digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif
Mišljenja

Kako se ponašala politička elita pred pad: Treća priča iz Granade

Autor: Fikret Karčić Juni 08, 2021 0
Kako se ponašala politička elita pred pad: Treća priča iz Granade

Ova treća kolumna posvećena Granadi i lekcijama iz njene historije zasniva se na podacima sadržanim u dvije knjige. Jedna je historičara Hugha Kennedya Muslim Spain and Portugal: A Political History of al-Andalus (Muslimanska Španija i Portugal: politička historija al-Andalusa), London- New York, Routledge, 1996, str. 299-304). Druga je knjiga arabiste i hispaniste Leonalda P. Harvey Muslims in Spain 1500 to 1614 (Muslimani u Španiji 1500 do 1614), Chicago University Press, 2005, str. 307-323. Na osnovu ova dva klasična djela o historiji al-Andalusa moguće je odgovoriti na pitanje kako se ponašala politička elita pred pad Granade?

Na početku prvo definišimo ko čini političku elitu Granade. To su vladar (emir), njegovi ministri (veziri) i komandanti (ka’idi). Tu su, također, vitezovi (fursan).

Pored njih postoji vjerska elita, koju čine učenjaci (fakihi) i kadije. Tu su, također, uglednici grada, starješine esnafa i opće građanstvo. Ove dvije posljednje kategorije samo su indirektno uključene u donošenje strateških odluka.

Na osnovu istraživanja dva spomenuta autora, moguće je izvesti nekoliko zaključaka o držanju elite pred pad posljednje muslimanske države na Iberijskom poluostrvu.

Na prvom mjestu je zaključak da se Granada u 15. vijeku mogla odbraniti od vanjskih napada, ali ne i od unutrašnjih podjela u arapskim izvorima označenih kao smutnja (fitna). Među ovim unutrašnjim sukobima posebno su bili devastirajući oni dinastijski. U posljednjoj deceniji postojanja države Granade smjenjuju se tri vladara: otac Abu’l-Hasan Ali, njegov sin Abu Abdullah Muhammad XII (poznat u španskim izvorima kao Boabdil) i brat Abu’l-Hasana Abu Abdullah Muhammad al-Zaghal (Hrabri). Oni se bore za vlast u Granadi i to tako da Boabdil skida s vlasti oca i ratuje protiv amidže. Pri tome se kao saveznici koriste Kastiljanci koji vode rat protiv Granade. O razmjerama ovih sukoba svjedoče podaci o uličnim međumuslimanskim borbama na ulicama Granade 1480. godine i egezekucijama u samom dvorištu Al-Hambre.

Na drugom mjestu je bila nejednaka briga za vlastite interese i interese naroda. To je vidljivo iz ugovora o predaji pojedinih tvrđava i gradova koji su pali prije samog grada Granade. Naime, Kastiljanci su prvo odsjekli glavni grad od izlaza na more, prekinuli puteve snabdjevanja i došli do samih zidina Granade. Na tom putu, brojne tvrđave su se predale da bi vojnici i civilno stanovništvo dobili slobodan prolaz prema glavnom gradu ili sjevernoj Africi. U ugovorima o predaji vidi se da se komandanti tvrđava i aristokratija najviše brinu za očuvanje svojih posjeda, a ne za narod koji se u tim dokumentima uglavnom i ne spominje. Drastičan je primjer predaje grada Baza, na jugu Granade, 1489. godine čiji je komandant bio Sidi Yahya al-Nadjdjar. On se u ugovoru s kraljem Ferdinandom obavezao da će predati grad, postati kraljev vazal, primiti kršćanstvo i uzeti ime Don Pedro de Granada Venegas a za uzvrat će sačuvati svoje posjede. Ugovoreno je da će vijest o pokrštavanju biti objavljena tek nakon pada grada Guadixa.

Treće, politička elita Granade nije bila spremna preuzeti odgovornost za ključne odluke. Organizovala je sastanke sa ostalim uglednicima na kojima su postavljana pitanja za koje je uži krug političke elite već donio odluku ali se nije usudio da je prezentira kao svoju. Tako je, na primjer, emir Granade Boabdil 1491, godine u vrijeme opsade glavnog grada, gladi i opće iscrpljenosti stanovištva pozvao ostale uglednike na savjetovanje o tome šta da se radi. Uglednici su savjetovali da se uđe u pregovore o predaji, što je emir i prihvatio. Historičari, kao što je Alfrid al-Bustani pisac djela Kitab nubdhat al-asr fi akhbar muluk Bani Nasr (Knjiga fragmenti vremena o vijestima kraljeva Banu Nasr), navode da je emir sa svojim krugom već bio donio takvu odluku, ali se nisu usudili da je predstave kao svoju nego im je trebao narod kao pokriće.

Iz navedenih historiografskih djela nije vidljivo kako je ulema reagovala osim što su u jednom slučaju međudinastijskih sukoba izdali fetvu o tome da je Boabdil “pobunjenik protiv Boga”. Kasnije ulemu susrećemo samo kao dio uglednika kojima političke vlasti saopštavaju svoje odluke.

Kao opća ocjena držanja političke elite u Granadi pred pad možemo citirati L. P. Harveya, koji je napisao: “Sa sigurnošću se može reći da na kraju granadska aristokratija nije uspjela da osigura ni efektivno vojno vođstvo niti realističko političko usmjerenje onima kojima su vladali” (str. 311). To je najsažetiji odgovor na pitanje koje je postavljeno u naslovu ove kolumne.

Zadnji put promjenjen Utorak, 08 Juni 2021 11:01
Oznake
nazad na vrh

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine