Osnovni problem s kojim se susreće Bosna i Hercegovina je nedostatak jasne strategije razvoja privrede. U izostanku strategije, svjedoci smo da se svaka grana privrede razvija sama za sebe, bez sinergije, a samim tim i bez izgleda u budućnosti. Odgađajući radikalna rješenja tamo gdje su već odavno neophodna posljedično se suočavamo s činjenicom da je skupo proizvesti domaći proizvod. Teško da će neko kupovati našu zdravu hranu, ljekovite trave, domaće džemove, kvalitetni kamen, ako se svaka grana ili preduzeće pokušavaju sami za sebe izboriti na inostranom tržištu. Međutim, kada bi zajednički nastupili stvari bi bile potpuno drugačije. Zbog ovih kumuliranih problema pojavljuje se problem postizanja efikasnosti u proizvodnji. Mašine koje više nisu upotrebljive zbog tehnološke zastarjelosti čine proizvod skupljim, a kada se na cijenu u proizvodnji dodaju svi nameti tada proizvod postaje i nekonkurentan na tržištu zbog neprihvatljive prodajne cijene. 

Često čujemo političare kako kažu da je cilj pokrenuti proizvodnju. Međutim, niti od jednog nisam čuo da je cilj pokrenuti prodaju. Iz ekonomske prakse nam je poznato kako je dug put od proizvodnje do prodaje. Svi znamo da je proizvodnja jedini izvor novostvorene vrijednosti. Međutim, kod nas radna etika, kult napora, žrtva odricanja nisu na cijeni. Rezultati provedenih istraživanja pokazuju da je prosječni radni dan zaposlenika u našoj privredi manji od pet sati. Ako bolje razumijemo ove brojke, lako je doći do zaključka da odradimo tek malo više od polovice radnog vremena. Dovoljno je da tokom dana prošetate bilo kojim dijelom grada pa ćete vidjeti koncentraciju ljudi u kafićima koja je znatno veća nego na radnim mjestima. 

Veliku smo grešku napravili što smo ugasili i prodali trgovačke lance. Nismo ih razvijali, a predstavljali su realnu šansu za plasman proizvoda domaćih proizvođača. Zbog takvog poteza domaći proizvođači praktično nemaju gdje plasirati svoj proizvod. Strani trgovački lanci ne plasiraju domaće proizvode ili ih plasiraju u malim količinama što za posljedicu ima nametanje proizvoda drugih proizvođača. Tako je moguće kupiti kormpir iz Kine, luk iz Gruzije, jabuke iz Poljske, lubenice iz Albanije i tako redom. Sve to dovodi do pada konkurentnosti i onesposobljava trud na prepoznatljivosti. Tome u prilog ide i činjenica da crnim kanalima dolaze velike količine robe iz Hrvatske, Srbije, Slovenije i drugih zemalja u regionu. Oni su u startu konkuretniji na nelegalan način, a ako se pak na našem tržištu nađu i legalno onda imaju utrt put do krajnjeg kupca putem svojih trgovačkih lanaca na koje doslovce možete potuči.

Zašto je kampanja “kupujmo domaće” zašutjela?

U Bosni i Hercegovini postoji izrazito utjecajan potrošački lobi iz susjednih zemalja. To dovodi do velike segmentacije tržišnog prostora i čini veliki raskol među potrošačima. Bosna i Hercegovina zbog svoje nacionalne strukture je izrazito atraktivno tržište za proizvođače iz susjednih zemalja. Činjenice govore da je glas lobističkih grupa nadjačao glas patriotskih grupa. Međutim, nije pitanje nacionalnog interesa samo pitanje da li smo Bošnjaci, Srbi ili Hrvati. Moj nacionalni interes je ugrožen kupovinom proizvoda drugih proizvača, a svako od nas pojedinačno trebao bi sebi postaviti pitanje koliko kumuje ugrožavanju nacionalnog interesa. Dajući prednost proizvodima iz uvoza ne samo da otvramo radna mjesta drugim zemljama, nego istovremeno zatvaramo radna mjesta kod nas. Dijagnosticiranju uzroka ovog problema potrebno je pristupiti troslojno. Prvi uzrok problema nalazimo u činjenici da smo svakodnevno svjedoci postupaka određenih pozamašnih skupina građana jednog ili drugog konstitutivnog naroda u BiH koji svoja osjećanja i emocije gaje prema drugim narodima. Onda nas ne treba čuditi činjenica da strani proizvođači ostvaruju ekstra profite na našim tržištima. Tome treba pridodati i kupce koji radije konzumiraju strani proizvod i daju mu prednost u odnosu na domaći. Takvih nije mali broj, a rezultati njihovih postupaka osjetno se odražavaju na bruto društveni proizvod Bosne i Hercegovine koji pokazuje hronične poteškoće i zaostajanje u odnosu na zemlje koje svjesno ili nesvjesno potpomažemo. Drugi uzrok problema nalazimo u lošijem kvalitetu proizvoda. Činjenice ukazuju da je većina proizvođača nudila proizvode lošijeg kvaliteta na taj način krijući se iza kampanje “kupujmo domaće”.  Međutim, pokretanje takve kampanje trebalo je počivati na određenim pravilima i to samo za one proizvode za koje ova akcija ima smisla. U nekim segmentima ne postoje domaći proizvodi, pa ova akcija nema smisla. Potrošači se opredjeljuju za proizvod na osnovu njegove cijene, kvaliteta, garancije, servisa i niko ih ne može i ne treba natjerati da kupuju domaće proizvode ako su lošijeg kvaliteta. Treći uzrok problema je nelojalna konkurencija. Potrebno je podsticati domaće proizvođače da se bore protiv nelojalne konkurencije koja izbjegavajući plaćanje carina, različitim crnim kanalima ubacuje jeftinu robu koju građani unazad deset i više godina kupuju. Pri tome nije bitno da li se radi o stranoj kozmetici, nakitu, gardarobi ili pak o majicama za “jedno pranje”. 

Sve navedeno dovodi do zaključka da parolu “kupujmo domaće” možemo zamijeniti parolom “tuđe slađe”. Ova kampanja je napravila dobar jaz između privrednika na jednoj strani i ekonomista na drugoj strani. Naime, privrednici smatraju da bi se, ukoliko bismo se okrenuli domaćim proizvodima, aktuelna kriza osjetila manje, a privreda dobila značajnu podršku. Ekonomisti pak naglašavaju da bi ovakva akcija mogla imati ograničene efekte, jer za pojedine robe iz uvoza jednostavno nema zamjene. Analiza provedena u Bosni i Hercegovini pokazuje da proizvodni prehrambeni repertoar ima pokrivenost od oko 90-95% ukupnih potrepština jednog domaćinstva. Međutim, uprkos ovom podatku naši se građani i dalje okreću slovenačkim “Mlekarnama”, mađarskom “Mizzu”, hrvatskoj “Jani”, srbijanskom “Takovu” gdje više nije riječ o višegodišnjoj navici nego o višegodišnjoj indolentnosti. Evidentno je da se Bosna i Hercegovina u posljednje vrijeme zatvara. Kao posljedica te getoiziranosti naši građani nemaju predstavu o tome da li se naši proizvodi (uzmimo samo one koji su međunarodno priznatog i prepoznatog kvaliteta) mogu kupiti u dućanima nabrojanih zemalja.

Kakva je svijest o proizvodnji i zaštiti domaće proizvodnje?

Svijest o proizvodnji i zaštiti domaće proizvodnje je na niskom nivou. Porazna je činjenica da zemlja koja obiluje obradivim površinama ima toliko neobrađene zemlje. Prije nepunih trideset godina analize su pokazivale da bi bosanskohercegovačka plodna polja mogla hraniti trećinu Europe. Međutim, danas je naš uvoz znatno veći od izvoza. Sa stajališta kultura koje proizvodimo dominantne su one sa malim prinosom.  Nausprto tome, ulaganje u kulture sa velikim prinosom nije poticajno. Uz to, mnoge subvencije su malverzacije, jer se daju poljopvridnicima koji imaju zemlju, ali je stvarno ne obrađuju. Tragično je da je više od 70% zemlje neobrađeno. Na stotine hiljada hektara državne zemlje je neaktivno jer država nije kadra investirati i ponuditi velikim farmerima koji bi je kvalitetno iskoristili. Pogledamo li primjer najrazvijenijih zemalja koje uzimamo kao uzor, možemo svjedočiti da, samo za primjer, autoput u Austriji prolazi posred žitnog polja. Ista je situacija sa zemljama u okruženju. Zasijana su polja u susjednim zemljama. Skoro sve obradive površine pretvorene su u usjeve od kojih se očekuje prinos. 

Veliki problem u Bosni i Hercegovini je stanovništvo koje se odviklo od rada. Humanitarna pomoć koja je pristizala u ratu dobro je poslužila da utoli glad. Također, razni kursevi, edukacije, programi i organizacije imale su zadatak da ovo stanovništvo osposobe za ponovnu izgradnju porušene države. Međutim, ljudi su izgleda navikli živjeti život od pomoći. Ovakav način promišljanja je posebice naglašen, svjedočim, kod muslimana. Kako navodi naš veliki učenjak Husein-ef. Đozo: “Muslimani koji su spavali dubokim letargičnim snom, ne mogu preko noći povratiti svoju svijest i uočiti sve što se oko njih zbiva.” Kao posljedicu toga, danas, još uvijek gajimo život na bazi nerealnih očekivanja i lutanju uokolo. 

Potrebno je načiniti iskorak, potrebno je okrenuti se stvaranju nove vrijednosti i radu. Preduzetnički duh kao da je izgubio svaki smisao kod stanovništva. Zaista, svijet koji je pogođen krizom toliko je zaokupljen svojim problemima da nema vremena brinuti o drugim, posebno onim koji su beznačajan faktor na listi svjetskog uticaja. U Bosni i Hercegovini je dosta proizvoda zaštićeno, ali domaćim ljudima to nije važno. Na nekim proizvodima je moguće primijetiti oznaku koja upućuje na domaću proizvodnju. To u glavnini ima puno veći efekat na strance koji kupuju te proizvode. U pravilu takvi proizvodi postižu i do 50 posto veću cijenu i suzbijaju sivu konkurenciju. 

Koja je ekonomska i politička pozadina ovakve proizvodne i potrošačke orijentacije naše ekonomije?

Ovakva proizvodna i potrošačka orijentacija prije svega stvara još veću ovisnost o uvozu. To svakako nije dobro jer je hrana i energija strateški važna svakoj zemlji. Neki analitičari predviđaju da će se ratovi ubuduće voditi za hranu i vodu. Također, država gubi kontrolu nad ključnim resursima. U slučaju da se ponove nemili događaji ne postoji apsolutno nikakva kontrola kako nad proizvodnjom hrane tako i nad proizvodnjom energije. Za našu ekonomiju i privredu u svim granama proizvodnje široke potrošnje vrlo je važno podsticati kupovinu domaćih proizvoda. To znači da će naša preduzeća bolje poslovati, a sav novac ostaje u Bosni i Hercegovini. Međutim, podaci pokazuju sasvim drugačije. 

Više od dvije trećine neobrađene zemlje

Tragično je da je više od 70% zemlje neobrađeno. Na stotine hiljada hektara državne zemlje je neaktivno jer država nije kadra investirati i ponuditi velikim farmerima koji bi je kvalitetno iskoristili.

Vanjskotrgovinski robni deficit Bosne i Hercegovine u prva četiri mjeseca 2013. godine je prema podacima Agencije za statistiku BiH iznosio 1.981 milijardu KM. U protekloj godini uvezeno je samo vode u vrijednosti preko 130 miliona KM. Možemo reći da politički lobiji stoje dobrim dijelom iza ovakvih brojki. Međutim, ipak građani kupuju te proizvode. Porazno je da građani nemaju razvijenu svijet o važnosti kupovine domaćih proizvoda, barem onih za koje se može tvrditi da su kvalitetni. Isplata penzija, troškovi školarine, socijalni fondovi, razvojni programi su samo neki razlozi zbog kojih je potrebno insistirati na promjeni svijesti. Duboko sam uvjeren da većina građana prilikom kupovine i ne poznaje koji su proizvodi domaći, a koji su uvezeni.  Analize pokazuju da smo u proteklih deset godina u Bosni i Hercegovini uvezli vode u novčanoj vrijednosti da se bez problema mogao napraviti autoput bez zaduženja i odgođenih plaćanja. 

Ko su ključni krivci? Ko su odgovorni?

U ovom slučaju nije lako adresirati krivca. Naime, odgovornost se proteže od individualne do kolektivne. Dosta problema je povezano sistemom spojenih posuda. Svaki pojedinac bi trebao razmisliti prilikom donošenja odluke o kupovini koji proizvod da izabere. Kupovina svake boce mlijeka koja nije proizvedena u Bosni i Hercegovini direktno potpomaže razvoj zemlje u kojoj je proizvedeno, tačnije pomaže da se neko zaposli u toj zemji. Dalje, taj problem se reflektuje na produbljivanje deficita u vanjskotrgovinskoj razmjeni. Na kraju, posljedično će se to štetno odraziti na budžet iz kojeg se izdvaja za penzije, programe, plaće, subvencije, pomoći, grantove i ostale vidove javne potrošnje. Možemo se složiti da je kupovina luksuznih proizvoda iz inostranstva opravdana, jer takvi proizvodi na neki način doprinose društvenom status pojedinca. Međutim, krajnje je nerazumno kupiti slovenačko mlijeko, mađarski vajkrem, hrvatski kajmak ili srbijanski krompir koji su skluplji od naših proizvoda, a u kvaliteti nema mnogo razlike. 

Kako ona može utjecati na razvoj i mentalitet društva, naposlijetku kakve reprekusije može imati na nacionalni (bh) interes?

Nije potrebno stvoriti jednaka prava, nego jednake šanse za sve. Preduzeća u Bosni i Hercegovini moraju se izboriti kvalitetom, sposobnošću i zaslugama, a ne vezama, novcem i lobiranjem. Koncept osposobljavanja sposobnih značajno će utjecati na razvoj društva u kojemu su vrijednosti poprilično poljuljane. Kod nas je na djelu etika distribucije. “Prepoznao sam koje su mi potrebe, pa očekujem da mi država i sistem omoguće da ih zadovoljim, a na sistemu je da mi udovolji”, naš je diskurs promišljanja.

Danas je na sceni potiha transformacija iz mentaliteta obilja u mentalitet oskudice. Popuštaju osnovne poluge na kojima se razvija društvo. Ilustrativan primjer koji opisuje multiplikativni efekat pobrojanih problema najbolje možemo razumjeti u poređenju sa čovjekom. Kako je za zdravo funkcionisanje organizma svakog čovjeka važan krvotok i kosti, tako je za zdravo funkcionisanje privrede svake zemlje važan realni i finansijski sektor. Realni sektor su kosti dok je finansijski sistem krvotok. Realni sektor je praktično uništen i nedovoljno aktiviran za pokretanje proizvodnje, dok je finansijski sektor pod uticajem stranih banaka i teško dolazi do novca potrebnog za razvoj. Navedeno upućuje na atrofiju organizma. Danas, kao posljedica te atrofije, radnici se tretiraju na rashodovnoj strani budžeta. Tim sredstvima se do sada kupovao socijalni mir. Topljenjem tih sredstava socijalni mir je prerastao u socijalni nemir. Rezultat toga imamo u najočitijim primjerima na ulicama, dok se nova sredstava mogu isključivo osigurati dodatnim zaduživanjem kod MMF-a. 

Sve dok ne bude stvaranja nove vrijednosti, praktično pokrenute proizvodnje i realizacije, nije moguće govoriti o popunjavanju prihodne strane budžeta. Rezultat toga je deficit. Posljedica je to većeg stepen trošenja nego prihodovanja kroz budžet. Najveći izdaci iz budžeta su za stečene penzije, zdravstvenu zaštitu, naknade borcima i socijalnu pomoć. Sve je to ispod prosjeka drugih zemalja Hrvatske, Srbije, Slovenije, Makedonije, Rumunije, Bugarske. Ekonomska ograničenja nikad nisu onemogućila velike vizije i planove. Onemogućilo ih je naše uvjerenje da trebamo biti zadovoljni malim rezultatima i stav da za veće nemamo resursa. Bosna i Hercegovina zbog ovakvog odnosa prema vlastitim proizvodima može imati dalekosežne i nesagledive posljedice. Svjedoci smo da danas u većini gradove se stvara dodatna, a ne nova vrijednost. Većina preduzeća danas je u rukama stranaca koji u vrijeme bilo kakvog poremećaja sele kapital i prenose u grane koje su profitabilnije. Većina banaka su prodate strancima, tako da je razvoj u Bosni I Hercegovini povjeren na milost i nemilost stranaca. Da li će takve banke odobriti poticajna kreditna sredstva za naše poljoprivrednike? Da, ali uz nepovoljne uslove. Bosna i Hercegovina polako gubi kontrolu nad usmjeravanjem sopstvenog razvoja. 

Koje mjere su nužne da bi se ovakve stvari mijenjale? Šta tu može učiniti recimo Islamska zajednica? Šta imami?

Poznata uzrečica Stjepana Radića: “U radiše svega biše, u štediše još više” najbolji je primjer nužnih mjera za promjenu nabolje. Ona podrazumijeva život u okviru mogućnosti, radnu etiku i sklonost štednji. Današnji način života ranije je smatran nerazumnim ponašanjem pojedinca i društva. Čini se da tradicionalne institucije koje su uticale na sistem vrijednosti više nemaju autoriteta. To je opći ugao gledanja. Sve se manje vjeruje stručnjacima, nastavnicima, kleru, a o novinarima, političarima, strancima da se ne govori. Svjedoci smo da smo do kosti prožeti negativnim modelima uspjeha od medijski izmišljenih zvijezda, preko naglo korumprianih biznismena, do beskrupuloznih političkih foteljaša. 

U razorenom moralnom tkivu društva vjerske zajednice bi trebale oživjeti svoju ulogu i ukazivati da iza uspjeha preko noći treba stajati barem deset godina napornog rada. Za veliku većinu pobrojanih problema kriva je loša ekonomska politika. Međutim, nije zadaća vjerskih zajednica da vode ekonomsku politiku. Ono što vjerske zajednice mogu i moraju je propitivanje valjanost odluka. Djelovanje vjerskih službenika je terenskog karaktera. Zbog toga je njihov uticaj neprocjenjiv s obzirom na direktni kontakt sa ljudima. Odgovornost Islamske zajednice, kao jedine autohtone organizacije na ovim prostorima, i u prvom redu imama, od ključne je važnosti u ovom procesu. Masovni vjerski skupovi su izvanredna prilika da se djeluje na jačanje svijesti kod ljudi o važnosti stvaranja nove vrijednosti, obrađivanju neobrađene zemlje, jačanje poduzetničkog duha i nužnosti umrežavanja kako bi se tranferisala stečena znanja i učilo na iskustvu. 

Prpeorod, 1. april 2014.