Svako obilježavanje Svjetskog dana slobode medija, 3. maja, nužno podrazumijeva potrebu jačanja svijesti o značaju slobode i nezavisnosti medija. No, u zbilji to baš i nije tako lahko. Sloboda medija se u mnogim zemljama svijeta, pa tako i u Bosni i Hercegovini, praktički sve više osporava i sprječava. Rekli bismo, čak ona postaje dio sistemskog uređenja u kome vlasti nastoje držati pod kontrolom sve informacije, te ih filtrirati i dostaviti kao jedino valjane. Na taj način, javnost se faktički formira i konstituira kao kolektivna svijest. Kod nas u BiH je uvriježeno mišljenje: šta će javnost reći ili šta čaršija misli? Neminovno, javnost se u BiH kroz povijest gradila i izgrađivala ponajviše u odnosu spram političkih i ideoloških sila koje su nastojale osporiti njenu autonomnost i učiniti je svojom. Takva nastojanja su dovela do rastakanja njenog bića i do formiranja onoga što danas imamo na djelu, a to su tri zasebne javnosti - srpska, hrvatska i bošnjačka. Razlog tome pronalazimo u ideologiji koja se pojavljuje kao rušilački faktor, jer na primjeru BiH za cilj ima ocrniti i srušiti protivnika, tj. onoga koji misli drugačije. Zapravo, fenomen ideologije nije ništa drugo do instrument za vladanje kojim se potiskuje i negira svako značenje javnog mnijenja. Šta će čaršija ili građani reći to je već manje važno. Mnogo je važnije zadržati vrijednosni sistem uz metode propagande, agitacije, obmana itd. Dakako, te i takve vrijednosti koje prvenstveno šire neistinu zarad pojedinačnih interesa, gdje su oni (interesi) važniji od istine i dobra, prenose mediji i novinari kao njeni neposredni protagonisti. Ako su nekada novinari slovili kao „moralni katalizator“ u društvu sada, moramo priznati, to zbog nametnutih okolnosti ne mogu, nisu ili nisu u tolikoj mjeri. Stoga i zapitanost: da li ono što nam se prezentira putem medija trebamo ignorirati, odnosno koliko trebamo vjerovati medijima. Ovo tim prije što su mediji, kao i oni iza i ispred njih, uveliko pripomogli jačanju tenzija na nacionalnom i političkom planu. Naime, u ratu su mediji itekako imali negativnu ulogu, te su u ovisnosti ko ih je, i kako i s kojom namjerom upotrebljavao i finansirao dolijevali „ulje na vatru“. Naravno, čast izuzecima, a generalno mediji su u ratnim okolnostima izgubili svoju prvobitnu namjenu i objektivnost. Izgubljena je i kritična masa i javna komunikacija. Uslijed toga, došlo je do podijeljenosti medijskog prostora i pojave velikog broja glasila, njih oko 170 , a skoro isto toliko i političkih stranaka. Više medija ne znači i više slobode i demokratije u društvu. Štaviše, u javnosti se odašilju sve više filtrirane i, nadasve, površne i neprovjerene informacije koje u obilju ponuda samo doprinose većoj zbunjenosti građana BiH. Obično su to teme nacionalne i političke naravi koje u suštini unose defetizam i pesimizam. Malo ili skoro nimalo se govori o praktičnim životnim pitanjima od kojih su: zaustavljanje siromaštva i korupcije, transparentnost u zapošljavanju, povećanje standarda života i penzija, jačanje civilnog društva, adekvatno obrazovanje i dr. Da medijska situacija bude gora i dalje se jačaju nacionalne tenzije i nema iskrenog dijaloga. Doduše, nije sve do novinara i medija. Dosta toga je i do zakonske regulative koja ne štiti novinare tako da su oni prepušteni sami sebi. Zato govoriti danas o slobodi medija možemo samo u okviru zakonskih i sistemskih rješenja. Ono na čemu mi ovdje insistiramo jesu sami konzumenti, odnosno ljudi. Oni su ti koji trebaju biti odgovorni i oni su ti koji treba da grade povjerenje i dijalog.

00Sličica Želim Print

Istraživanje „Medijske slobode u BiH - komparativni izvještaj za period 2009-2016“ koje je inicirala Fondacija Friedrich Ebert u Bosni i Hercegovini i provela u saradnji sa Udruženjem BH novinari u Banjoj Luci i Sarajevu pokazalo je koliko su građani zadovoljni medijima i koliko im vjeruju. Prema tom istraživanju, na uzorku od 500 domaćinstava, građani u odnosu na državne institucije najviše povjerenja imaju u vjerske zajednice (74,6%), a ponajmanje vjeruju političarima (11,3%).

Također, komparativna istraživanja po metodu slučajnog uzorka u odnosu sa susjednim državama pokazuje da građani najviše povjerenja imaju u vjerske zajednice (51 %), policiju (50%) i Evropsku uniju (39%). Koliko religija igra važnu ulogu u BiH pokazuju i rezultati Galupovog istraživanja gdje se njih 76,5 % izjasnilo da je religija „važan dio njihovog svakodnevnog života“. Rezultati pokazuju i da je religija podjednako bitna i mladim između 15 i 24 godine (70,4%) kao i srednjovječnoj populaciji između 40 i 54 godine (79,1%), te da je ona jednako važna i za 70,7 % visokoobrazovanih građana. Veliko povjerenje u vjerske zajednice kao institucije, ima 27,5% građana, u medije 7,8%, dok veliko povjerenje u političke stranke ima tek njih 1,6%.

Referirajući se na ova istraživanja podaci govore da je poraslo povjerenje građana u vjerske institucije, dok je zabilježen pad u odnosu na političare i medije. Razumljivo, ispitanici smatraju da su političari glavni kršitelji novinarskih prava i medijskih sloboda. Najveći utjecaj na medije imaju političari, prema mišljenju ispitanika (71,4 %), a slijede vlasnici medija s 13 %, zatim poslovni ljudi i međunarodna zajednica. Otuda, i pad povjerenja građana u medije kojima oni vjeruju prema anketi u omjeru od 53%. Međutim, ovakvi statistički podaci ne daju punu sliku stanja. Daleko je važnije omogućiti kako medijske tako i vjerske slobode. Jer, društvo je napredno ukoliko građani u njemu imaju slobodu svojih misli, uvjerenja i vjere.

Konačno, ako se već pitamo zašto građani BiH najviše povjerenje pokazuju prema vjerskim institucijama odgovor potražimo u tome što one, za razliku od širenja neistina i laži, nude istinu i nadu. Zato, ne bez razloga u Kur’anu se kaže: „O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite da u neznanju nekome što ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete“. Doista, istina samo smanjuje manipulacije i uništava tajne i intrige, dok iskreno kazivanje može samo motivirati ljude. Vjera uzrokuje mnoge blagodeti. Tako Allah, dž.š. kaže: „Oni su bili nadahnuti da govore lijepe riječi, i bili su nadahnuti na put Onoga koji je hvale dostojan“ (El-Hadždž 24). Vjernici znaju da borbi između dobra i zla dobro na kraju ipak pobjeđuje, te da nakon teškoća dolazi radost i olakšanje. U krajnosti, vjera je rješenje za sve svjetske krize. Uostalom, vjerske zajednice za razliku od političara i medija koji ih prate, a što svjedočimo, lakše pronalaze i uspostavljaju saradnju i iznalaze prostor za zajedničko djelovanje i interes.

 

 

Sve prisutnije medijsko simplicifiranje, banaliziranje, senzacionalizam, nekonzistentno interpretiranje društvenih, religijskih, etničkih i kulturnih pitanja u svrhu veće gledanosti ili čitanosti doprinosi lišavanju smisla nauke, znanstvenih disciplina, ali i informisanja, obrazovanja i kulturnog oplemenjivanja što je  krajnji cilj medija. Zapravo, kvazinaučnim pristupom relevantnim naučnim raspravama i temama bosanskohercegovački novinari nastoje  priskrbiti nemogući znanstveni legitimitet medijskim naslovima. Rezultat ovoga jest suzdržanost mnogih intelektualaca od pojavljivanja u medijima gdje se prednost daje senzacionalizmu nad intelektualizmom i subjektivizmu nad objektivizmom. 

Oslobođeni  nekadašnje državne cenzure, ali ujedno ograničenja i stida, novinari dočaravaju bosanskohercegovački pseudoliberalizam, pojavu kojom dr. Fahira Fejzić-Čengić objašnjava  prijelaz prilikom rasprave “iz sfere slobode i liberalnih tradicija u sferu javnog diskreditiranja, upotrebom što krupnijih riječi i što ružnijih epiteta”.

Osposobljavanje za korištenje tehnologije bilježi nevjerovatan napredak, a najočitiji je kod mlađih generacija.

Postavlja se pitanje: jesu li djeca, doista, toliko educirana i medijski pismena ili se samo ne boje tehnologije, ili im treba mnogo znanja i odgoja za korištenje medija?

Mnogo je socijalnih faktora, na individualnom, porodičnom i širem društvenom nivou koji utječu da osoba bude ovisna o videoigrama. Djeca ovisnici su stidljiva, društveno isključena, depresivna, izložena međuvršnjačkom nasilju, potiču iz problematičnih porodica, nemaju podršku u školi i sl.

Ti problemi mogu uzrokovati da se takva djeca osjećaju kao da nemaju kontrolu nad svojim životima – igranje igrica daje im osjećaj moći i kontrole nad njihovim “svijetom” i okruženjem. Djeca koja u sebi skupljaju gnjev, češće naginju igranju agresivnih videoigrica.

Istraživanje naučnika iz Njemačke je pokazalo da dugotrajno igranje nasilnih igara ne utječe na smanjivanje empatije ka drugim ljudima, što je kontradiktorno nekim ranijim studijama sprovedenim na ovu temu. Prema teoriji poznatoj kao Generalni model agresije smatra se da igranje nasilnih igara u dužem vremenskom periodu čini ljude manje osjetljivim na nasilje.

00Cijeli tekst

Stranica 1 od 4
© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija