Jedno od prvih učenja islama s kojima se muslimani susreću već u mektebu jeste postojanje duše i tijela. Odlika najjednostavnije koncipiranih vazova jeste upravo upozorenje da je tijelu potreban odmor, ali i duši koji se postiže ibadetom, da se trebamo brinuti i o duši kao o tijelu itd. Ovakva upozorenja zaista mogu biti korisna u ličnom duhovnom usavršavanju, ali u određenim slučajevima mogu biti krajnje rizična. Naime, Kur'an jeste lijek, zikr i ibadet jesu načini očuvanja onoga što nazivamo unutarnjim mirom, ali može biti pogubno razumijevanje različitih psihičkih oboljenja posljedicom nedostatka ovih 'vjerskih' lijekova. Štaviše, kada bismo i prihvatili ovakvo razumijevanje nečijih problema opet ne postoji garancija da bi ibadeti pomogli određenoj osobi kada se uzme u obzir da ne postoji jedan izraz pobožnosti istovjetan kod svake osobe, te da činjenje određenih ibadetskih djela ne djeluje isto kod svakoga. U jednom sarajevskom džematu grupa vjernika je uvjerila osobu da prestane uzimati terapiju i da se, umjesto konzumiranja takvih lijekova, posveti intenzivnijem ibadetu. Nakon određenog perioda osoba je završila u psihijatrijskoj bolnici Jagomir, ostavljajući iza sebe ženu i djecu.

Naime, ovakvo pojednostavljivanje ide pod ruku i manje inteligentnim, ali itekako raširenim stavovima u našem društvu.

Prvi stav jeste sumnja da psihičke bolesti, prvenstveno blaži oblici, uopšte ne postoje osim kod ljudi koji su od rođenja 'drukčiji' pa se na osobe koje imaju izraženu sliku npr. depresije gleda kao na osobe koje 'glume', žele skrenuti pažnju na sebe i slično. Zbog ovog razloga mnogi pojedinci postaju žrtve najbližeg okruženja i njihov problem se svakim danom samo produbljuje. Često razumijevanja nema ni među članovima njihovih porodica, odnosno izostaje bilo kakva podrška. Članovi porodice će ponuditi niz recepata od različitih trava i namirnica kada neko kaže da ga boli uho, ali ostaju neosjetljivi kada se neko požali ili prizna da ima određene psihičke probleme. Ozbiljne posljedice psihičkih promjena dovedu i do samoubistva kada porodica i okolina ponovo traže vanjske faktore koji su mogli dovesti do toga i to na vrlo pojednostavljen način. Tako, naprimjer kada su uočljive promjene u ponašanju tinejdžera prije se posumnja na konzumiranje droge nego na druge razloge. Što je konzervativnija porodica ili okruženje to je opasnije po svaku osobu koja ima određene biopsihosocijalne poremećaje, jer nerazumijevanje osobe vodi ka dubljim problemima koji neće sami, po ustaljenom mišljenju, nestati. Također, neodgovornost porodice i okruženja dolazi do posebnog izražaja kada se na isti način prikrivanjem žele skriti slični ili čak suicidni slučajevi u povijesti porodice. S druge strane, u nekim porodicama prije će se član porodice odvesti 'duhovnom iscjelitelju' da mu prouči rukju nego psihologu. To je, prije svega, lični problem manje informiranih osoba, ali problem za porodicu i druge osobe jeste kada takve osobe vode svoje članove porodica ili poznanike učačima rukje umjesto da traže stručnu pomoć. Inače, postoje osobe koje nisu pod utjecajem sihira, već umjesto suočavanja sa životnim problemima pribjegavaju traženju razloga svojih problema u sihiru. Pored poslovnih problema, izazova u porodičnoj komunikaciji, smetnje u životu koje neka osoba može imati zbog psiholoških faktora nisu predmet učača rukje, već stručnih ljudi koji mogu razgovorom, a u određenim slučajevima i odgovarajućim lijekovima pomoći.

Pojedinci postaju žrtve najbližeg okruženja i njihov problem se svakim danom samo produbljuje. Često razumijevanja nema ni među članovima njihovih porodica, odnosno izostaje bilo kakva podrška. Članovi porodice će ponuditi niz recepata od različitih trava i namirnica kada neko kaže da ga boli uho, ali ostaju neosjetljivi kada se neko požali ili prizna da ima određene psihičke probleme.

Ovaj članak ne negira postojanje nevidljivog svijeta koji može utjecati na čovjeka, ali skreće pažnju na ogromnu odgovornost ljudi koji mnoge psihičke promjene kod sebe, ali i drugih osoba, gledaju kroz prizmu takvog utjecaja. Kada se iščita ozbiljna vjerska literatura vidjet će se da takva vrsta utjecaja na čovjeka ne dovodi do suicida, već nekih drugih promjena, stoga uzroci suicida nisu prepušteni nekom džinskom svijetu već se mogu istražiti pa i ukloniti kroz stručno savjetovanje i djelovanje. Naravno, opasnost ili pogubnost jeste u slučaju kada osobe zatraže pomoć od nadriljekara, prevaranata koji se predstavljaju kao vjerska lica koja liječe. Osobe koje i povjeruju da im tretmani takvih ljudi pomažu postaju ovisni o njihovom tretmanu i stalno im se vraćaju. Stoga, zaista je zanimljiva ta svijest pojedinaca da su spremni priznati da imaju određeni problem pa i povjerovati u metode takvih nadriljekara nego priznati da imaju psihički problem, često vrlo poznat u zdravstvenom svijetu, te obratiti se za pomoć. Ovo muslimane vraća zapravo u doba ili stanje protiv kojeg se islam borio od same njegove pojave. Naime, učenje islama nije dozvolilo negiranje ili zanemarivanje znanosti kao u slučaju mračnog doba, odnosno srednjeg vijeka, kada se pribjegavalo radije magijskim ili izopačenim crkvenim shvatanjima nego razumijevanju svijeta i pojava shodno čovjekovoj prirodi i razumu te time i Božijim zakonima. U isto vrijeme, samo u drugim mjestima gdje su građeni univerziteti muslimanski učenjaci su bili predani vjernici, ne negirajući da je duša poklon Boga i da imaju malo znanja o njoj, ali su izučavali mentalno i tjelesno zdravlje čovjeka pišući za to vrijeme važna djela iz medicine.

Drugi stav koji onemogućava trezven pristup psihičkim problemima te tako i traženje stručne pomoći kod bilo kojeg stupnja ili vrste psihičkog oboljenja jeste osjećaj sramote kojeg nameće okruženje. Ako je kod ljudi traženje stručne pomoći sramota, treba znati da je to kod Boga obaveza. Postoje osobe koje nisu svjesne da imaju psihičkih problema, ali postoje i one koje su svjesne no smatraju to sramotom, jer su na određen način žrtve okruženja koje vjeruje da su psihički problemi jednako ludost. Oni odlazak psihologu smatraju ravnim odlasku u ludnicu, stoga (ne)svjesno su spremni riskirati sve makar to dovelo do najozbiljnije posljedice kao što je suicid nego potražiti stručnu pomoć. Paradoksalno je da osobe sasvim otvoreno pa nekada i s ushićenjem pričaju o odlasku učaču rukje ili, štaviše, nekom nadriljekaru dok bi prijedlog o traženju stručne pomoći kod psihologa ili psihijatra smatrali uvredom.