Na Drveniji blizu mosta, prekoputa Ženske GHB Medrese često čekam prijevoz. Neki dan mi priđe nepoznata žena, srednjih godina i reče da me odnekud poznaje i da li mi smeta što na zadnjem spratu stare zgrade GHB biblioteke visi odjeća koja se suši. Ako ne to, onda mi sigurno smeta drvo koje je počelo rasti posred balkona napuštene zgrade. Pogledam, i vidim uz drhat iznenađenja i šoka da je sve kako nepoznata prolaznica opisuje. Na moje pokušaje odbrane neodbranjivog, dodade – ima i gore, neki dan na tevhidu u Alipašinoj džamiji (koju zadugo nisam posjetila) vidjela je da su neki divni pendžeri zatrpani metlom, zogerom i lopaticama za smeće... Dodade, neki u zajednici ne vide vrijednosti tih krasnih historijskih pendžera. Opet započeh neko tumačenje i sugeriram joj da napiše pismo prigovora u neku službu, pa bih kao ja to malo pogurala...ne znavši ni sama kako bih pogurala... Na što će ona treći put, što me dokusurilo: - Ne šaljite me tamo na šaltere njihove, jednom išla izađe muškarac bosonog, zavrno nogavice hlača, stade na neke novine i zuri u mene...nisam mogla izgovoriti ni šta sam trebala od čuda...kakva je to kultura?...
Treba li ovakav vanjski imidž ljudi, organa, zgrada, institucija Islamske zajednice? Jok, nipošto! Svi ćemo uglas odgovoriti. Ali, neće ništa samo od sebe. Pa ni spoljašnje uljuđenje nas samih, mada ono svakako dolazi od onoga našeg iznutra. Kako nam je to unutra traljavo, tako se samo napolju ukaže. Zalud sam neke dopise i ideje slala na ‘neka mjesta’ u IZ-u, zalud se nadala da će taj glas uroditi plodom...kao i ova žena koja me podsjeti na sva naša stanja koja su na vječitom čekanju...Šta čekaju? Poslužit ću se sjajnim naslovom knjige i idejom obrađenom u njoj – tačku preokreta. (Točka preokreta u originalu, autora Malcolma Gladwela, u podnaslovu Kako male stvari mogu dovesti do velikih promjena). Poruka je jednostavna – važne i vidljive promjene u zajednicama čine ne svi - već nekolicina. To su poveznici, znalci i trgovci. Poveznici znaju veliki broj ljudi, razne vrste ljudi i vješto ih povezuju. U IZ bi to bili oni koji vide greške, promašaje, nemare i povezuju ljude koji to mogu jednostavno i lahko obaviti. Znalci su važni u društvenim grupama i organizacijama, jer znaju brojne informacije koje prosječni ljudi ne znaju. Oni pokušavaju svakome pomoći. Da bi se pokrenula društvena epidemija pozitivnog ponašanja znalce morate uvjeriti u nešto i oni djeluju na ostale oko vas. Trgovci pak nas vezuju trgovanjem svojih podataka i tako popravljaju ugled i socijalnu komunikaciju. Sva tri važna lika u određenoj zajednici u stvari rade ono što je u moderno doba zapušteno – oni nas uvjeravaju da ima neka tajanstvena i velika moć usmene komunikacije, usmene predaje. Mnoge su nam pojave važne, ali ih nikako ne umijemo definirati. Pogotovo ne radimo. Ne činimo. Spavamo. Paradoksalno, mada se razvijaju tehnološka i digitalna sredstva prijenosa i širenja komunikacije i dalje će biti veoma važna usmena komunikacija, razgovor i tzv. primitivni oblici razmjene stavova, mada su oni zapravo univerzalni. I nezamjenljivi.
Gospođa s ulice je već poveznik, moja bi uloga bila uloga znalca, a preostaje nam još uloga trgovca da ovu kolumnu uistinu i odmah pretoči u dobro marketinško djelo i promjenu činjeničnoga stanja tu nadohvat naših očiju i ruku. Tačka preokreta je veoma potrebna našem širem okruženju, mikrozajednici kakva je IZ pogotovo, i sve je nekako sa zebnjom iščekujem, čudeći se da ne ide brže, bolje, snažnije...Već sam to negdje pisala, ali vrijedi u ovoj kolumni ponoviti: pločom kakve je po gradu USAID (umjesto nas) postavio na svakoj ulici, čikmi, mostu, hajratu, oznaku – šta je bila, otkad dokad... Primjerice mjesta ženske edukacije u Bosni, poput zgrade na Bistriku gdje je bila rana ženska medresa, ili ona zgrada pokraj Sinanove tekije u Sagrdžijama, u Ulici Halilbašića, u Ulici Hamida Svrze na Pirinom brijegu, te u Kreševljakovića ulici, gdje je opet ženska medresa iz novijeg doba, barem unutra, a privremeno bila biblioteka. To je horizontalna geografija i rememorija svakome putniku namjerniku, svakome građaninu Sarajeva ili Bosne, strancu, a nije puno para i nije previše posla. (Zadar primjerice vrvi od natpisa haman nad svakom starom kućom...) Na tim zgradama ako su vlasništvo IZ a većinom jesu, niko onda ne bi sušio veš niti bi drveće raslo, niti bi se metle držale u pendžerima...jer bi potpadale pod posebnu pažnju, preporučenu obavezom. Svaka čaršija i svaki naš grad bi po istom modelu oponašale sarajevski princip vanjskog PR-a i gradnje pozitivnog imidža vlastitih institucija, a okolina bi prepoznala da se nešto događa sa reputacijom muslimana Bošnjaka, da su se malo i sebi okrenuli, a ne samo da izvrću glave prema tuđini i preko okeana. To uljuđivanje bi bilo dobar znak da se eto, događa tačka preokreta i u zajednici koja teško šta preokreće... kad male stvari preokreću ili dovode do preokreta i velikih promjena. Usput bi se svaki zaposlenik malo educirao na kratkim seminarima o svom imidžu, o svom identitetu, reputaciji i odnosu prema vani. IZ ima i takve kadrove i masovne medije i centre kulture. Još malo kontrole i supervizije!