Razgovarali smo s muftijom za Sjevernu Ameriku dr. Sabahudinom ef. Ćemanom o aktuelnim projektima Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike koja je po pokazateljima i vidljivim uspjesima ponajbolji primjer uspješne organizacije IZ u dijaspori 

Događaji u Čikagu prije tačno 132 godine promijenili su svijet, omogućili su da u većini država radnici budu zaštićeni zakonom koji im garantuje maksimalno dnevno radno vrijeme od osam sati. Međutim, u Americi, odakle je sve krenulo, ni danas zakonom nije zagarantirano osmosatno radno vrijeme, ni danas nije regulirano pitanje slobodnih dana, godišnjih odmora, plaćanje preko-vremenog rada...

Međunarodni dan radnika, 1. maj, u mnogim zemljama, pa i u našoj, poznat kao Međunarodni praznik rada je neradni dan. Datum su odredile nadnacionalne organizacije bliske socijalističkim i komunističkim partijama kao dan sjećanja na događaje koji su se desili u Čikagu 4. maja 1886. godine.

prvi majKarta svijeta na kojoj su crvenom bojom označene zemlje u kojima je Prvi maj službeni državni praznik, a plavom one u kojima nije.

 

Nastanak sindikata

Kako su se u Americi krajem 19. stoljeća razvijali sindikati i radnički pokreti tako su i sindikalisti počeli birati razne datume kao dane kad bi se trebao slaviti rad. U SAD i Kanadi prvi put je još 1880. godine predloženo da prvi ponedjeljak u septembru bude Dan rada. Oregon je bila prva država u kojoj se 1887. počeo obilježavati Dan rada u septembru, a 1894. godine taj dan je proglašen službenim saveznim praznikom SAD. Prvi uspostavljeni Praznik rada nije bio u maju, već u septembru.
Prvi maj je odabran da bude Međunarodni praznik rada kao komemoracija na žrtve Haymarket demonstracija ili Haymarket masakra koji se desio u Čikagu 4. maja 1886. godine. Naime, nakon Građanskog rata, 80-ih godina 19. stoljeća, u SAD-u naglo počinje rasti industrijska proizvodnja. Čikago je bio najveći i najznačajniji industrijski grad u Americi, gdje su radnici radili 10 sati dnevno, svaki dan osim nedjelje. Grad postaje rasadnik prvih ideja o potrebi radnika za boljim uvjetima rada. Poslodavci su na to odgovorili antisindikalnim mjerama tako što su otpuštali članove sindikata, ucjenjivali su radnike na razne načine, zaključavali su ih u tvornicama, organizirali pokrete štrajkolomoca, upošljavali doušnike i podgrijavali etničke sukobe s ciljem razbijanja jedinstva radnika. Sve glavne novine podržavale su kapitaliste i bile su neprijateljski orijentirane prema malim novinskim glasilima koji su podržavali prava radnika i doseljenika. Međutim, uprkos ovome, sindikalne organizacije su rasle iz dana u dan. Članstvo u organizaciji nazvanoj Vitezovi rada koja je odbijala socijalizam i radikalizam, ali je podržavala borbu za osmosatno radno vrijeme poraslo je sa 70.000 1884. godine na više od 700.000 1886. godine. Međutim, istovremeno se rađaju i anarhistički pokreti s više hiljada članova, većinom doseljenika. Cilj im je bio nasilnim metodama izboriti se za svoja prava. Članovi tih pokreta ubrzano su se naoružavali, dobavljali eksplozive s namjerama da silom preuzmu glavne industrijske tačke u većim gradovima.

Osam sati rada

Oktobra 1884. godine na konvenciji Federacije trgovačkih i radničkih sindikata jednostrano je proglašen 1. maj 1886. danom otkada će širom SAD-a osmosatno radno vrijeme postati standard. Kako se datum približavao, sindikati su pripremali generalni štrajk. U subotu 1. maja 1886. godine na hiljade radnika je stupilo u štrajk s parolom: Osmosatni radni dan s istom plaćom. Pretpostavlja se da je širom Amerike toga dana oko pola miliona ljudi izašlo na proteste. Veliki broj policajaca pokušavao je silom uništiti štrajk. Dovodili su štrajkolomce da rade u tvornicama. Štrajkači, svjesni opasnosti, insistirali su na nenasilnom ponašanju, ali i na očuvanju jedinstva. U tvornici poljoprivrednih mašina u Čikagu 3. maja, uprkos pozivima štrajkača na mir, policija je otvorila vatru. Dva radnika su ubijena, a prema napisima pojedinih novina policija je ubila šestoricu štrajkača.
Nasilje je izazvalo provalu ogorčenja među radnicima. Vrlo brzo je odštampan letak na njemačkom i engleskom jeziku koji poziva radnike da se sutra, 4. maja, okupe na Haymarket trgu da iskažu protest policijskom nasilju. Demonstracije su počele mirno. Oko 3.000 radnika se okupilo na trgu, a veliki broj policajaca ih je opkolio. U 10 i 30 snažne policijske snage su umarširale među demonstrante tražeći da se skup prekine. Iznenada, nepoznata osoba je bacila bombu kućne izrade prema policijskom kordonu. Uslijedio je bjesomučan odgovor policajaca. Neselektivno su otvorili vatru iz svih raspoloživih oružja na nenaoružane radnike. Sedam policajaca je poginulo a veliki broj civila je ubijen u policijskoj odmazdi. Tačan broj poginulih civila nikad nije objavljen. Prema policijskim izvještajima samo četiri radnika su poginula. Međutim, novinari koji su izvještavali s lica mjesta zabilježili su da je na trgu bilo više od 50 mrtvih civila. Zbog toga su događanja na Haymarketu nazvali klaonicom.
Posljedica majskog štrajka u Čikagu bio je opći lov na vještice širom Amerike. Na stotine radnika je uhapšeno a njemački i češki doseljenici bili su izloženi stalnim torturama, provokacijama i maltretriranjima - većinu radnika u Čikagu toga vremena činili su doseljenici iz Njemačke i Češke. Četverica sindikalnih vođa su na suđenju, koje je bilo smijurija od pravde, osuđeni na smrt te su za nešto više od godinu dana pogubljeni vješanjem.
Na Prvom kongresu organizacije socijalističkih i radničkih partija (Druga internacionala) održanom u Parizu 1889. godine zaključeno je da se 1890. godine, gdje je god to moguće, održe demonstracije na godišnjicu čikaških protesta. Formalno, na Drugom kongresu internacionale 1891. godine proglašeno je da se svake godine prvi maj obilježava kao dan kad će radnici demnostrirati za bolje uvjete rada. Kao neradni dan prvi maj je proglašen 1904. godine na socijalističkom kongresu u Amsterdamu. Kao obaveza nametnuta je svim radnicima svijeta da 1. maja prestanu raditi što bi simboliziralo štrajk kao način borbe za bolje uvjete rada.
Širom svijeta počele su se organizirati protesti i demonstracije s ciljem poboljšanja položaja radnika. U komunističkim zemljaka kao što su bile Sovjetski savez, Kuba, Kina Prvi maj je postao najznačajniji praznik. Katolička crkva je 1955. godine Prvi maj posvetila „Sv. Josipu radniku“ jer je Josip, prema njihovom vjerovanju, zaštitnik radnika i zanatlija.

