje BiH u Washingtonu često je bilo nedovoljno agilno i prilagođeno brzim promjenama američke političke scene. Imali smo situaciju da se oslanjamo na stare veze iz vremena Clintona, dok su u međuvremenu nastupile nove generacije lidera u Kongresu i administracijama koje o Balkanu znaju manje i kojima naše pitanje nije u fokusu. To je opasno, jer američka pažnja nije neograničen resurs. Ona se mora zaslužiti i održavati. Sada smo u specifičnom trenutku: bliži se 30. godišnjica Dejtona, što će neminovno skrenuti neko vrijeme reflektore na BiH. Ujedno, u Washingtonu je došla nova administracija. Ponašanje BiH prema tome treba biti proaktivno adaptivno. Trebamo brže graditi kontakte s novom administracijom. Primjerice, dok Dodikovi emisari i lobisti godinama unazad intenzivno rade na pridobijanju tih konzervativnih krugova u SAD, igrajući na kartu zajedničke borbe protiv “islamskog radikalizma” ili predstavljajući RS kao kršćansku, antimuslimansku utvrdu što rezonira kod nekih desničarskih grupa, probosanske snage su se previše oslanjale na već postojeću naklonost nekih političkih krugova u SAD-u. To je kratkovidno. Moramo osigurati kontinuiranu, dvostranačku podršku Amerike za BiH. Evo, uzmimo 30. godišnjicu Dejtona.

PREPOROD: Da, taj Sporazum je ipak američko naslijeđe?

TURČALO: To je idealna prilika da se u Washingtonu otvori rasprava, ne samo o tome šta je postignuto nego i šta sada zapinje. Sarajevo bi trebalo unaprijed pripremiti dokumente i prijedloge. Recimo, da na nekom forumu u DC-u naši predstavnici kažu: „Dejton nam je donio mir, hvala vam na tome, ali Dejton je sada pod napadom od separatista. Pomozite nam da odbranimo vaše nasljeđe”. To bi odjeknulo, jer Amerikanci cijene vlastitu ulogu u historiji BiH. U isto vrijeme, treba naglasiti i novu geopolitičku realnost. Bosanskohercegovačka kriza više nije samo lokalna stvar. Tu su prsti Moskve. Dodik je otvoreni Putinov saveznik. To je poruka koju i republikanci i demokrati mogu razumjeti, jer se tiče američkih interesa, bez obzira što nam se ponekad čini da je nova administracija blagonaklona prema Rusiji. Dakle, umjesto da se predstavljamo samo kao žrtva kojoj treba pomoć, moramo se predstaviti i kao saveznička snaga odbrane pred ruskim utjecajem. To mijenja perspektivu, jer BiH tako postaje dio šireg strateškog mozaika u kojem je važno pomoći joj da ostane stabilna i zapadno orijentirana.

Odbaciti pregovore koji legitimiraju opstrukciju

PREPOROD: Kako izbjeći ono što nazivate „strukturom nemoći“?

TURČALO: Smatram da trenutna politička dinamika zahtijeva odlučnu strategije koja bi se vodila duž tri ključne linije. Prvo, potreban je prekid s defanzivnim refleksom. Vrijeme je za novu strategiju. Sarajevo ne treba više igrati po pravilima igre koju drugi određuju. Moraju početi proizvoditi ciljane situacije koje će natjerati sve aktere, domaće i međunarodne, da se jasno pozicioniraju. Dakle, moraju jasno odbaciti pregovore koji legitimiraju opstrukciju. Zatim, pokrenuti za SNSD najbolniji proces predlažući Zakon o državnoj imovini koji reafirmira presude Ustavnog suda BiH te inicirati reformu sigurnosnog sektora, jačajući njegovu vertikalnu odgovornost prema državnim institucijama, a ne entitetskim vladarima. Važan potez je prijedlog novog poslovnika Doma naroda na federalnom i državnom nivou, jasno redefinirajući vitalni nacionalni interes prema standardima Evropskog suda za ljudska prava, umjesto postojećih etnokratskih ili nejasnih schmidtovskih standarda. Moraju ponuditi funkcionalnu reformu koja će ograničiti mehanizme veta, mobilizirati domaće i međunarodne saveznike i stvoriti prostor za one koji ne pristaju na logiku ucjene osovine SNSD – HDZ. To nije nikakvo onemogućavanje političkih partnerstava, već jasno definiranje koalicija prema kriteriju lojalnosti državi, a ne projektu neke političke partiji ili destruktivne osovine. U svakom od ovih slučajeva, Sarajevo mora biti spremno očekivati nove blokade, nove protuustavne zakone, nove ucjene. Ko god vjeruje da će pokušaj konsolidacije države proći bez brutalnih blokada, nije shvatio osnovnu lekciju realpolitike prema kojoj osovina SNSD – HDZ moć, koju u ovom trenutku ima, neće prepustiti kroz pregovore, već će je braniti svim sredstvima. Zato, Sarajevo mora biti spremno na eskalaciju kao neminovnu cijenu povratka inicijative. Ne radi se ovdje o bilo kakvom političkom radikalizmu, kojim se uvijek pokušva diskreditirati svako ko nudi prijedlog prevladavanja opstrukcija, nego o povratku strateškog promišljanja.

Drugo, potreban je jedinstven narativ. Trenutno, svaka stranka šalje svoju poruku. Treba koherentnija vanjskopolitička komunikacija i jasnija unutrašnja mobilizacija. Potrebne su tri do četiri probojne poruke koje se ponavljaju svakodnevno poput: “Dodik = proruska destabilizacija Balkana”, “Secesinističke aktivnosti = kraj mira u regionu” itd. Naravno, ne u formi političkog marketinga, nego kao vid borbe za percepciju, i kod domaće javnosti i kod međunarodnih aktera. Jer u geopolitici, narativi kreiraju realnost, jednako kao i zakoni. Treće, vrijeme je za razbijanje ideoloških rovova unutar probosanskog bloka. Nikoga u ovom trenutku ne treba interesirati  ko pripada kojem ideološkom spektru. Jedina linija razdvajanja je jesi li za državu ili protiv nje. I na toj osnovi se mora praviti savez. Taj savez mora uključiti sve one koji odbacuju Dodikovu i Čovićevu destruktivnu matricu. Ali, iznad svega, mora postojati strategija dugog daha. Dodik ima plan koji je destruktivan, ali dosljedan, i godinama ga provodi. Probosanski politički akteri, nasuprot tome, razmišljaju u izbornim ciklusima. To je neprihvatljivo. Potrebna je vizija za dvadeset, trideset godina unaprijed, kako očuvati i jačati državne institucije, kako stvoriti obrazovni sistem koji gradi lojalnost državi, kako ekonomski integrirati zemlju tako da se interesi prirodno vežu. Ako probosanske stranke počnu djelovati kao jedna snaga kad je najvažnije, a to je sada, onda ćemo moći reći da smo izvukli pouku iz dosadašnjih grešaka. U suprotnom, ako nastave po starom, bojim se da će ih historija pamtiti kao ljude koji su imali državu u rukama, a pustili su je da im isklizne zbog sitnih interesa.

PREPOROD: Kakvo je trenutno stanje?

TURČALO: Sarajevo ne smije samo zadovoljno klimati glavom na američke izjave podrške. Moramo biti u Washingtonu prisutni kroz zvanične kanale, ali i nezvanične. Dakle, ponašanje BiH u Washingtonu treba da bude kao ponašanje malog ali važnog saveznika, da uvijek ima spremne argumente zašto je stabilnost BiH bitna i šta Amerika dobija ako nam pomogne ili gubi ako nas zapostavi. Treba iskoristiti 30 godina Dejtona da zahvalimo, ali i zatražimo obnovljenu podršku u suočavanju s novim izazovima. Naša diplomatija prema Washingtonu treba biti mnogo vidljivija, glasnija i strateški inteligentnija. Ako to postignemo, vjerujem da će SAD imati sluha.

