Društvene mreže su tokom ovog februara bile krcate raznoraznim opservacijama društveno-političkih odnosa u Mostaru. Nakon epizode s generiranom fotografijom Staroga mosta, uslijedila je histerična osuda načina obilježavanja 14. februara, Dana oslobođenja Mostara u Drugom svjetskom ratu. Potom je 24. februara objavljena vijest da je Skupština Medžlisa IZ Mostar, na prijedlog mostarskog muftije Salema ef. Dedovića, jednoglasno donijela zaključak da preinači višedecenijsko nastojanja izgradnje zgrade Islamskog kulturnog centra na lokalitetu Lakišića harema, i kao kompromisno rješenje gradskoj administraciji ponudi novi projekat, izgradnju Interkulturnog centar „Mevlana“. Tog subotnjeg jutra, nekoliko minuta iza sedam sati, tehničke službe u Medžlisu su na lokalitetu Lakišića harema postavile mobilnu informacionu tablu kod koje su zastupnici Skupštine nakon održane sjednice posjetom lokalitetu javnosti trebali saopćiti tu svoju odluku, s obzirom da je već ranije Izvršni odbor dobio nezvaničnu i neformalnu opću suglasnost i podršku ovoj ideji. Međutim, mediji su bili brži i prije nego je sjednica završena objavili su promjenu stanja na gradskim ulicama. Uslijedila je promptna reakcija, kako je to stajalo u medijskim napisima „Grada Mostara“u kojoj su osudili bespravno postavljanje table (valjda informiranje građana, šta li, jer je na njoj pisalo i ko i šta i do kada) smatrajući to provokacijom i mogućim izazivanjima nereda. Strašno! Zastupnici nisu morali ni otići na „lice mjesta“, javnost je već bila ne samo informisana već čak i dezinformisana. Još neohlađene tastature „od jurišanja na atifašističke tekovine Grada Mostara“ponovo su se usijale. Jedan je portal objavio tekst pod naslovom „Džihad u Mostaru“, u kojem osim nemuštih sricanja mržnje ničeg vrijednog pažnje nije bilo. Noć poslije, oni dobro poznati mostarskoj javnosti „nepoznati počinitelji“su išarali tablu i oborili je. I uz to, kažu, još...

Virtuelni jurišnici

Virtuelni jurišnici, i sa pseudonimima i sa stvarnim imenima nisu se više osvrtali na osnovne izvore, povode i razloge. Oni su nastavili sa prepucavanjima i prekucavanjima tamo gdje su u ranijim raspravama (za)stali o, pazite sada temama čiji je Mostar, ko je legitiman i ko legalan. Rijetko ko se i osvrnuo na onih 13 zahtjeva Islamske zajednice u Mostaru koje gradska administracija već decenijama namjerno i sistematski ignoriše. Osvrti na suštinska pitanja zašto Islamska zajednica 22 godine čeka utvrđivanje naknade za izuzeto vakufsko zemljište na Balinovcu, 21 godinu na rješenja za izgradnja Islamskog centra na Lakišića haremu, 18 godina dozvolu za ograđivanje Liska harema, 18 godina rješenja za rekonstrukciju džamije u Jasenici, 18 godina rekonstrukciju džamije Fatime Kadune na Carini, 16 godina upis posjeda zemljišta u Ortiješu - vakuf Ali-paše Rizvanbegovića, 8 godina cijepanje parcela - objekat Bazar u Starom gradu, 6 godina vraćanje u posjed Sultan Selimovog mesdžida na Starom mostu, 6 godina rekonstrukciju medrese u Podhumu, 5 godina cijepanje parcele u Starom gradu, 4 godine rekonstrukciju Ali-hodžine džamije na Raljevini, 4 godine izgradnju džamije na Poligonu, 4 godine cijepanje parcele iznad Autobuske stanice itd, potpuno su izostali, jer odgovori na sva ta pitanja i izvan granica Bosne i Hercegovine odavno ZNAJU SE. Kao što se zna i kome i zašto trebaju tornjevi umjesto munara u dispozicijama, „umjetničkih“prikaza Starog mosta, i kao što se zna zašto obilježavanje Dana oslobođenja Mostara u Drugom svjetskom ratu nailazi na osude „gradske administracije“, odnosno onih koji je u javnosti predstavljaju. Sva histerija zapravo i jeste potaknuta signalima gradskog čelništva i njihovim uočljivim insinuacijama.

Reakcija Bošnjaka

Količina mržnje s jedne strane lančano je pokrenula reakcije s druge strane. Ni komentari s profila s bošnjačkim imenima nisu bili blagi. Svega i svačega. I baš zato je Mostaru potreban centar „Mevlana“, za čije značenje i suštinski sadržaj u tim komentarima interes je pokazalo tek nekoliko osoba. U privatnim razgovorima ljudi sve češće insistiraju na ideji da Islamska zajednica, odnosno Bošnjaci, bespravno započnu gradnju bilo kakvog centra na tom lokalitetu i da makar simbolično prekinu tu tvrdu liniju hrvatskih i katoličkih simbola na nekadašnjoj ratnoj liniji razgraničenja, birvaktile Centralnoj zoni Grada Mostara, pa kud puklo da puklo. Granice strpljenja su im, pogotovo od donošenja odluke Visokog predstavnika da glas jednog Bošnjaka iz Hercegovine tri puta manje vrijedi od glasa jednog Hrvata. „Mi više nemamo kud uzmicati“, jednoglasni su u ocjenama obični, politički obespravljeni i shrvani Bošnjaci Mostara. Njihova imena, i da ih navedemo, nikome ništa ne bi značila. Oni ne utiču ni na kakve procese, niti ih ko za šta pita. Jednostavno došli su u fazu da im je sve svejedno za posljedice, ali poniženja više ne mogu trpiti, jer svakodnevno svjedoče dominaciji hegemonističke politike HDZ-a u Mostaru. Svakodnevno, u neformalnim razgovorima slušaju o disbalansu kadrovske i nacionalne strukture u gradskim službama. Čak se pominje (a u to je teško povjerovati) da je gradonačelnik Mario Kordić angažovao 200 osoba na osnovu ugovora o djelu na pozicije koje su predviđene sistematizacijom, što je krivično djelo. I već su unaprijed angažirane osobe koje će dobiti stalno zaposlenje u službama kad službenici, koji steknu uslove za to, odu u penziju. Govorka se i o tome da je jedan cijeli gradski odjeli ekskluzivno rezervisani za jedan narod što je nedopustivo. Boli ih i to što se izbjegava transparentnost u radu gradske administracije po ovom pitanju jer znaju da je zakonska obaveza prilikom zapošljavanja poštovati nacionalnu strukturu po popisu stanovništva.

Iz dana u dan

I tako iz dana u dan, osjećaju obespravljenost poput Bošnjaka u Stocu i Čapljini, gdje skoro u totalitarnom sistemu apsolutnu vlast ima HDZ. Cjelokupna bosanskohercegovačka javnost već godinama zna da u Stocu Bošnjacima, suprotno svim zakonskim odredbama, ne dozvoljavaju izbor predsjedavajućeg Gradskog vijeća, da je hrvatska politika u tom Gradu izabrala Hrvata za zamjenika nepostojećeg predsjedavajućeg Gradskog vijeća koji vodi sjednice i potpisuje akte. Bošnjaci u tom gradu ne učestvuju u upravnim odborima gradskih preduzeća, niti je bilo gdje neki Bošnjak imenovan u upravni odbor. U Stocu je omjer uposlenih u gradskoj administraciji, upravi i preduzećima ne odražava statistiku popisa stanovništva iz 2013., a kamoli onog iz 1991. što je pripisano zakonima. U javnim gradskim preduzećima zaposlena su tek 2-3 Bošnjaka. Sve to je ilustrativan pokazatelj kolika i kakva su prava Bošnjaka u tom gradu.

Sistemska kršenja osnovnih ljudskih i političkih prava Bošnjaka enormna su i u Čapljini, gdje je, na isti način kao u Stocu blokiran izbora predsjedavajućeg Gradskog vijeća, suprotno odredbama Ustava i Zakona, jer bi na tu poziciju trebala izabrati osobu koja nije iz istog naroda kojem pripada gradonačelnik. I dok su u ranijim mandatima Bošnjaci mogli izabrati predsjedavajućeg Vijeća on nije imao profesionalan status, nije imao ured niti druge uslove za rad.

U Čapljini je evidentna i potpuna odsutnost sistemskog finansiranja kulturnih, vjerskih, sportskih i drugih institucija povratnika od strane lokalne vlasti iz budžeta koji je javno dobro svih građana i koji pune svi građani. Gradska je administracija u tom Gradu ustrajna i uporna u neprovođenje presuda Ustavnog suda BiH kojom su obilježja: grb, zastava i dan općine/grada proglašeni neustavni jer su jednonacionalna, dok su u toku 2022. godine počeli i sa postavljanjem pločica kućnog broja na kojima je također utisnut i neustavni grb.

Posljednjih godina gradske vlasti vrše opstrukcije i protiv-pravno djelovanje prilikom formiranja savjeta mjesnih zajednica gdje se putem većine u vijeću izglasaju predstavnici Bošnjaka koji nisu izabrani a a tamo gdje ne uspiju postaviti sebi podne nikako ne izaberu. Takav je primjer je MZ Počitelj u čijem savjetu nema nijednog Bošnjaka. O anticivilizacijskom odnosu gradske vlasti prema vakufskoj imovini u Čapljini, već smo u našem Preporodu nekoliko puta pisali, i ništa se nije promijenilo. Malobrojna skupina Bošnjaka u Ljubuškom već odavno se saživila sa osjećajem usamljenosti. Zbog svega navedenog, u okolnostima političke dominacije HDZ-a u Hercegovini, izgradnja Interkulturnog centra „Mevlana“na lokalitetu Lakišića harema, čime bi se zaustavile tendencije svehrvatskog hegemonizma, bila bi tek mali korak ka slobodi, ravnopravnosti, jednakopravnosti i suštinskoj vladavini demokratije i demokratskih načela. Centar „Mevlana“, tek je jedna skromna zgrada, od ogromnog značaja za budućnost Hercegovine.