Shodno posljednjim anketama, ali i izbornim rezultatima u određenim zemljama, brojni analitičari su upozorili kako je primijetan uspon ekstremne desnice u Evropi. Suštinsko razumijevanja fenomena u društvu nepotpuno je bez njegove kontekstualizacije u vremenu i prostoru te razumijevanja suodnosa određenih pojmova koji se odnose na njih, stoga bismo prije kazali da je zapravo riječ o promociji određenih ideja ekstremnih grupa koje svojim javnim djelovanjem nastoje nametnuti uređenje države i društva, omeđenih isključivošću i ksenofobijom. Pod rukovodstvom Marin Le Pen ekstremno desničarska antiimigrantska stranka Nacionalni front (NF) ostvarila je uvjerljiv uspjeh u Francuskoj, ali i šire. Njezin uspjeh pozitivno su prokomentirali i određeni politički predstavnici u Italiji. Desničarske struje dobivaju na snazi i u Grčkoj, Mađarskoj, Velikoj Britaniji... Predstavnici ljevičarskih stranaka, nevladina udruženja i nezavisni politički aktivisti različitim metodama pokušavaju osporiti uspjeh desničara, dijabolizirati ove stranke i predstaviti njihove uspjehe samo kao incidente u zemljama Evropske unije, naročito Narodni front kojeg predstavljaju kao N(acizam)F(ašizam).

Da li politički predstavnici Evropske unije na isti način, kao incidente i slučajnosti, interpretiraju i ekstremne političke ideje u Bosni i Hercegovini? Čak i ako bismo prihvatili da su određene ekstremno desničarske ideje i grupe, što je u našem slučaju samo eufemizam za profašističke, samo incidenti, a ne politički i ideološki djelomično realizirani projekti s militarističkim i segregacijskim intencijama, onda nije jednostavno razumjeti zašto Evropska unija ne želi te stranke i pojedince identificirati i upozoriti javnost na njih kao što to čine u Evropi.

Kao što evropski desničari smatraju da je Evropska unija neodrživa, u BiH svakodnevno imamo izjave političkih predstavnika SNSD-a kako je BiH neodrživa i da je raspad neminovan. To mišljenje dijele upravo i desničari u Evropi, bar prema riječima ministra vanjskih poslova BiH. Ekstremna desnica u Evropi konstantno plaši građane da Evropska unija predstavlja opasnost po njihovu naciju, kulturu i običaje, a u BiH jedan dio srpskog i hrvatskog naroda, zbog retorike političara za koje glasaju, svako jutro mogu osjetiti mučninu zbog straha da se u nekom sarajevskom uredu sprema njihov nestanak i da će postati ugroženi ako BiH postane stabilna država i ostane jedinstvena. Štaviše, kao i ekstremni desničari u Evropi, koji se pozivaju na moral utemeljen na vjerskim principima, u BiH zbog straha od političkog “sihra” jedinstva i multikulturalnosti u kantonalnim/županijskim skupštinama kao i na periferijama gradova stoji križ. Ovaj vjerski simbol bi trebao da nadgleda vitalne nacionalne interese? Drugi kao da žele odagnati strah krsnim slavama koje su sastavni dio političkog života i, kao u srednjem vijeku, vrhovni vjerski autoritet mora posvetiti političare i zemlju svake godine devetog januara na dan manjeg entiteta. Najgori vid ekstremizma koji se osuđuje u Evropi jeste ksenofobija, mržnja prema strancima, imigrantima, trenutno u najvećem procentu muslimanima. U BiH taj ekstremizam je još pogubniji i žrtve nisu samo imigranti, već pripadnici najbrojnijeg konstitutivog naroda. Nakon ubistva povratnika u Zvorniku, zadnji očit primjer kada ekstremna desnica udara bio je u Diviču. Povratnica Mejra Tuhčić nije dozvolila policajcima da bez sudskog naloga uđu u kuću, a pogotovo zbog vjerskog naloga: da ne pušta u kuću nikoga dok je muž odsutan. "Ma šta ne dozvoljavaš, ući ću ti u sobu, ući ću ti u krevet, a ne u avliju, rekli su mi. Gurnuli su kapiju i uhvatili me za kose, povukli su me, a potom mi zavrtali ruku sve dok nisam počela vrištati. Nastavili su me udarati…", ispričala je Mejra kojoj su iz policijske uprave savjetovali da ide kući i šuti, inače bit će joj gore. Naravno, da svim povratnicima može biti gore kada čak i u glavnom gradu BiH ekstremna desnica može da pokazuje svoje mišiće. Dok se u Njemačkoj profašističke organizacije i udruženja zakonom zabranjuju, a njihovi članovi podvrgavaju psihoanalizama i liječničkim tretmanima, u BiH takva udruženja poput Ravna gora mogu aplicirati svoje projekte za sredstva lokalnih budžeta. Možda je upravo takvo jedno udruženje sa sredstvima od poreza građana postavilo spomen-ploču ratnom zločincu Ratku Mladiću u sarajevskom naselju Vrace, gdje su se postrojavale jedinice koje su 1430 dana sijale smrt po opkoljenom Sarajevu. Iako smo pomislili da je opsjednutost profašističkim ikonografijama barem splasnula, javnost se zgrozila nakon počasti koje je uživao zločinac Dario Kordić pri izlasku iz zatvora zbog zločina u Ahmićima gdje je ubijeno 116 bošnjačkih civila, ali pogotovo njegovih riječi da je spreman oprostiti stanovnicima Ahmića ako mu se ispričaju. Pored prigodnih programa u BiH, kao promocija knjiga o njegovoj ličnosti, posebna počast Kordiću je upriličena u Zagrebu. Iako bi neki kazali da je svečani doček Kordića na zagrebačkom aerodromu samo incident, kao i prisustvo svećenika koje je razumljivo nakon što je 2013. godine nadbiskup bosanski kardinal posjetio Kordića u zatvoru, izgleda da je u općoj euforiji i ovakvom okruženju jedini incident bio protest jednog hrvatskog građanina koji je Kordiću umjesto riječi podrške poručio: “Ubojico! Sotono!” Građanina, koji je zaradio prijavu za remećenje javnog reda i mira te nekoliko udaraca u glavu, od mase različitih generacija koja je uzvikivala: "Ubij ga! Ubij ga!" spasila je policija. Dalje, samo je ovdje moguće da bivši ispitivač iz logora smrti Keraterm, kojeg žrtve optužuju za sistematsko mučenje i ubijanje nedužnih ljudi u logoru, bude imenovan 7. juna ove godine za predsjednika skupštine Teniskog Saveza BiH.

Nažalost, sve ovo Evropa ne vidi, ali je vidjela ploču pored ulaza u Vijećnicu na kojoj piše: "Na ovom mjestu srpski zločinci su u noći 25/26.8.1992. godine zapalili Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku Bosne i Hercegovine. U plamenu je nestalo više od dva miliona knjiga, časopisa i dokumenata. Ne zaboravite, pamtite i opominjite!". Naime, delegacija Evropske unije zahtijevala je od gradonačelnika Sarajeva da se ploča ukloni, uvjetujući time i svoje prisustvo na dan otvorenja renovirane Vijećnice. Ako smo, nakon brisanja historijskih činjenica o ratu u BiH iz udžbenika, zabrane spominjanja riječi genocid i agresija, filmova sa porukom da se ne zna ko je počeo rat itd., ranije imali dilemu da li se traži od nas da potisnemo sjećanje na sve što se ovdje dešavalo devedesetih godina, onda nakon ovog zahtjeva trebala bi nam postati jasnija politika Evropske unije prema BiH. Ovdje nije riječ o Vijećnici kao bogatsvu jednog naroda, već svih naroda BiH, zapravo Evrope i ovaj zahtjev u drugim državama bio bi skandal. Paljenje Vijećnice bio je napad na evropske vrijednosti, civilizaciju i kozmopolitizam, stoga čudi reakcija evropskih zvaničnika da prekriju istinu o povijesti Evrope, pa makar ona bila i bolna kao ratnih četrdesetih godina. Možemo li zamisliti da se iz povijesti uništenih muzeja i biblioteka tokom Drugog svjetskog rata izbrišu činjenice da su rušitelji bili nacisti? Svrha ploče pored ulaza u Vijećnicu nije inkvizicijska, njen cilj nije generalizacija i dijabolizacija srpskog naroda, već identifikacija onih koji su pri punoj svijesti i bez savjesti spalili hiljade knjiga, kao po uzoru na Gebelsovu: "Nema milosti ni za jednu sliku", kako je zapisao ministar propagande Trećeg Rajha, u svoj dnevnik 13. januara 1938. godine. Ona je podsjetnik slijedećim generacijama da ne budu dio ovakve ideološke mašinerije koja je spremna na ovaj i sličan čin i, kako piše na ploči, da opominju druge. Kao što nacisti i njemački vojnici iz Drugog svjetskog rata ne predstavljaju njemački narod, ili sovjetski zločinci ruski narod, koji su palili biblioteke u Litvaniji, Latviji... tako ni srpski zločinci ne predstavljaju srpski narod koji je, također, bio žrtva zločinaca s okolnih sarajevskih brda.

Možda je primjerenije da na ploči umjesto srpski zločinci stoji četnici, što bi, vjerovatno, bilo prihvatljivo mnogima, ali ta inicijativa treba doći prvenstveno od srpskog naroda s prethodnim zahtjevom da se četnička udruženja kao nacional-šovinistička zakonom zabrane u BiH.