De facto izlazak iz Dejtonskog sporazuma

PREPOROD: Da budemo konkretniji, kada su po srijedi posljednji udari na državu Bosnu i Hercegovinu, da li je vladajući režim u RS-u, predvođen Dodikom, faktički jednostrano istupio iz ovog Međunarodnog sporazuma?

TURČALO: Ako analiziramo ponašanje vlasti entiteta Republika Srpska u posljednja skoro tri mjeseca, onda je odgovor da,  de facto izlazak iz Dejtonskog sporazuma već se dogodio. Ne zato što je to formalno proglašeno, već zato što su ključne norme koje čine okosnicu postdejtonskog ustavnog poretka jednostrano suspendovane od strane Banje Luke. U realpolitici ne važi ono što piše na papiru, nego ono što se događa na terenu. A ono što se događa jeste sistematsko urušavanje državne moći na 49 posto teritorije Bosne i Hercegovine. Paradoksalno je da rukovodstvo RS-a svoje iracionalno ponašanje, jer sam uvjeren da će ono dugoročno oslabiti poziciju tog entiteta, zapravo temelji na racionalnoj procjeni da država BiH ne može ili neće silom osigurati primjenu svojih zakona na cijeloj teritoriji i da međunarodna zajednica nije spremna uložiti ozbiljne resurse da ih u tome zaustavi. U takvom kontekstu, ponašanje režima u entitetu RS slijedi logiku da, ako ne postoji vjerodostojna prijetnja silom, onda je kršenje Sporazuma niskorizično, a potencijalna dobit velika. Tu potencijalnu dobit vide u mogućnosti da se trajanjem krize poveća spremnost na razgovore u koje će biti uključeni i oni.  Zašto bi Dodik poštovao Dejton, ako ne postoji stvarna cijena za njegovo kršenje? Ako mu dopuštate da iz sedmice u sedmicu gradi paralelne institucije, da ignoriše odluke Ustavnog suda, da zabranjuje djelovanje državnih agencija, da najavljuje vlastitu vojsku, onda mu de facto signalizirate da može nastaviti. On to zna. I zato nastavlja. To je predvidiva posljedica ponašanja kada odgovor nije utemeljen na sili, odnosno nema  poretka bez moći koja ga osigurava. Kad ta moć izostane, poredak se urušava. A to se upravo dešava u Bosni i Hercegovini. Ne zato što je to Dodik zamislio krajem februara, nego zato što već godinama testira granice, pomjera crte i vidi da niko ne odgovara kako bi odgovorio ozbiljan akter koji želi očuvati poredak. Ako odgovor ne stigne, onda ćemo imati situaciju u kojoj rukovodstvo entiteta RS zadržava samo ono što im odgovara, a to je pristup budžetskim sredstvima, međunarodni legitimitet kroz BiH pasoš, mehanizme finansiranja. Sve ostalo će razgrađivati. To je klasičan primjer političkog oportunizma koji cvjeta kad autoritet slabi.

PREPOROD: Dodik u posljednje vrijeme naglašeno poziva na vraćanje „izvornom Dejtonu“, istovremeno potkopavajući njegove ključne aspekte, poput autoriteta visokog predstavnika, njegovih ovlasti, PIC-a i ostalih instrumenata ovog Sporazuma?

TURČALO: Dodikovo pozivanje na “izvorni Dejton“ je čisti cinizam. On apsolutno ne traži Dejton, nego prostor da ga razori. Hajde da razjasnimo. Izvorni Dejton podrazumijeva da Bosna i Hercegovina nastavlja svoj kontinuitet s promjenjenom unutrašnjom strukturom, odnosno, dvije administrativne jedinice – entiteta – ali da je to i dalje jedna suverena država s jasno definiranim državnim institucijama i mehanizmima odlučivanja. Ključni mehanizmi Dejtona uključuju, recimo, postojanje Parlamentarna skupština BiH, Vijeće ministara, Predsjedništvo BiH, vrhovni autoritet Ustavnog suda BiH nad sporovima te ulogu Ureda visokog predstavnika da nadgleda implementaciju Sporazuma. Dodik danas podriva sve tri stvari. On blokira ili ucjenjuje rad državnih institucija kad god mu ne odgovaraju odluke, čime krši duh konsenzusa koji je u osnovi dejtonskog modela vlasti. Zatim,  ne priznaje odluke Ustavnog suda BiH koji je sam Dejton uspostavio kao čuvara Ustava i, povrh svega, negira legitimitet visokog predstavnika, pa čak i donosi zakone da zabrani djelovanje OHR-a u RS-u, iako je OHR sastavni dio mirovnog sporazuma kojem i entiteti moraju povlađivati. Drugim riječima, ruši i ono što je u “izvornom” Dejtonu zapisano, a ne samo napredak ostvaren nakon njegovog potpisivanja.

Pritom, Dodik vrlo dobro zna da su entiteti prema članu III Ustava BiH dužni da sve svoje odluke usklađuju sa suverenitetom države. On to ignoriše jer zna da institucije neće ili ne mogu adekvatno odgovoriti. On funkcioniše po jednostavnom principu da testira granice i čeka reakciju. Ako je nema, ide dalje,  korak po korak, milimetar po milimetar, dok ne nestane sve što je državno. Kad Dodik kaže “izvorni Dejton”, on ne misli na stvarni tekst iz 1995. godine. On misli na konstrukciju u kojoj RS funkcioniše kao nezavisna država u svemu, osim imenu. A BiH je svedena na fikciju,  platformu za prikupljanje međunarodnih sredstava i papirnatu zaleđinu koja omogućava entitetu da se legitimira na međunarodnoj sceni. Dakle, ono što Dodik traži nije status quo, nego asimetrična destrukcija koja podrazumijeva maksimalnu kontrolu nad procesima bez odgovornosti te  maksimalnu autonomiju bez lojalnosti državi.

Probosanski lideri i predizborne kampanje

PREPOROD: A, sada da se vratimo odgovoru.  Nedavno ste konstatovali da se za sve vrijeme trajanja ovog udara na državu, odgovor probosanskih stranaka, uglavnom, svodi na svađe koje više liče na predizbornu kampanju. Koje su to nove strategije koje u svojim istupima i analizama zagovarate?

TURČALO: Odgovor probosanskih političkih snaga na najopasniju institucionalnu destabilizaciju u Bosni i Hercegovini od kraja rata do danas bio je, objektivno gledano, slab, nekoordiniran i strateški neodgovoran. Dok Dodik vodi agresivnu kampanju potpunog demontažiranja državnog poretka, koristeći političke, pravne, medijske i međunarodne resurse, probosanske stranke su se pretežno bavile međusobnim nadmudrivanjem u Federalnom parlamentu, kantonalnim vladama, kadrovskim kombinatorikama i kalkulacijama pred sljedeće izbore. Takvo ponašanje skoro da šalje poruku da država nije njihova egzistencijalna briga, nego povremena platforma za izborni legitimitet. A, u uslovima gdje rukovodstvo entiteta RS otvoreno cilja na destrukciju države, takvo ponašanje može biti  političko samoubistvo. Dodik je ovladao ritmom političkog sukoba. On stalno inicira političke poteze, verbalno provocira, postavlja tempo. Probosanske stranke reagiraju, komentiraju, apeliraju. A, znamo svi da u geopolitičkim igrama, kao i u ratovima, onaj ko ne diktira tempo, gubi teren. Umjesto da postave jasne crvene linije, okupe zajednički front i uvedu malo više discipline u vlastite redove, probosanski lideri su se ponašali kao da su u kampanji, a ne u borbi za opstanak jednog ugroženog ustavnog poretka.