Prvi maj danas

Danas je Prvi maj nacionalni javni praznik u većini zemljama širom svijeta. U nekim zemljama, kao što su SAD i Kanada ili Japan, postoji Dan rada kao praznik, ali se ne obilježava 1. maja.
U skoro svim zaljevskim islamskim državama, uključujući Saudijsku Arabiju i Iran Prvi maj nije praznik. U Iranu je Međunarodni dan radnika priznat kao poseban dan i po zakonu o radu priznat je kao službeni praznik, ali se ne obilježava kao opći nacionalni praznik. Istovremeno, Prvi maj kao Međunarodni dan rada je državni praznik u velikom broju zemalja sa muslimanskom većinom kao što su Egipat, Ažir, Tunis, Maroko, Turska, Irak, Sirija, Palestina, Pakistan, Indonezija, Malezija.

00Sličica Želim Print

 

U nedjelju, 5. novembra, 26-godišnji Devin Patrick Kelley ubio je  27 ljudi u Sutherland Springsu, američka država Teksas.

San Diego - Dvadesetosmogodišnji Ammar Campa-Najjar, Amerikanac latinoarapskih korjena je nakon objavljivanje svoje kandidature za ulazak u Američki kongres izazvao veliki interes javnosti. 

Campa-Najjar je radio u timu koji je vodio predsjedničku kampanju bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame 2012. kada je počeo sa političkom karijerom u okviru Demokratske stranke. Tada je bio zadužen za čitanje pisama u kojima su ljudi iznosili svoje problme s kojima su se suočavali, a koje nisu uspijevali riješiti putem institucija. Tada se istakao svojim naporima da olakša starijima njihovo rješavanja problema u zdravstveno-socijalnom području i u komunikaciji sa izbjeglicama. Ammar Campa je sin Palestinca i Meksikanke. Njegova tri maternja jezika, arapski, meksikanski i engleski, kao i njegov osjećaj za institucionalno rješavanje problema izbjeglih i starih osoba su ga stavili u žižu interesa javnosti.

Kaže da se rano zainteresirao za politiku, jer je bio svjedok krvavih dešavanja u Gazzi. Na njega su dubok trag ostavili prizori koje je tada gledao kao dijete, posebno kada je vidio kako metak ispaljen od strane izraelskog vojnika ubija bebu u majčinom naručju. „Pitao sam se zašto sam ja ostao živ, a toliko djece je tada ubijeno i shvatio da me je Allah ostavio da se borim za prava koja oni nisu imali i slične njima“, kaže Ammar. On nije dopustio da ga njegova mlada dob u tome zaustavi i danas šalje poruku mladima da ne smiju dozvoliti da njihovog datuma rođenja bude prepreka za njihov ulazak u politiku.

„Imam kampanju koja se zove Sa 18 godina u 2018.“, koja se fokusira na tinejdžere koji danas imaju 16, 17 godina, a koji će na dan izbora napuniti 18. To je populacija koju u predizbornim kampanjama obićno zaobilaze”, kaže Ammar i napominje da svakih 30 sekundi mladi njegovih korjena postaju osamnaestogodišnjaci. 

Campa-Najjar je kandidat iz San Diega, Kalifornija, iz 50-og kongresnog distrikta i prvi je latino-arapski Amerikanac koji ide u utrku za Američki kongres. Do sada je samo šesterici Amerikanaca arapskog porijekla uspjelo ući u Američki kongres.

„Dvojica mladića su izgubila živote, jer su se suprotstavili nekome ko je širio riječi mržnje upućene putnicima muslimanima na popodnevnom vozu“, izjavio  je gradonačelnik Portlanda Ted Wheeler ističući da „naša sadašnja politička klima dozvoljava i previše prostora za one koji šire netrpeljivost.

Stranica 1 od 4
© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija