Knjiga je nastala kao kompilacija radova sa međunarodne konferencije “Genocid u Srebrenici: ka trajnom sjećanju”, koja je održana u Sarajevu, 12. i 13. maja 2015. godine a koju je organizovao Institut za islamsku tradiciju Bosnjaka. Glavni cilj ove konferencije je bio da se pokuša dati odgovor na pitanje kako održati trajno sjećanje na žrtve genocida jer primjetno je da se obilježavanje i javne komemoracije većinom vežu za broj tabuta koji se te godine ukopaju. Dakle, svake godine sve što je manje ukopa manje je i ljudi na komemoracijama. I tu se onda postavlja logično pitanje: ‘Šta kada više ne bude tabuta, kako će se obilježavati genocid u Srebrenici?’ Mi smo nastojali na ovaj način kroz akademski diskurs, dovodeći strane autore, ljude koji imaju iskustvo o ovoj temi u oblasti istraživanja o holokaustu i genocidu u Ruandi, da nam oni ponude svoja rješenja kako su oni očuvali svoja sjećanja na holokaust i genocid u Ruandi.

IDENTITET.LU: Stiče se dojam da, što se vremenski više udaljavamo od perioda agresije, to je interesovanje javnosti viša za onim što se tokom rata u kontekstu genocida dešavalo u Bosni i Hercegovini. Sve je više istraživačkih radova, publikacija, knjiga i naučnih skupova koje izučavaju i govore o genocidu nad Bošnjacima. Da li se tu radi o paradoksu, ili je pak određena vremenska distanca zapravo bila i potrebna kako bi se jasnije sagledalo i izanaliziralo zlo koje se desilo u Bosni?

Istina jeste da je interesovanje veće i da ima dosta radova i knjiga. Međutim, bojim se da je kvalitet pojedinih publikacije upitan. Nažalost, mnogi kvazi-istraživači počeli su se baviti ovom tematikom. Te publikacije većinom sadrže polu-istine i pogrešne ili netačne podakte, te od takvih publikacija ni akademska javnosti nema veliku korist. Koliko se tih publikacija koristi na suđenjima kao dokazni predmet? S druge strane, ako uzmete u obzir da se o holokaustu počelo pričati i istraživati tek krajem sedamdesetih, onda mislim da je to neki period koje post-genocidno društvo mora da prođe.

DENTITET.LU: Gotovo u svim zemljama u kojima danas živi bošnjačka dijaspora, organiziraju se prigodne komemoracije povodom Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. Međutim, ciljana grupa pomenutih manifestacija obično bude svedena na osobe koje razumiju naš bosanski jezik. Kako Vi posmatrate pomenutu praksu, te koji bi po Vama bio značaj da sadržaj naših manifestacija, projekata i aktivnosti u kontekstu predstavljanja genocida, bude pristupačan na jezicima drugih naroda, na engleskom, francuskom, njemačkom, arapskom,… ?

Da, nažalost trenutna praksa je da se mi Bošnjaci na konferencijama međusobno upoznajemo sa ovom tematikom. Ne želim da se pogrešno razumijem, jako je bitno organizovati konferencije u BiH međutim najvažnije je, uzimajući u obzir trenutno negiranje i minimiziranje genocida, da se ovaj naš diskurs pokrene u Vasingtonu, Briselu, Londonu, Istanbulu, Parizu itd. S druge strane, ako danas ne objavite naučno-istraživački rad na stranom jeziku, to je isto kao da ga niste ni objavili. U suštini, prisutnost bosanskohercegovačkih odnosno bošnjački istraživača na konferencijama o zločinima je jako skroman.

IDENTITET.LU: Bili ste u prilici govoriti pred stranom publikom, u Amsterdamu, u New Yorku, na temu genocida u Bosni u Hercegovini. Koja su to pitanja koja Vam se uglavnom upućuju od strane slušalaca?

To su sve inače jako pozitivna iskustva a pitanja se odnose na današnju situaciju u BiH, pitanjem sudskih procesa, izgradnja spomenika itd. S druge strane, evidentno je da postoji nekoliko različitih stavova i mišljenje oko rata u Bosni i Hercegovini. Imate jednu akademsku struju koja tvrdi da je samo u Srebrenici počinjen genocid nad Bošnjacima; druga struja koja zastupa tezu da je bila genocidna namjera na cijelom području BiH nad Bošnjacima muslimanima i treća koja smatra da čak ni Srebrenica ne ispunjava uslova da bude smatrana genocidom. Ono što mi moramo biti svjesni jeste da je u akademskoj raspravi sve dozvoljeno i da ćemo morati uvijek pisati i objavljivati. Samo kvalitetnim radovima na stranim jezicima možemo biti aktuelni van granica Balkana.

.

IDENTITET.LU: Postoji mišljenje da se o genocidu ne bi smjelo preterano govoriti. Govori se da je zaborav najbolji lijek za ružna iskustva iz prošlosti. Neki također kazuju da kroz priču o genocidu, Bošnjaci upadaju u zamku samoviktimizacije koja im po mišljenju istih ne donosi dobro, dok drugi istovremeno tvrde da svu priču o genocidu Bošnjaci potenciraju sa ciljem instrumentalizacije suosjećanja drugih naroda i centara moći. Kako Vi gledate na iznijete stavove? Koja je Vaša percepcija?

Mišljenja sam da o genocidu i drugim zločinima treba pristupiti sa jedne naučne strane. Edukacija o ratu i zločinima treba uključiti prvenstveno u formalno obrazovanje isto kao što je urađeno sa pitanjem Holokausta. S druge strane, slažem se da pretjerano spominjanje genocida dovodi do samoviktimizacije odnosno do statusa kulta žrtve što nama kao narodu ne treba. Odnosno ukoliko se bilo koja tema prečesto potencira, to dovodi do prezasičena te teme.

IDENTITET.LU: Svjedoci smo da se, nažalost, Srbija i Hrvatska nisu suočile sa proslošću u kontekstu počinjenog genocida nad Bošnjacima. Šta nam po Vašem mišljenju donosi budućnost?

Mislim da se nijedan narod ni država na Balkanu nije suočila sa zločinima počinjenog u posljednjem ratu. U Srbiji i Hrvatskoj imate potpuno negiranje zločina i genocida od strane državnih lidera i institucija. Hrvatska se slaže sa BiH samo po pitanju genocida počinjenog od strane Vojske Republike Srpske a istovremeno negira zločine počinjene od strane Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane u Hercegovini i Srednjoj Bosni. Bošnjački politički vrh je nedavno odao počast srpskim žrtvama na Kazanima, što predstavlja dobar potez i korak naprijed u ovoj priči. Ali iskreno, vidljivo je da politički centri sva tri naroda kalkulišu i strateški obilježavaju mjesta zločina u BiH. Niko ne postavlja pitanje zašto hrvatski političari ne obilježavaju stradanje Hrvata u Prijedoru ili srpski političari stradanje Srba u Posavini ili zašto se bošnjački političari fokusiraju većinom na Srebrenicu a ne na Prijedor ili Zvornik. Što se budućnosti tiče, mislim da će ostati ovaj status quo jer BiH je ipak ‘zamrznuti sukob’.

.

IDENTITET.LU