Pojavom vakcina protiv korona virusa u svijetu je probuđena nada za oporavak društava i nada za ono što volimo nazivati “povratak u normalu”. U isto vrijeme svjetska i naša javnost svjedoče posljedicama pandemije od kojih smo strahovali. Te su se posljedice najviše odrazile na najranjivije u našem okruženju – siromašne i bespomoćne. “Male” priče o pomoći koja im se povremeno ukazuje, a koje se šire društvenim mrežama pa i u mainstream medijima otkrivaju koliko duboko su pogođeni cijelom situacijom i kako se strukture koje imaju punu odgovornost brige za njih uopće ne posvećuju tome. Ohrabruje vidjeti kako u našem društvu nisu nestali empatija i solidarnost. No, možemo li više od toga i šta je, u tom smislu, naše vjerničko poslanje?

Cijeli svijet je zahvatila duboka kriza uzrokovana pandemijom, a njene posljedice će dodatno opteretiti one najugroženije. Prema podacima Svjetske banke predviđa se da će u 2021. godini posljedice pandemije u ekstremno siromaštvo dodatno povući blizu 150 miliona ljudi. U našem kontekstu to se prije svega vidi u povećanom broju korisnika javnih kuhinja, humanitarnih restorana i drugih objekata koje pomažu građani, te povećanim izdvajanjima iz humanitarnih udruženja i vjerskih zajednica kao pomoć potrebnima. Iako su iz Svjetske banke sugerirali da bi se sve države morale pripremiti za drugačiju postpandemijsku ekonomiju, ako žele pobijediti prepreke napretku daljnjeg razvoja i osigurati smanjenje siromaštva, sudeći po dosadašnjim aktivnostima raznih nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini teško je očekivati neku drastičniju promjenu po ovom pitanju.

Na ličnoj ravni, bez velikih riječi, uz ustrajna i autentična bogougodna djela vjernici čine svijet boljim mjestom – kroz podršku, lijepu riječ, novčanu pomoć, prema svojim mogućnostima i afinitetima. No, moramo li i više od toga jer nama se kao vjernicima Bog obraća kada od nas zahtijeva da se svačije pravo poštuje?

Također, podaci iz entitetskih zavoda za statistiku o socijalnoj slici u Bosni i Hercegovini od prošle godine nimalo ne ohrabruju. S jedne strane ove priče stoji nezainteresirani i glomazni birokratski aparat koji ne uvažava stvarnu sliku stanja u našem društvu i bahatim odnosom prema povjerenim dužnostima produbljuje krize, pa i ovu. S druge strane su građani koji se solidarno organiziraju unutar vjerskih zajednica i humanitarnih udruženja ne bi li umanjili posljedice pandemije iako je svima jasno da to nije i neće biti dovoljno jer trenutno, bez obzira na nečiju vjersku, ideološku i političku sklonost, siromaštvo se u svim aspektima pokazuje razarajućom silom.

Iako ohrabruje vidjeti kako vjernici ispunjenjem svojih temeljnih obaveza u islamu snaže svoju zajednicu i naše društvo, još više ohrabruje vidjeti kako ne odustaju od vjerničkog poslanja podrške ljudima u nedaćama. Izdvajanje zekata i njegova raspodjela – kako se to čini, naprimjer, kroz institucije Islamske zajednice – pored toga što interventno pomaže najugroženije, osnažuje i društvo kroz podršku studentima, obrazovnim i drugim institucijama koje će dugoročno pomoći daljnjem razvoju. Oba ova kur’anska temeljna principa: zekat i sadaka ustanovljena su da budu korisni i onima koji ih izdvajaju i onima koji ih primaju. O suštini oba koncepta napisane su hiljade stranica na kojima su ustoličene velike vizije i koncipirane razne strategije o smanjenju siromaštva i poboljšanju prilika u društvu itd. I pored svih koncepata, vjernicima je ostao najznačajniji onaj koji u cjelini kur’anske poruke kaže da Bog prašta i voli one koji dobra djela čine i koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju. Na ličnoj ravni, bez velikih riječi, uz ustrajna i autentična bogougodna djela vjernici čine svijet boljim mjestom – kroz podršku, lijepu riječ, novčanu pomoć, prema svojim mogućnostima i afinitetima. No, moramo li i više od toga jer nama se kao vjernicima Bog obraća kada od nas zahtijeva da se svačije pravo poštuje? Mi, i kao vjernici i kao građani, jesmo pozvani da u društvima kakvo je naše jasnije artikuliramo izabranim predstavnicima obaveze i zahtjev za brigu o onima u potrebi. Oni koji vode ovu državu moraju postati svjesni da je briga o siromašnima, njihovo dostojanstvo, te prava radnika, penzionera i drugih u stanju socijalne potrebe najvažniji zahtjev i obaveza za koju su dužni naći rješenja. Da se to postigne neće biti dovoljne velike riječi i osude, nego konstantni pritisak javnosti za ispunjenje obaveza koje su preuzeli. S te strane, ma kolika naša praksa lične angažiranosti na pomaganju bila važna nama kao vjernicima, moramo insistirati na tome da će zajedničko zalaganje i pozivanje na odgovornost onih koji vode ovu državu dovesti do društva otpornijeg na siromaštvo, korupciju, nasilje i druga zla koja nas razaraju. I da je, između ostalog, pravda naš krunski princip koji vodi najvišim stepenima pobožnosti, i da je borba za poštivanje prava svih i naše vjerničko poslanje.