U povodu obilježavanja 40 godina od osnivanja Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu upriličili smo razgovor sa istaknutim profesorom dr. Adnanom Silajdžićem, profesorom akaida i uporedne religije. Kao profesorom koji se bavi poviješću religijskog, a napose muslimansnkog mišljenja, željeli smo sa njime porazgovarati o tradicionalnom poimanju islama kod nas u BiH, te izazovima koje nam vrijeme nosi i donosi. Započeli smo s pitanjem:
Upravo je u izdanju El-Kalema izašla knjiga „Akaidska učenja Ebu Hanife-hanefijska tradicija tumačenja osnova islamskog vjerovanja“ koju ste napisali zajedno sa dr. Samirom Beglerovićem. Knjige ove naravi, pogotovu napisane od strane naših alima, rijetke su. Otkuda potreba za ovom knjigom?
-Knjiga pod rečenim naslovom nastala je na prijedlog reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića i direktora Uprave za vjerska pitanja Nusreta ef. Abdibegovića sa ciljem re/afirmiranja hanefijsko-maturidijske tradicije tumačenja osnova islamskoga vjerovanja, na kojoj je u znatnoj mjeri utemeljen i razvijan povijesni, duhovni i kulturni identitet bosanskih muslimana, čiju kredibilnost dovode u pitanje brojni retrogradni pravci tumačenja islama koji se kod nas razvijaju od devedesetih godina prošloga stoljeća. Jednostavno rečeno, radi se o različitim ideološki utemeljenim pristupima tradiciji islama koji prenebregavaju značaj povijesnoga vremena karakterističnoga za islam kao živu i dinamičnu povijesnu religiju, a koji se zacijelo reflektiraju na stanje islamske pobožnosti Bošnjaka muslimana u domeni vjerovanja, obredoslovlja, socijalno-društvene i kulturne prakse. Nažalost ili nasreću, zavisi kako se na današnju bosansku interpretativnu pluralnu scenu gleda, takvi pristupi su već sada u kulturološkom, socijalnom čak i institucionalnom smislu etablirana i legitimirana pojava, jer postoji jedan broj muslimana i džemata ali i islamskih odgojno-obrazovnih ustanova kod nas koji u svojemu tumačenju i življenju islama odudaraju od višestoljetne bosanskomuslimanske hanefijsko-maturidijske vjerske i teološke tradicije. A takvu tradiciju, jednostavno rečeno, karakterizira osjećaj za vrijeme i historiju, tj. tradicionalnost, racionalnost, dinamičnost, otvorenost,  integrativnost i tolerantnost. Zato hanefijsku, odnosno maturidijsku tradiciju tumačenja osnova islamskoga vjerovanja Islamska zajednica sa svojim odgojno-obrazovnim institucijama mora po svaku cijenu čuvati, afirmirati i dalje teološki razvijati. Kamo sreće da se pluralizam mišljenja pa i praksā kod nas pojavio kao izraz unutrašnje potrebe naših vjernika, odnosno institucija Zajednice u smislu artikuliranja vlastitih formi suvremenosti,  preciznije kazano projektiranoga razvoja u međuprožimanju vjere i znanja, tradicije i života, vjere i historije, vjere i kulture, vjere i nauke, itd, nažalost, po mojemu mišljenju, riječ je o jednom ideološki uvezenom produktu koji je, spletom različitih društveno-političkih okolnosti devedesetih godina prošloga stoljeća, našao plodno tlo u Bosni, odnosno koji se nekontrolirano razvijao sve vrijeme podržavan  iz ne/znanja, ali i ne/htijenja tadašnjih  političkih i religijskih struktura našega naroda. Time je stanje islamskog religijskoga fenomena kod nas, pored krize tradicionalnih religijskih identiteta izazvane pojavom tzv. nove religioznosti u modernom svijetu, postalo krajnje složeno i  zrelo za ozbiljno projektirano znanstveno istraživanje. Knjiga o kojoj ovdje govorim predstavlja prvi korak u kritičkom sagledavanju razvoja vjerskoga života Bošnjaka muslimana u prošlome, a posebno  na početku novoga milenijuma.

Između tradicije i života

U našoj tradiciji, odnosno primjeni hanefijsko-maturidijskog tumačenja, muslimani ovog tla bili su izuzetno doslijedni. Da li je bilo većih odstupanja i koliko je takvo tumačenje korespondiralo sa zahtjevima modernog vremena?
-Principijelno govoreći bosanski muslimani su bili veoma doslijedni u slijeđenju hanefijskoga mezheba, posebno u području ibādāta, izuzimajući  određena odstupanja u šeri’atsko-pravnoj praksi u korist šafi’skih šerijatsko-pravnih rješenja. Vjerovatno su takva odstupanja rezultirana utjecajem čuvenoga islamskoga univerziteta al-Azhara na kojemu su se u prvoj polovini dvadesetoga stoljeća mahom obrazovali bosanskohercegovački alimi. S druge strane,  ako ozbiljnije analiziramo teološku literaturu iz toga perioda na turskom, arapskom i bosanskom jeziku ustanovit ćemo da će u Bosni, paralelno sa odstupanjima u domeni šeri’atskopravne prakse, određena Eš’arijeva teološka učenja postati skoro jednako važna u teorijskom smislu. Takva odstupanja su veoma zanimljiva budući da se u sredinama u kojima su bili dominantni Šafija i Eš’arija neprekinuto razvijala ideja islamskoga Ummeta, a tamo gdje su bili zastupljeni Ebu Hanife i Maturidija lakše se razvijala teorija o naciji i nacionalnoj državi. Zbog toga bi bilo veoma korisno istražiti zašto je sunijska teologija oličena u eš’arijama dobila  prostora i  u Bosni i Hercegovini u vrijeme bosanskomuslimanskoga reagiranja na austrougarsku kršćansku religijsku i socijalno-političku filozofiju nakon odlaska Osmanlija. Zašto im je bila bliskija ideja Ummeta nego nacije i zašto su smatrali da se i u vlastitoj zemlji i vlastitome nacionalnome i kulturnome identitetu ne može biti dio  muslimanskoga Ummeta. U tom duhu bilo bi interesantno, po mojemu mišljenju, istraživati i masovno iseljavanje bosanskih muslimana u Tursku. Ja znam da je taj fenomen veoma složen, da su se oko toga vodile polemike i da su objavljivane fetve i za, ali i protiv iseljavanja, te da je šejhu-l-islam  takve procese osuđivao. Naprosto želim potcrtati jednu meni se čini veoma dragocjenu činjenicu za istraživanje toga dijela naše kulturne historije. Istim ili sličnim idejama bit će zaokupljeni i određeni vjersko-politički pokreti kod nas koji će, paradoksalno zvuči, devedesetih godina prošlog stoljeća na sebe preuzeti odgovornost u političkoj artikulaciji bosanskomuslimanskih nacionalnih interesa.
Drugi dio Vašega pitanja je važniji. Poznato je da su bosanski muslimani, u traganju za odgovorom kako sačuvati i afirmirati vjersku tradiciju, u prošlome stoljeću razvili dva po mnogo čemu divergentna, pa rekao bih i ekstremna stajališta, odnosno dva tipa reagiranja na suvremenost, a to su stajališta tzv. tradicionalista i tzv.  modernista. Ta dva kontrarna stajališta pokazuju da muslimani Bosne žive u religijskome i kulturnome diskontinuitetu, bolje u rascjepu tradicije i života, općenito historijskih zbivanja. Islamska, odnosno muslimanska publicistika i uopće literatura toga vremena će nas u takvo što bez imalo sumnje uvjeriti. Takva teorijska podjela je neprirodna sa stajališta kur’ansko-sunnetskog pa tako i hanefijsko-maturdijskog  ili općenito klasičnog teološkog poimanja vremena i historije. Zbog toga možemo reći da smo u smislu jasno artikulirane metode iznevjerili hanefijsko-maturidijsku tradiciju tumačenja islama, kojoj je nepoznata odrednica „ tradicionalni i moderni musliman“ već musliman koji, u rasponu između taqlida (univerzalnih normi vjere) i idžtihada (njihova kontinuiranoga intelektualnog razvijanja), dinamički, doživljajno i intelektualno odgovorno živi svoju vjeru ovdje i sada, odnosno koji u interakciji vjere i znanja, tradicije i suvremenosti, vjere i kulture, itd. oplemenjuje i pozitivno utječe na preobražaj historije, svijeta i čovjeka. Knjiga je i napisana da bismo potcrtali značaj hanefijsko-maturidijskog teološkog metoda u tumačenju tradicije islama. Drugim riječima njen značaj leži ne toliko u sadržaju poslanica i napisanih stručnih komentara koliko u poruci da istinske,  tj. doživljajne i odgovorne pobožnosti naprosto nema bez života i kulture ili povijesnoga kontinuiteta.
U dosadašnjem razgovoru često spominjete religijsku tradiciju muslimana, zašto je ona tako važna za nas danas u BiH?
-Nešto sam o tome već rekao, u nastavku našeg razgovora kratko ću se osvrnuti na značenje i važnost islamske tradicije za našu suvremenost, tj. na koji način se sadržaji tradicije mogu reflektirati na svakodnevni život  muslimana. Mišljenje, jezik i praksa govore koliko tradiciju živimo stvarno i u kojoj mjeri živimo ukorak ili u raskoraku sa životom. Vjera nije nikakva apstrakcija ili fikcija, ona je naprosto život kao takav, ona ima svoju dinamiku, zato govorimo o dramatici vjere, jer svaki čovjek je pobožan na svoj način, ja ne mogu biti pobožan na način moje majke, supruge, kćerke ili sina, naprosto kvalitet ili stepen pobožnosti zavisi od vlastitoga iskustva istine Bo­ga, ona se kao takva mijenja iz trenutka u trenutak, u skladu sa stepenom moje sposobnosti da učestvujem u stvarnome životu ili povijesnim tokovima, bez tih promjena, bez takve dramatike vjera bi bila dosadna, nedjelotvorna, pretvorena u dosadnu frazu ili okoštalu dogmu. To znači da sadržaje vjerovanja i tradicije trebamo promišljati i razvijati unutar svijeta u kojemu danas živimo,  a to je svijet moćne tehnike, tehnologije i ekonomije. Naravno, to ne znači da ne trebamo upozoravati na njegove devijantne pojave, naprotiv! Ja samo želim reći da se iz tog i takvog svijeta ne smijemo povlačiti na čemu insistiraju bosanski muslimanski integristi, a ni odgovarati na njega, odnosno mijenjati ga nasilno, ubijanjem, devastiranjem i rušenjem na čemu insistiraju bosanski muslimanski fundamentalisti. Jer, ako reagiramo na jedan sistem vrijednosti koji je narušio ravnotežu u modernome svijetu, onda moramo u tom svijetu učiniti sve da tu ravnotežu vratimo, da stvaramo takve uvjete za život dostojne čovjeka kao Allahova stvorenja. Tu leži snaga naše vjere. Da zaključim, moramo pokazati brigu za tradiciju, ali istodobno i visoki duh kritičke integrativnosti kakvog su bili razvili muslimanski klasici teološki produbljujući njene sadržaje.

Cijeli intervju možet6e pročitati u printanom izdanju Preporoda br: 4/1086 od 15.2.2017. godine.